Poluotok je duša i srce Zadra, starog tri tisuće godina. Kustosica zadarskoga Narodnog muzeja Ivana Dražić reći će, štoviše, da je "većinu svoje povijesti Poluotok bio grad Zadar."
– On je živi organizam koji se može pohvaliti neprekidnim tisućljetnim urbanim postojanjem, epitetom jednog od najstarijih hrvatskih gradova. Riječ je o slojevitom gradu čije je raznovrsno stanovništvo kroz stoljeća ostavilo svoje tragove, brojne spomenike minulih vremena, ulice, zgrade koje i danas koristimo gotovo na isti način kako su to koristili drevni stanovnici Zadra čije staro ime, Jader ili Jadera, također često upotrebljavamo – kaže kustosica Dražić.
– Poluotok je mjesto gdje još uvijek nailazimo na rimski forum, antički sustav ulica, srednjovjekovne palače, novovjekovne zgrade, ali i zdanja nastala poslije bombardiranja Zadra u Drugom svjetskom ratu. U iznimno malom prostoru opasanom zidinama iščitavamo tisuće godina povijesti. Možemo uočiti promjene koje je čovjek unosio u prostor u kojem je živio neprestano ga mijenjajući i prilagođavajući svom vremenu. Slike djece koja se igraju oko povijesnih ostataka nešto je što se prenosi s generacije na generaciju. Mjesta su to koja i danas vide po kojeg viteza ili kralja, pa makar i zahvaljujući dječjoj mašti – kaže Ivana Dražić.
Kapital caruje
A kćerki profesorice Daniele Nižić upravo je taj Forum – dvorište. No, prof. Nižić nam otkriva i daljnje "slojeve" Poluotoka.
– Život na Poluotoku, a osobito se to odnosi na zadnjih osam do deset godina, mogao bi se okarakterizirati naslovom romana Roberta Louisa Stevensona "Čudnovat slučaj dr. Jekylla i g. Hydea". Kasna jesen, zima i rano proljeće u gradu znače miran život s ulicama opustjelim već u kasnim popodnevnim satima. Život je to koji jamči normalan san i jednako tako normalno funkcioniranje u obavljanju svakodnevnih zadaća. Jamči i mogućnost prozračivanja stambenog prostora, a donekle i mogućnost pronalaska parkirališnog mjesta. Kasno proljeće, ljeto i rana jesen su, pak, vrijeme u kojem stanovnik Poluotoka mora imati dobre živce i vrhunsku samokontrolu da ne prijeđe na mračnu stranu i ne ogriješi se o koju od odredaba prekršajnog pa i kaznenog zakona. PVC prozori se zatvaraju, klima-uređaji pale, vozila prestaju koristiti do rujna, a kretanje se svodi na minimum nužan za obavljanje osnovnih životnih zadaća i potreba – opisuje prof. Daniela Nižić, koja s obitelji živi uz samu rivu na Poluotoku.
– Čovjek nije važan, kapital caruje. Pri tome smo izloženi i kontinuiranom verbalnom zlostavljanju onih koji su pod naše domove došli zarađivati novac, i to u stilu: "Odselite se u Briševo ako vam smeta. Izvolite se strpjeti. Svi živimo od turizma. Svi ste živčane babetine kojima sve smeta. Neka narod uživa." Itd, itd... Takve obično upitam bi li željeli da ih operira kirurg koji cijele noći nije spavao zbog kafića pod stanom. Tada ušute i prezrivo otpuhnu. I tada znam da su vrlo svjesni da čine drugome ono što ne bi željeli da netko učini njima. Ali zov novca je jači...
Kulisa, a ne grad
Ipak, ja volim Poluotok. Ovdje sam odrasla i, s iznimkom od gotovo 11 godina koje sam provela u Zagrebu, živim ovdje čitav život. I baš stoga jako sam ljuta ne one koji su dopustili ovakvu devastaciju grada, na one koji se trude svaki centimetar javne površine dati u najam ugostiteljima, koji se, pak, toliko šire da mi "domoroci" hodamo kroz male uličice i dvorišta poput komandosa želimo li u razumnom roku doći od točke a do točke b.
Na one koji ovaj grad ne osjećaju svojim, kojima on nije Grad, nije cilj, nego sredstvo za laku i brzu zaradu. Žalosti me činjenica i da se u OŠ Petra Preradovića svake godine upiše tek 40 do 50 prvašića (i to nisu samo djeca s Poluotoka), a u mojoj generaciji bilo nas je po sedam razreda, jednako kao što me žalosti to što po hodnicima svoje zgrade ljeti susrećem strance – korisnike apartmana – a zimi duhove umjesto dragih susjeda. Ljuta sam i što su iz grada nestali obrtnici, dućani... Ljuta što umjesto dječjeg smijeha ulicama odzvanja zvuk kotačića na kuferima. Reći će svi da je ovo normalan proces koji se dogodio Veneciji, Barceloni, Dubrovniku... Znači li to i da je poželjan? Koji je to trenutak u životu jedne urbane cjeline kada ona prestaje biti gradom, a postaje kulisom? I je li uopće nekoga od odgovornih briga? – razmišljanja su Daniele Nižić.
Potpredsjednik Mjesnog odbora Poluotok Dubravko Dunatov (58) zaljubljenik je u svoj "kvart", u kojem živi od rođenja i svjedok je svih promjena tijekom desetljeća.
– Rekao bih da mi imamo samo jedan ozbiljan problem na Poluotoku, a to je pitanje automobila. Naprosto se trebamo odlučiti zatvoriti Poluotok za vozila jer je ovakav život nemoguć, dakako, osobito ljeti. Naš Poluotok je velik, prostran, na samom njegovu prilazu ima dovoljno prostora da se naprave adekvatne garaže i problem automobila na Poluotoku bio bi trajno i kvalitetno riješen – kaže Dubravko Dunatov.
Stanovnici Poluotoka, kaže Dunatov, čelnicima Mjesnog odbora najviše se žale upravo na taj problem. Ako poslijepodne odu negdje s automobilom, navečer će jedva ući na Poluotok, a o parkirališnom mjestu u večernjim satima ljeti, nema ni govora.
Prema Dunatovu, unaprijediti se treba još samo jedna stvar, a to je hortikultura.
– Imamo puno zelenih površina i to je izvanredna prednost. One se dobro održavaju, ali mišljenja sam da bi zelenilo trebalo biti "ušminkanije", da se primijene vrhunske hortikulturne ideje – ustvrdio je Dunatov.
OCJENE:
Opći dojam: 5
Zelenilo 4
Komunalni red 4
Fasade 4
Parking 2OCJENE:
Opći dojam: 5
Zelenilo 4
Komunalni red 4
Fasade 4
Parking 2
Anketa:
Daniela Nižić, profesorica: Svugdje idem pješice
– Volim osjećaj da ne moram sjesti u auto da bih otišla na tržnicu te da
do posla prošetam tek šest-sedam minuta uz more. Volim činjenicu da je
mojoj kćeri Forum njezino dvorište, da se penje po istom kamenju po
kojem sam se i ja penjala. Volim to što živim u gradu koji, kako mi je
jednom rekao naš uvaženi prof. Radomir Jurić, moramo pisati velikim
početnim slovom.
Dubravko Dunatov, potpredsjednik MO-a Poluotok: Treba bolje oblikovati zelenilo
– Stručnjake za hortikulturu imamo, i zelenila imamo puno. Dakle,
trebalo bi se samo malo više pozabaviti oblicima i naše "grmove"
napraviti atraktivnijima. To se može na cijelom Poluotoku, izgledalo bi
vrlo lijepo, osobito na rivi.