Nakon Stierove ostavke koja ima elemente političkog samoubojstva i Mostova posrtaja koji nagovještava polagano nestajanje velik se, a možda i pretežak teret prebacio na Karamarkova ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, specifičnu figuru na oblačnom političkom nebu, političara koji se od većine kolega, osim po stavovima, razlikuje i po tome što istupe dozira, a poruke uglavnom ne improvizira nego ih unaprijed dobro pripremi - piše Nino Đula za Jutarnji.hr.
Čak možda i predobro, toliko da se Hasanbegović dok govori uopće ne doima kao spontan, energičan predvodnik nekakvog političkog prevrata niti kao nositelj svima razumljive pokretačke ideje, nego više kao kabinetski teoretičar, čovjek koji uvijek preteškim riječima udara u bubanj drugim, spretnijim izvršiteljima, netko tko u velikom sustavu može iskočiti iz prosjeka, jer misli izvan kvadrata, tko je u stanju izbaciti na tržište originalnu misao, ali ga gordost poimanja vlastite uloge i pompoznost u djelovanju sputava u onome što bi zapravo najviše želio: biti vođa većine.
Hasanbegović silno pokušava zauzeti mjesto Antuna Vujića hrvatske desnice, ali mu, vjerojatno najviše zbog urođene političke sociopatije, nemogućnosti da neposredno polemizira i do kraja razložno kritički misli, i dalje nekako slabo ide, iako dojam na prvu može biti suprotan. Doista, bio je - dok je iza njega stajao velik sustav - dobio solidne preferencijalne glasove, pristojno je prošao i na izborima u Zagrebu i sad ima neke početne šanse da profitira od HDZ-ova umivanja i pripremi se za izbore.
Pogodno političko tlo Hasanbegović ima: HDZ je u transformativnoj fazi kakva u ovom trenutku ne odgovara mnogim potencijalnim glasačima, a ni dijelu članstva i tu se onda otvara neki prostor, posebno nakon slabljenja Mosta. Toj se transformativnoj politici Hasanbegović nanovo ruga i u novom Globusu gdje, sve onako usput, isprekidanim mislima, otkriva svoj projekt, ali s njim i sve slabosti i zamke u realizaciji.
U ocjeni stanja Hasanbegović je, naime, puno bolji nego u osmišljavanju rješenja. On, na primjer, zvuči prilično sugestivno dok opisuje stanje u HDZ-u, desnu političku scenu, razne njene aktere i izazivače, ali slušatelja i čitatelja ne ostavlja u uvjerenju da iza tog nezadovoljstva pozicijom i postojećim stanjem stoji stvarna snaga promjene, zaokružena ideja alternative, organizirani tim ljudi niti discipliniran, sveobuhvatan projekt.
Recimo, Karamarkov ministar u pravu je kad kaže da tehnologija dogovornog, kolektivnog, transstranačkog vladanja, uglavnom neovisno o volji birača, ima za posljedicu apatiju građana i biračku apstinenciju.
Također, ispravno ocjenjuje da ta razočaranost ne otvara, kako se često sužava, isključivo prostor desnici, nego podjednako i ljevici. Mudro procjenjuje kad svoju platformu s dosad isključivo lustracijske korigira na, po novome, antiestablišmentsku (po uzoru na Most kojemu se to bilo pokazalo i te kako isplativim). Lucidno je i njegovo karakteriziranje Plenkovićeva projekta kao centrističkog ekstremizma i briselske franšize. Hasanbegović potom točno locira i svoje prave političke neprijatelje: to nije ljevica, nego centar, to zapravo uopće nisu oni koji hoće Titov trg, nego oni koji se ne bi željeli miješati. Nije daleko od istine ni kad Most odmjerava kao potrošen projekt, a potpuno je u pravu kad se podsmjehuje Stierovu uvjerenju kako bi širenje principa jedan član - jedan glas tobože pridonijelo unutarnjoj demokratizaciji HDZ-a.
Ukratko, dok ne govori o jamama ili četrdesetpetoj Hasanbegović čak znade doći u kontakt s realnošću, problem je što taj kontakt brzo izgubi jer strašno pojednostavi stvari čim dođe do traženja rješenja. Za Hasanbegovića je, naime, dovoljno rješenje on sam, s možda nekoliko istomišljenika i bolje organiziranih tehničkih pomagača. To da je stranku nazvao po sebi i kolegici zbog cajtnota možda može biti izgovor, ali je i dalje indikativna stvar: Hasanbegović je toliko samodopadan političar da vjerojatno i ne primijeti kako mašinerija koja mu se spremno nudi za potporu njegovu novom projektu ima sve veće i veće limite.
