Krenuo je iz Zadra i stigao do samog vrha, a to nije lako. Godinama je igrao u Bundes ligi, najjačem nacionalnom natjecanju na kugli zemaljskoj, osvajao je europske, svjetske i olimpijske medalje. Tek to nije nimalo lako. Živio je u „gradu na dva kontinenta“ zajedno s neslužbenih 25 milijuna stanovnika. Lako? Ni približno. Tri puta je u tri godine pokorio Tursku, nudili su mu što god želi samo da ostane, ali se odlučio vratiti u rodni grad i to je bila najlakša odluka u njegovoj karijeri.
Za cijeli taj put, 36-godišnji Ivan Ninčević, zadarski rukometni reprezentativac koji se nedavno oprostio od aktivnog igranja i zaključio profesionalnu karijeru, zahvalan je jednom čovjeku: Žarku Jakšiću Džeriju koji ga je kao učenika prvog razreda Pomorske škole u Zadru „uvalio“ u trofejni sport.
- Džeri mi je rekao da mu fali jedan za školsku ekipu! Tako sam ušao u rukomet, kasnije me usmjerio prema školi rukometa, pa sam igrao za Zadar od 96. do 2000., priča ivan svoju priču u zadarskom kafiću „Borgo“.
Kad u Hrvatskoj igraš rukomet, svi te putovi vode prema Zagrebu.
-S 18 sam otišao u Zagreb i tamo proveo četiri godine. Lino Červar me poveo na pripreme prve ekipe, igrao sam za drugu, povremeno i prvu momčad. Četiri puta prvak, tri Kupa, izgubili smo od onog strašnog Metkovića s Balićem i Metličićem.
A onda se – vratio u Zadar?!
-Malo igraš, malo ne igraš, dovode gotove igrače sa strane. Vratio sam se u Zadar, bila je to loša, problematična sezona, moje ponašanje isto takvo. Bio sam sit svega, nepravda me pogađa, a ne znam premučati i to me puno puta koštalo. Bila mi je puna kapa hrvatskog rukometa, a onda je stigla ponuda jednog njemačkog drugoligaša. Dao sam sebi rok od dvije godine: ili jesi ili nisi! Ako ne uspijem, vraćam se i završavam Višu trenersku. Ostao sam.
U prvoj drugoligaškoj sezoni u Njemačkoj bio je peti strijelac lige. Zato stiže ponuda „Stralsunda“ koji se bori za ulazak u Bundes ligu i Ivan ponudu prihvaća…
-Dali su mi pristojan ugovor, ali smo bili drugi, u Bundes ligu ulazi Berlin. Sada sam već bio prvi strijelac lige, a u drugoj sezoni uspjeli smo i ušli u Bundes ligu, a ja sam opet bio strijelac lige!
Tada počinju pehovi zbog kojega su Ivana prijatelji zvali „Stečaj“!?
-Neki je menadžer zataškao ugovore, stečaj je došao usred sezone, a ja sam kao kapetan ostao do kraja. Nisu mi ostali dužni. Vratio sam se kući, odigrao za Zadar, a onda je 2010. došla korektna ponuda iz Berlina, potpisali smo dvije plus jedna sezona, a ostao sam punih pet sezona. Sve do „nemoralne ponude“ iz Minska.
Otišao je i drugi put je njegov klub otišao u stečaj!
-Nisam to mogao odbiti, složili su vrhunsku ekipu, li opet usred sezone glavni sponzor otkazuje ugovor i ja opet idem kući, u Zadar. Na brod i ribe.
Baš kada je pomislio da je kraj blizu, odjednom se odnekud pojavio turski „Bešiktaš“, čuli su Ninčevićeve uvjete, razmišljali jedan dan i pozvali ga u Istanbul.
-„Bešiktaš“ je institucija, to se ne može opisati , klub ima 550 zaposlenih, bez igrača. Tu su muška i ženska košarka, nogomet, rukomet, muška i ženska odbojka, valjda više od 30 sportova. Klupski prijevoz dolazi po svakog igrača, pa i onog u mlađim kategorijama! Upravna zgrada je usred četvrti Bešiktaš, kao zgrada multinacionalne kompanije. Moćan klub oko kojega se uvijek osjeća fanatizam, žar s kojim ljudi žive za klub.
