Od 28. lipnja do 10. rujna 1971. godine u Stockholmu je suđeno Miru Barešiću, Anđelku Brajkoviću i jatacima za upad u jugoslavensko veleposlanstvo te ubojstvo veleposlanika Vladimira Rolovića i teško ranjavanje tajnice Mire Štempihar.
Prvostupanjska rasprava trajala je do 5. srpnja, drugostupanjska je počela 31. kolovoza. Viši je sud 24. rujna potvrdio kaznu doživotnog zatvora prvooptuženom dvojcu, dok su ostali članovi grupe, pomagači, prošli bolje: Anti Stojanovu drugostupanjski je sud povećao prvotno dosuđene četiri godine zatvora na sedam, a Stanislavu Milićeviću i Marinku Lemi smanjio kaznu s dvije godine na osamnaest mjeseci.
O suđenju pišemo na temelju knjige „10 verzija više jedna jednako istina, zapisi o bonskom i štokholmskom procesu ustaškim teroristima“ pokojnog kriminalista Vladimira Vodinelića. Objavljena je 1973. godine u Splitu, izdavač je Marksistički centar i sadržava autorove zapise s dva procesa protiv hrvatskih terorista – u Bonnu, gdje se 1964. sudilo većoj grupi optuženoj za napad na jugoslavensko predstavništvo u Bad Godesbergu te u Stockholmu. U bogatoj karijeri Vodinelić je od 1967. do 1976. godine bio viši predavač, izvanredni i redovni profesor kazneno-procesnog prava na Pravnom fakultetu u Splitu, a na splitskom je Sveučilištu radio i kao prorektor za znanstveno-nastavni rad.
Oba postupka pratio je kao član izaslanstva jugoslavenske vlade, štoviše, u Švedskoj je bio njegov šef. Osim pedantno zabilježenih pojedinosti iz sudnica, ispisuje i psihološke profile optuženih te kriminalističke komentare. Opisuje publiku, atmosferu, suce, tužitelje, prevoditelje, objavljuje niz fotografija. Čitatelj ima priliku vidjeti detalje s rekonstrukcije, kao i prostrijelne rane na glavi i tijelu pokojnog veleposlanika.
Davnog suđenja prisjećamo se jer je Barešić u ovom bizarnom rukavcu povijesti u Hrvatskoj pretvoren u junaka. O njemu se piše kao o heroju i govori kao o žrtvi, u njegovu su čast imenovane javne površine, podignut mu je spomenik u rodnim Dragama kod Šibenika. Čitav Barešićev život, prekinut krajem srpnja 1991. godine pod okolnostima koje se nazivaju dvojbenima, provučen je kroz filtar „borbe za Hrvatsku“, pa se pred našim očima ukazuje lik pravednika, gotovo sveca, predanog samo jednom cilju – borbi protiv mrskog komunizma i još mrže Jugoslavije. I nije on prvi, mnoge su turobne i zlokobne biografije u proteklih 26 godina oprane u borbi za hrvatsku stvar, tom spasonosnom sredstvu za pretvaranje probisvijeta, terorista i krvnika u uzore. Sjetimo se Mile Budaka ili Rafaela Bobana, na primjer.
Žanr beatificiranja ne podnosi potpitanja. Zato novovjeki Barešićevi biografi preskaču činjenicu da ga nije osudio jugoslavenski, nego švedski sud. O ideološkoj motivaciji presude nema govora, svaki sud u normalnoj državi osudio bi ga za počinjeno zlodjelo. Nakon što su Barešićevi emigrantski jarani 1972. godine oteli putnički avion Scandinavian Airlinesa tražeći puštanje njegove skupine, švedske su vlasti zaključile kako im se ne isplati gubiti vrijeme s hrvatskim teroristima, pa su im dopustili da odu. Pobjegli su u Španjolsku koja je tada, u rukama diktatora Franca, bila idealno utočište za fašiste.
Početkom rata, nakon emigrantskog života u Švedskoj, Španjolskoj i Paragvaju, vraća se pod lažnim imenom u Hrvatsku, pristupa Hrvatskoj vojsci, a njegova smrt krajem srpnja 1991. godine u borbenoj akciji u zaleđu Pakoštana do danas se smatra nerazjašnjenom. No, u ovom tekstu nećemo rekonstruirati Barešićevu biografiju, ima za taj posao dragovoljaca.
Naša je ambicija vratiti se u prošlost te, uz pomoć dokumenta, podsjetiti ili informirati što se zapravo događalo 7. travnja 1971. godine u jugoslavenskom veleposlanstvu u Stockholmu, kad su Barešićevi i Brajkovićevi meci teško ranili Rolovića koji je preminuo osam dana poslije.