Hasanbegović već danas nije Hasanbegović iz HDZ-a.
Neobična je stoga lakoća kojom Karamarkov suradnik isključuje ljude dok iznosi svoju novu platformu i predstavlja sebe, ne više kao predvodnika razočarane HDZ-ove desnice nego, daleko pompoznije, kao nositelja "nove autohtone političke nacionalne platforme".
Pogledajmo samo koga je sve putem dosad odbacio Hasanbegović: Plenkovića i većinu HDZ-a koja pod Plenkovićevim vodstvom uživa u privilegijama vlasti na državnoj i lokalnim razinama. Pojedinačno čak i Kalmetu koji ga je, vidi se, naročito razočarao jer mu posvećuje najteže riječi: "Kalmetina izjava da svjetonazor nije bitan jer HNS ima stručnjake ući će", veli Hasanbegović, "u anale hrvatske političko-stranačke gluposti". Zatim Stiera čiju novu platformu karakterizira kao iluziju, ali i Most za koji kaže da je svoju političku misiju - završio.
Kad znamo da su neki prijašnji utjecajniji Hasanbegovićevi simpatizeri ili podupiratelji danas prisiljeni, jednostavno silom novih političkih okolnosti, smanjiti doživljaj, poput predsjednice Republike ili branitelja koji kroz novu Vladu imaju izglede zadržati i unaprijediti mnoga prava, tada se Hasanbegovićev gard još više čini kao neracionalan i kontraproduktivan. Jer tko je uopće, a da je vrijedan posebnog spomena, Hasanbegoviću ostao na putu da, kako on to zamišlja, pospremi HDZ u prošlost? Bruna Esih, koja kaže: Uskoro ćemo početi s učlanjivanjem, ali to neće biti ni po kakvom političkom ključu? Mnogi koji su danas ugroženi Plenkovićevim nasrtajima u panici pretjeruju u doživljaju Hasanbegovićevih dosega.
Vide ga kao izbavitelja, pridaju mu nadnaravne osobine, on je njihov Haso-spaso. Ali pri dizanju u nebesa postoje i prepreke. Na putu je obično - plafon.
Nakon Stierove ostavke koja ima elemente političkog samoubojstva i Mostova posrtaja koji nagovještava polagano nestajanje velik se, a možda i pretežak teret prebacio na Karamarkova ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, specifičnu figuru na oblačnom političkom nebu, političara koji se od većine kolega, osim po stavovima, razlikuje i po tome što istupe dozira, a poruke uglavnom ne improvizira nego ih unaprijed dobro pripremi - piše Nino Đula za Jutarnji.hr.
Čak možda i predobro, toliko da se Hasanbegović dok govori uopće ne doima kao spontan, energičan predvodnik nekakvog političkog prevrata niti kao nositelj svima razumljive pokretačke ideje, nego više kao kabinetski teoretičar, čovjek koji uvijek preteškim riječima udara u bubanj drugim, spretnijim izvršiteljima, netko tko u velikom sustavu može iskočiti iz prosjeka, jer misli izvan kvadrata, tko je u stanju izbaciti na tržište originalnu misao, ali ga gordost poimanja vlastite uloge i pompoznost u djelovanju sputava u onome što bi zapravo najviše želio: biti vođa većine.
Hasanbegović silno pokušava zauzeti mjesto Antuna Vujića hrvatske desnice, ali mu, vjerojatno najviše zbog urođene političke sociopatije, nemogućnosti da neposredno polemizira i do kraja razložno kritički misli, i dalje nekako slabo ide, iako dojam na prvu može biti suprotan. Doista, bio je - dok je iza njega stajao velik sustav - dobio solidne preferencijalne glasove, pristojno je prošao i na izborima u Zagrebu i sad ima neke početne šanse da profitira od HDZ-ova umivanja i pripremi se za izbore.
Pogodno političko tlo Hasanbegović ima: HDZ je u transformativnoj fazi kakva u ovom trenutku ne odgovara mnogim potencijalnim glasačima, a ni dijelu članstva i tu se onda otvara neki prostor, posebno nakon slabljenja Mosta. Toj se transformativnoj politici Hasanbegović nanovo ruga i u novom Globusu gdje, sve onako usput, isprekidanim mislima, otkriva svoj projekt, ali s njim i sve slabosti i zamke u realizaciji.