-Nisu otišli u stečaj?!
-Ha-ha.. Ma kakvi, moćan je to klub, kad sam došao prvi put su igrali Ligu prvaka, ukupno tri puta. Imali su prema meni divan odnos. Kada mi se prije osam mjeseci rodila kćer Lota, rekli su mi: „otiđi, ova utakmica nije važna“. Tako sam bio u Zadru 15 dana i vratio se izravno na utakmicu Lige prvaka! Znali su da mi nije lako samom u Istanbulu, nigdje to nisam doživio.
-Gledaš li turske sapunice? Jesi li naučio turski?
-Ne gledam uopće sapunice. „Jok“, to je sve. Malo sam naučio, ali ne možeš to stići, a imali smo i „balkansku koloniju“, tri igrača iz Srbije, po jedan iz Hrvatske i BiH. Sporazumijevao sam se na engleskom, njemačkom, naučio sam i nešto ruskog u Minsku.
-Veličanstven oproštaj i težak odlazak iz Istanbula?
-Težak odlazak, ali laka odluka. Nisam više mogao, obitelj mi je u Zadru, supruga Marija, sinovi Luka i Lovre, a kada je došla Lota - više nisam mogao. Osjetio sam zasićenje u glavi, umorila su me putovanja, rukomet se pretvorio u izvor prihoda, opadala je strast. Obitelj mi je bila važnija od ugovora i novca, nisam više mogao, svi smo patili i onda sam prelomio, „idem kući, svojoj obitelji“. A „Bešiktaš“ mi je nudio novi ugovor, da dolazim igrati samo „važne utakmice“, ali nisam mogao biti tako bezobrazan da kući ne treniram, a njima uzimam novce. Radit ću za novac nešto drugo.
-Što?
-Godinama se bavim nekretninama, upoznao sam bezbroj ljudi, pa ću se sada s ocem i obitelji posvetiti tome poslu. Pa brod, pa djeca.
-Zadarski rukomet?
-Ne vidim se u tome. Kad se nečeg uhvatim, uporan sam, pokušavam ostvariti savršenstvo, ali igrati više ne želim. Ako mogu nekako pomoći, tu sam, ali ovo je jedna nova priča, novi život.
U Njemačkoj zaradiš svaki cent, u Turskoj je opuštenije i toplije
-U Njemačkoj zaradiš svaki cent, tamo si najamni radnik, očekuje se da sve odradiš. Sređena država i klubovi, imaš sigurnost, čak i kad se klub raspadne igrač dobije svoje, tamo su najbolji ugovori i uvijek pune dvorane. To nema nigdje u svijetu. U Turskoj je to opuštenije, ljudi su otvoreni, pristupačni, a Istanbul je čaroban grad, kažu da ima 25 milijuna ljudi. Druga kultura, ali topli ljudi, milina jedna, bile su to najbolje tri godine moje karijere. Bio sam opušten i zadovoljan, u klubu je vladala obiteljska atmosfera, priča Ivan o “Bešiktašu“ s kojim je u Turskoj osvojio sve što god se moglo osvojiti.
Četiri medalje i prokletstvo četvrtog mjesta
Otkako ga je Lino Červar pozvao 2009. Ivan je za reprezentaciju Hrvatske odigrao 70-ak utakmica i osvojio četiri medalje: svjetsko srebro 2009., euro broncu 2012., olimpijsku broncu 2012. i svjetsku broncu 2013. godine. Ali i Ivan je osjetio „prokletstvo“ četvrtog mjesta.
-To je trauma! Prođeš pripreme, ubijaš se, odigraš 10 utakmica i ništa ne osvojiš. Ipak, mi smo osvojili toliko medalja, sretni smo ljudi, to se s ničim ne da usporediti.
Igrao je s velikim igračima, u tu kategoriju ubraja Vorija, Duvnjaka, ali…
-Jedan je Balić. Lucidan, sve vidi, brz, ima osjećaj za prostor i – uživa u igri! Kad on igra, igraju svi oko njega, ali od Ivana je sve kretalo. Vrhunski čovjek i vrhunski igrač.