U času počinjenja zločina, Barešić je imao 21 godinu, Brajković 23, Stojanov 35, Milićević 21, a Lemo 28. Na ulogu pomagača nećemo trošiti prostor.
Prema navodima tužiteljstva, Barešić i Brajković su se 7. travnja oko 9.30 uputili prema veleposlanstvu u ulici Strandvägen. Naoružani pištoljima kalibra 7,65 mm s napunjenim magazinima „sa po osam oštrih metaka“, navodno su planirali zarobiti veleposlanika, „a eventualno i ostalo osoblje“ kako bi zauzvrat ishodili „puštanje na slobodu izvjesnog broja Hrvata pritvorenih u Jugoslaviji“. Na ulazu u veleposlanstvo lagali su da dolaze produžiti putovnicu i pomorsku knjižicu, domar Vukosav Dubovac daje im formulare i upućuje ih na pult u hodniku uz napomenu da će uskoro doći ambasador.
Rolović stiže, Dubovac ide za njim da mu pridrži kaput, prilaze im Barešić i Brajković. Barešić naređuje Roloviću da digne ruke uvis, dok Brajković puca u Dubovca, ali ga promašuje, zrno pogađa zid. Rolović je pokušao savladati napadača, no Barešić je jači, u naguravanju ga udara drškom pištolja ispod lijevog oka i ranjava hitcem u desnu nogu, odmah ispod kuka. Potom odvlači Rolovića u njegov ured, spušta ga na sofu, pridružuje mu se Brajković koji žrtvi gura pištolj u usta i ispaljuje metak u nepce.
Nešto kasnije, polumrtvog ambasadora spuštaju na pod, a sofu i ostali namještaj guraju na vrata kako bi spriječili upad osoblja veleposlanstva u sobu. Uz to, Barešić i Brajković divljaju, prijete, pucaju po sobi. Barešić „znajući da se netko nalazi iza vrata“ u njih ispaljuje metak i ranjava tajnicu Štempihar. Još uvijek živog Rolovića Brajković, po Barešićevu naređenju, veže i gura mu maramicu u usta, a zatim mu opet puca u glavu s desne strane. Najmanje 25 minuta novovjeki hrvatski junak i njegov pomagač nisu dopuštali osoblju veleposlanstva ulazak u prostoriju.
Neposredno prije policijskog upada i Barešić ispaljuje hitac u desnu stranu Rolovićeve glave. Od dva posljednja Brajkovićeva i Barešićeva metka, tumači Vodinelić, jedan je Rolovića pogodio ispod desnog uha, drugi poviše desne sljepoočnice, a oba su izašla kod unutrašnjeg kuta lijevog oka. Tri metka ispaljena u glavu „zajedno su prouzrokovala njegovu smrt, ali je i svaki od njih posebno bio smrtonosan“.
Ubojice su još u istrazi rekli kako je njihov čin reakcija na položaj Hrvata u Jugoslaviji, pa tim povodom valja citirati tužitelja Carla Axela Roberta: „Čak i da su njihovi razlozi stvarno bili ideološke prirode, čak i da je akcija imala političke motive, zločin je izveden na način koji je toliko svirep, nečovječan, gnusan da svaka priča o političkoj prirodi akcije gubi svaku vrijednost i smisao.“
O modelu za hrvatsku spomeničku baštinu zapazio je i ovo: „Na Barešića su se, na primjer, žalili ljudi njegove nacionalnosti, Hrvati, koji su radili s njim, navodeći da ih ne ostavlja na miru, da ih maltretira ne samo na poslu, nego kasnije na ulici ili čak kod kuće.“ Još ćemo navesti i dio Dubovčeva svjedočenja. Rekao je da je na uzvik „ruke uvis“ uskočio u nišu gdje je namjeravao okačiti Rolovićev kaput. „Brajković je odmah pucao na mene, a Barešić na ambasadora. Odmah zatim uletjeli su u ambasadorovu sobu i zatvorili vrata. Čuo sam dva do tri pucnja.“ Na upit odvjetnika, pojasnio je kako je, dok se bacao u nišu, primijetio kako Barešić puca u Rolovića. „Nisam vidio da je ambasador povukao svoj pištolj.“
Tako, dakle, izgleda velikan našeg doba gledan očima švedskog tužitelja i svjedoka.
Vodinelić donosi detalje s rekonstrukcije na kojoj je prvi put korišten ton-film u švedskom kaznenom postupku. Barešić i Brajković složili su se da je Rolović vikao „šta hoćeš lopove, upomoć, upomoć, upomoć“, zatim da je Barešić urlao prema vratima Rolovićeva ureda „nemojte ulaziti, čujte vi! Pustite Vladu Čerkeza i Hrkaća! Čujte vi! Nemojte otvarati vrata! Neću ga ubiti! Pustite one iz Beograda i ništa vam neće biti! Nemojte ulaziti! Čujte vi! Pustite one iz Beograda! Čujte vi, Cigani!“ Roloviću, koji je još krkljao, kratko je naredio: „Šuti!“
Jesu li se Barešić i Brajković nad Rolovićem iživljavali u samoobrani, što rado vele svjedoci njihove svetosti?