U ocjeni stanja Hasanbegović je, naime, puno bolji nego u osmišljavanju rješenja. On, na primjer, zvuči prilično sugestivno dok opisuje stanje u HDZ-u, desnu političku scenu, razne njene aktere i izazivače, ali slušatelja i čitatelja ne ostavlja u uvjerenju da iza tog nezadovoljstva pozicijom i postojećim stanjem stoji stvarna snaga promjene, zaokružena ideja alternative, organizirani tim ljudi niti discipliniran, sveobuhvatan projekt.
Recimo, Karamarkov ministar u pravu je kad kaže da tehnologija dogovornog, kolektivnog, transstranačkog vladanja, uglavnom neovisno o volji birača, ima za posljedicu apatiju građana i biračku apstinenciju.
Također, ispravno ocjenjuje da ta razočaranost ne otvara, kako se često sužava, isključivo prostor desnici, nego podjednako i ljevici. Mudro procjenjuje kad svoju platformu s dosad isključivo lustracijske korigira na, po novome, antiestablišmentsku (po uzoru na Most kojemu se to bilo pokazalo i te kako isplativim). Lucidno je i njegovo karakteriziranje Plenkovićeva projekta kao centrističkog ekstremizma i briselske franšize. Hasanbegović potom točno locira i svoje prave političke neprijatelje: to nije ljevica, nego centar, to zapravo uopće nisu oni koji hoće Titov trg, nego oni koji se ne bi željeli miješati. Nije daleko od istine ni kad Most odmjerava kao potrošen projekt, a potpuno je u pravu kad se podsmjehuje Stierovu uvjerenju kako bi širenje principa jedan član - jedan glas tobože pridonijelo unutarnjoj demokratizaciji HDZ-a.
Ukratko, dok ne govori o jamama ili četrdesetpetoj Hasanbegović čak znade doći u kontakt s realnošću, problem je što taj kontakt brzo izgubi jer strašno pojednostavi stvari čim dođe do traženja rješenja. Za Hasanbegovića je, naime, dovoljno rješenje on sam, s možda nekoliko istomišljenika i bolje organiziranih tehničkih pomagača. To da je stranku nazvao po sebi i kolegici zbog cajtnota možda može biti izgovor, ali je i dalje indikativna stvar: Hasanbegović je toliko samodopadan političar da vjerojatno i ne primijeti kako mašinerija koja mu se spremno nudi za potporu njegovu novom projektu ima sve veće i veće limite.
Hasanbegović već danas nije Hasanbegović iz HDZ-a.
Neobična je stoga lakoća kojom Karamarkov suradnik isključuje ljude dok iznosi svoju novu platformu i predstavlja sebe, ne više kao predvodnika razočarane HDZ-ove desnice nego, daleko pompoznije, kao nositelja "nove autohtone političke nacionalne platforme".
Pogledajmo samo koga je sve putem dosad odbacio Hasanbegović: Plenkovića i većinu HDZ-a koja pod Plenkovićevim vodstvom uživa u privilegijama vlasti na državnoj i lokalnim razinama. Pojedinačno čak i Kalmetu koji ga je, vidi se, naročito razočarao jer mu posvećuje najteže riječi: "Kalmetina izjava da svjetonazor nije bitan jer HNS ima stručnjake ući će", veli Hasanbegović, "u anale hrvatske političko-stranačke gluposti". Zatim Stiera čiju novu platformu karakterizira kao iluziju, ali i Most za koji kaže da je svoju političku misiju - završio.
Kad znamo da su neki prijašnji utjecajniji Hasanbegovićevi simpatizeri ili podupiratelji danas prisiljeni, jednostavno silom novih političkih okolnosti, smanjiti doživljaj, poput predsjednice Republike ili branitelja koji kroz novu Vladu imaju izglede zadržati i unaprijediti mnoga prava, tada se Hasanbegovićev gard još više čini kao neracionalan i kontraproduktivan. Jer tko je uopće, a da je vrijedan posebnog spomena, Hasanbegoviću ostao na putu da, kako on to zamišlja, pospremi HDZ u prošlost? Bruna Esih, koja kaže: Uskoro ćemo početi s učlanjivanjem, ali to neće biti ni po kakvom političkom ključu? Mnogi koji su danas ugroženi Plenkovićevim nasrtajima u panici pretjeruju u doživljaju Hasanbegovićevih dosega.
Vide ga kao izbavitelja, pridaju mu nadnaravne osobine, on je njihov Haso-spaso. Ali pri dizanju u nebesa postoje i prepreke. Na putu je obično - plafon.