FOTO: KVARTOVSKA INSPEKCIJA NA NOVOM BOKANJCU Više od 30 godina živimo na crnim jamama, bez škole, vrtića, ambulante, pošte, banke... ali zato imamo dvije crkve! Kao u srednjem vijeku!

FOTO: KVARTOVSKA INSPEKCIJA NA NOVOM BOKANJCU
Ante i Marija Lasan svojim su rukama izgradili kuću 1984., prvu na Novom Bokanjcu
Arhitektica Romana Lasan
Predsjednik Mjesnog odbora Zvonimir Brković: Mogao bih cijeli dan govoriti o problemima Novog Bokanjca
Stara, montažna crkva sv. Pavla
U susjedstvu stare gradi se nova crkva...

Supružnici Ante i Marija Lasan starosjedioci su Novog Bokanjca. Za stare Bokanjane u ovoj su rečenici izrečene najmanje dvije pogrešne tvrdnje. Po njima, Novi Bokanjac ne postoji, već novo naselje. A starosjedioci mogu biti samo jedni, Bokanjani. Administrativna podjela Grada Zadra u tome ih međutim demantira. Prema njoj Novi Bokanjac, naselje s nekih 2500 stanovnika na sjevereozapadnom dijelu Zadra, zaseban je mjesni odbor, a susjedni, starosjedilački Bokanjac, sa starim bokanjačkim selom, je mjesni odbor za sebe.

Razlike i sličnosti u tome se ne iscrpljuju, a najjezgrovitije ih je izrekla Marija Lasan koja je zajedno sa suprugom svojim rukama podigla prvu kuću na Novom Bokanjcu: "Mi smo naselje na crnim jamama, bez škole, vrtića, ambulante, banke, pošte... Ali zato imamo dvije crkve. Jednu montažnu, od lima, i drugu koja se tek počela graditi."

Ante i Marija Lasan kupili su 1981. godine zemljište na ulazu u današnje naselje i tamo, zajedno sa svojim susjedima, podigli prvih pet obiteljski kuća u Novom Bokanjcu. U razmaku od mjesec dana, u njih su se uselili 1984. godine i do danas tu ostali živjeti. Nakon njih, starosjedioca, počeo se graditi Novi Bokanjac kakavog danas poznajemo, prvo planirano radničko naselje obiteljskih kuća u Zadru koje je do danas uspjelo koliko-toliko zadržati zamišljenu urbanističku formu, ali je zato ostalo bez brojnih nasušnih sadržaja primjerenih stanovanju u 20. odnosno 21. stoljeću.

- Uselili smo se 1984. godine, struju smo dobili 1992., vodu 1998., prvu javnu rasvjetu početkom 2000. godine. Asfalt i telefon dobili smo tek iza 2000. godine, a kanalizaciju - nikada. Nema tih izbora da nam nisu najavili kako će nam kanalizaciju napraviti, evo, samo što nisu, i tako čekamo preko 30 godina – govori nam Ante koji umirovljeničke dane krati u kući na lijepoj parceli, okružen maslinama i dvjema garažama, u kojima uvvijek ima nekog posla. Da vam sutra netko za vašu kuću ponudi stan od 90 kvadrata na TIZ-u, u centru Zadra, biste li je prodali, provociramo ga?

- Ja ne bih, ja bih ovdje ostao. Ali moja žena, ona bih odmah otišla – iskreno odgovara Ante.

I Antu i Mariju nije teško razumjeti. Novi Bokanjac je trebao biti urbanistički uzor, pomno osmišljeni Campanellin "Grad Sunca" socijalističke radničke klase, naselje visoke kvalitete života za radnike zadarskih tvrtki i radnih kolektiva. Naime, prve veće tipske stambene cjeline Novog Bokanjca gradile su stambene zadruge danas mahom propalih zadarskih privrednih giganata poput Borisa Kidriča, Vinilplastike ili Dalme, a svoja naselja na isti su način podizali i pošta, prosvjetari, medicinari...

Novi vizija stanovanja zamišljena je urbanistički skladno i cjelovito: niske stambene jedinice (prizemlje i prvi kat, maksimalno još potkrovlje), velike okućnice, puno zelenila i zajedničkih javnih prostora i sadržaja. No stečevine moderiteta prebrisala je socijalna i gospodarska (r)evolucije kroz pretvorbene i ratne devedesete. Novogradnja u Novom Bokanjcu je donekle ostala unutar zadanih okvira, ali je zato stambena tipologija podivljala. Nešto zahvaljujući divljoj gradnji, nešto zahvaljujući zakonodavnom kaosu tijekom rata i poraća, Novim Bokanjcem danas dominiraju stambene gradnje s minimalno tri etaže, tipski betonski kubusi, dosta neurednih i nedovršenih fasada i započetih gradnji.

