Edukativna priča dolazi nam iz malog mjesta u Dalmatinskoj zagori, gdje je jedan općinski službenik jednom davno potjerao s posla drugog općinskog službenika, a drugi podigao tužbu zbog nezakonitog otkaza. Dva desničarska magarca iz sestrinskih pravaških stranaka dohvatili su se zbog nekog davno zaboravljenog razloga, a poznajući taj svijet, mogu vam s velikom pouzdanošću kazati da je sve počelo nekakvom bezazlenom birtijskom svađom, nečim nepojmljivo blesavim. Recimo, jedan se pijan udvarao konobarici, a drugi mu se rugao s drugog kraja šanka dovikujući: “Ajde, Jozo, kući, žena te čeka” ili tako nešto. Svakako, njih se dvojica nisu zakrvili oko interpretacija političkih eseja oca domovine doktora Ante Starčevića, piše Ante Tomić za Jutarnji list.
Slučaj je onda došao na sud i sedam do devet godina uobičajeno se kiselio u ladicama, putovao s drugog na treći kat, s trećeg na šesti, sa šestog na prvi i otamo opet na drugi, da bi naposljetku došao pravorijek kako se onaj nezaposleni mora vratiti na posao i naknadno, zajedno s kamatama i penalima, dobiti do jednu plaću što mu je svih onih bezbrojnih mjeseci nepravedno uskraćena. Grdne mu pare duguju. Preračunato, oštećeni bi neodređeno vrijeme trebao dobivati nevjerojatnih sedam stotina kuna dnevno, a to, naravno, neće biti iz džepa onoga koji mu je dao otkaz. Ne, odšteta će isisati siromašni općinski budžet do zadnje lipe. U čeličnoj kasi u kutu kancelarije ostat će im samo stari pornografski magazin, dva prsta vinjaka na dnu boce i nešto paučine. Svi će bankrotirati zbog dva jedva pismena pravaša s drvenom krunicom na retrovizoru i naljepnicom NDH na braniku starog Mercedesa. Zbog dva totalna imbecila s dugim noktom na malom prstu, koja zacijelo ne biste znali razlikovati da vam se postroje jedan kraj drugoga, jedno malo mjesto u Dalmatinskoj zagori ostat će bez javne rasvjete, kanalizacije, školskog autobusa i vrtića, u jednu riječ - bez budućnosti.
Zar ovo nije nenatkriljivo apsurdno, nenadmašno bolesno i nepobjedivo glupo? Pa, ustvari, i nije. Nevjerojatno, ali može biti i apsurdnije i bolesnije i gluplje, kad stanovnike malog mjesta u Dalmatinskoj zagori nakon svega upitate tko im je kriv da žive bez javne rasvjete, kanalizacije, školskog autobusa, vrtića i budućnosti kao takve, a oni vam potpuno ozbiljno, bez zajebancije, objasne da su im krivi ateisti, agnostici, masoni, udbaši i četnici.
Kad u novinama nađem priču kao što je ova, a znam da je beskrajno mnogo drugih, često i strašnijih, o službenicima i dužnosnicima što su se nemarni, lijeni, nesposobni i kradljivi namnožili poput skakavaca ili lisnih ušiju na svim razinama vlasti, dođu mi beznadne, crne misli. Kako bi ijedna zemlja, pa i daleko bogatija i naprednija od ove, mogla nahraniti takvo birokratsko čudovište, tisuće i tisuće onih snaha i nećaka i kumova što su u valovima, sa svakim novim izborima, dolazili u ministarstva, agencije, državna i javna poduzeća, gradove i općine? Gdje bi za sve njih našli kancelarija, stolica s kotačićima, službenih kartica i limuzina od stotinu pedeset konjskih snaga, metalik crne boje, s automatskim mjenjačem, lakometalnim naplacima, LED svjetlima i grijanim sicevima? Dvanaest ovako detaljno opisanih automobila naručili su nedavno u Hrvatskoj pošti, jednom notorno neuspješnom, izdišućem državnom poduzeću što po selima zatvara urede, a u gradovima preseljava u sve manje prostore natrpane jeftinim kineskim mobitelima, kišobranima, igračkama i self help literaturom kojom se nikad nitko nije pomogao.
Hrvatska pošta kupit će dvanaest luksuznih kola, jedva nešto manje od luksuznih brzojava koje su u zadnjem tromjesječju prodali ožalošćenim obiteljima i rodbini i prijateljima mladenaca. Sa svojim gubicima, viškom zaposlenih i traljavim, pospanim poslovanjem, Pošta sebi vjerojatno ni polovni bicikl ne bi mogla priuštiti, ali koga briga za to? Tko se još uzrujava ugazi li u nedopušten minus? Ako u ministarstvima i agencijama ne primjećuju očit raskorak između svojih prihoda i rashoda, ako su već i mračne vukojebine s nula zaposlenih pokupovale Passate ili barem Škode Superb, ni menadžeri u Pošti neće se do zore nemirno prevrtati šta će i kako će kad im dođe rata leasinga.
Cijelom strukturom, u svim državnim sustavima, od vrha do dna, od premijera i ministara do najmanjeg općinskog vijećnika u Dalmatinskoj zagori, svi razvratno troše više nego što zarađuju. Lakomisleno se zadužuju kao da ne postoji sutra, kao da će nekakav asteroid za koji dan udariti u Zemlju i uništiti sav život na njoj, trenutno poništavajući do jednu našu kreditnu obavezu prema međunarodnim financijskim institucijama. Zaista, ne nastupi li uskoro biblijski smak, ja ne znam kako ćemo dalje? I šta je u glavama bankara da nam i dalje daju kredite, premda je jasno da mi to nikad, ni u ludilu nećemo vratiti? Od čega se budale misle naplatiti? Da neće možda zatvorili u gepek ministra Marića i voziti ga po cijelom kraju, razlokanim sljemenskim cestama, dok im on napokon, izbezumljen i upišan, plačnim sopranom ne obeća da, evo, još samo koji dan, čim nam legne jedna uplata...?
To s našim dugovanjima zapravo postaje komično. Dajte, ljudi, budite pametni, otkuda nama te milijarde? U pedeset života mi to ne bismo mogli zaraditi, a i kad bismo mogli, ne bi nam se dalo. Najveselije mi je ipak kad kažu da smo i naše praunuke zadužili. Kakva glupost! Pa neće naši praunuci valjda ovdje živjeti. Pametna djeca šmugnut će iz Hrvatske mnogo prije nego što im stigne rješenje o ovrsi, piše Ante Tomić za Jutarnji list.