Slijede Barešićeve riječi: „Kada sam začuo pucanj“, a misli na onaj prvi Brajkovićev hitac ispaljen prema domaru, „pomislio sam da je Brajković primoran da puca jer mu je ugrožen život, udario sam po ambasadorovoj desnoj ruci i njegov je pištolj pao na pod; on je mene udario po nozi, a ja sam njega udario desnom rukom u sljepoočnicu i nakon toga on je pao“, tumačio je Barešić. Tužitelj ga pita je li prije toga udario žrtvu drškom pištolja ispod oka, a on odgovara da je „moguće“ te dodaje kako se Rolović nakon udaranja i ranjavanja u hodniku „nije mogao toliko odupirati“, samo je zvao upomoć i pitao „šta hoćeš, lopove“.
Hrvatski spomenik u odgovorima na tužiteljeva pitanja više puta spominje svoju psihičku preopterećenost i nervozu. Ako mu je vjerovati, nije znao da je u naguravanju pred vratima ureda ranio Rolovića u nogu. Sjetio se ipak ambasadorova „mrmljanja“ što ga je, kako reče, „sekiralo“, pa je Brajkoviću naredio da mu veže noge i stavi maramicu u usta. Zašto ste bili tako ljuti, pita tužitelj, a Barešić odgovara: „Bio sam previše nervozan i suviše psihički opterećen, ovaj mrmlja, ništa ga ne razumijem, a teško mogu čuti ako izvana netko nešto kaže.“
Prema ubojičinoj verziji, u veleposlanikovu je glavu pucao kad je već švedska policija bila na vratima. Nije razumio što su tražili, ali je, svejedno, zgrabio ambasadora „i upotrijebio Brajkovićev pištolj. Brajković preplašen kao i ja daje svoj pištolj i ja ubijam ambasadora na licu mjesta“, govori Barešić na švedskom sudu. A kad ga pitaju zašto je pucao u čovjeka kad je bilo očito da nikakve političke ciljeve neće ostvariti, izgovara sljedeće: „Vi mi nećete vjerovati, ali ja se ničega ne sjećam. Ništa ne poričem, ali se ne mogu sjetiti.“ Inače, organizacija koju su Barešić, Stojanov i družina planirali osnovati prije ubojstva u veleposlanstvu, trebala se zvati Crna legija. Toliko o idejnoj inspiraciji hrvatskog spomenika.
Sve ovo dugi je odgovor na tvrdnje o samoobrani. Između nečeg što bi ona eventualno mogla biti – premda se u prostorijama veleposlanstva po svim pravnim normama, mogao braniti samo veleposlanik – i konačnog epiloga prošlo je dosta vremena u kojem su Barešić i Brajković maltretirali žrtvu, pucali joj tri puta u glavu, ranili tajnicu. Brajković je izrazio žaljenje što nije ubio domara, a Barešić je rekao: „Jebem mu mater srpsku, nije mi žao što sam ubio Srbina krvnika, nisam kriv, možete me osuditi kako hoćete, nemam ništa protiv.“
O liku modela za hrvatski spomenik nije loše spomenuti i neke činjenice koje navodi tužitelj: „Nije istina da je Barešić osuđen u Jugoslaviji za politička kaznena djela, nego je osuđen i izdržao kaznu za dva vrlo prosta huliganska istupa... Ja ovdje raspolažem službenim dokumentom koji dokazuje ne samo da je Barešićev otac oficir današnjeg režima, nego i da su njegovi ujaci ubijeni upravo za ovaj režim, a ne kao njegovi protivnici“, na što Barešić reagira, veli „nije istina, moji ujci nisu ubijeni kao pristaše srbokomunista“ i psuje jugoslavensku majku promatračima iz jugoslavenske vlade.
Knjigu od nekih 230 stranica nije moguće ugurati u jedan novinski tekst. Zato smo iz ovog osvrta izbacili Barešićeve političke opservacije o ugroženosti Hrvata, onaj moment kad Brajković objašnjava da je „pišanjem“ oprao svoje krvave ruke, njihova vrijeđanja publike u sudnici...
Tek smo htjeli napomenuti da ispaljivanje tri metka u glavu vezanog čovjeka nije samoobrana, da osuda švedskog suda nije antihrvatska, nego protuteroristička i da fanovi Crne legije nisu podesni modeli za spomenike.