Zadržan je urbani raster i raspored širokih ulica u obliku češlja, ali je zelenilo zapušteno, nogostupa nema, kao ni druge komunalne opreme koja bi valjda jednog dana trebala doći, nakon što se cijelo naselje temeljito prokopa zbog izgradnje kanalizacijske mreže. No i tu Ante Lasan ima što reći:

- Da je bilo pameti, sa svim tim novcima koje smo pojedinačno dali za iskope i opremanje crnih jama, i koje godinama dajemo za njihovo crpljenje, mogli smo već tri puta izgraditi kanalizacijsku mrežu u našem naelju. Ali te pameti nije bilo...

Nimalo slučajno za vodiča po ovom "urbanom naselju u seoskom ambijentu" dobili smo Antinu i Marijinu kći, arhitekticu Romanu Lasan. U roditeljskoj kući živjela je sve dok se nije vratila sa studija iz Zagreba, i prvo što je napravila, preselila se na Poluotok. Kronično joj je, kaže, nedostajalo životnih sadržaja, mjesta za druženje, izlazak, kupnju, osnovnih potreba. Još kao srednjoškolka telefonske pozive je obavljala iz javne govornice, a ni danas, desetak godina kasnije, na Novom Bokanjcu se nema gdje izaći i što raditi.

- Ako ovdje ne živite, nemate razloga ni dolaziti. Ovdje je dobro stati u kući, ali vani nemaš gdje. Većina građevinskog područja za stanovanje je konzumirana, no ništa od javnih sadržaja Novi Bokanjac godina nije dobio. Prije nekoliko godinam se otvorio privatni dječji vrtić. Naselje graniči s poslovnom zonom gdje je nekoliko tvrtki i čest promet teretnih vozila. Djeca u školu do 4. razreda idu na susjedni Bokanjac, a potom moraju u OŠ Bartola Kašića na Meladi. Ovdje je rezervirana zelena zona, valjda za neki park, ali kako se u toj zelenoj zoni itko može igrati kad je zarasla u kupinu – žali se Romana pokazujući nam asfaltirano igralište s dva koša i nogometna gola ograđeno žicom i niskim betonskim tribinama. To je jedina točka društvenog okupljanja. Iza žice je malo dječje igralište, a odmah uz njega nepregledno polje kupine.

- Ovdje se osjećamo kao građani drugog reda. Kao da nismo integralni dio Zadra, nego neko naselje za sebe – govori nam Ana Vujanović, ljutita mlada poduzetnica, koja o Novom Bokanjcu "misli sve najgore".

- Ovo zapravo nije ni naselje. Nemamo ništa! Nikakve javne ili društvene sadržaje. Imamo široke prometnice po kojima se luđački vozi, imamo nisku kulturu stanovanja i susjede koji će bez problema građevinski otpad ostaviti na zelenoj površini. Da ne spominjem što nam se događa sa crnim jamama. Kod svake malo veće kiše podignu se podzemne vode i napune jame, pa njihov sadržaj curi na sve strane. Užas! Sad možete zamisliti kako nam je bilo za ovih nedavnih poplava. Sve kuće su poplavile, jer smo ionako u blagoj depresiji, vatrogasci su tri dana i tri noći neprestano pumpama uklanjali probleme. Ljuta sam na takvo stanje, jer mi kao i svi drugi građani, plaćamo obveze Gradu, ali o toga nemamo ništa. Zato imamo dvije crkve! Kao da smo u srednjem vijeku... – žestoka je Ana.

Ipak, nije sve baš tako crno. Dok se šetamo ulicama Novog Bokanjca nailazimo na "Park dobrosusjedskih opdnosa". Dvije ulice susjedi su povezali popločanim prolazom kroz zelenilo. Lijepo je, ali neodržavano, kao cijeli Novi Bokanjac. Čist je, ali neuredan. Prostran, ali podiskorišten. Nama za oko upada lajtmotiv: nedovršene fasade i bezbrojne dogradnje iz kojih prema nebu strše čelične armature.

Ipak, predsjednik MO Zvonimir Brković najavljuje nam skori početak gradnje zgrade Mjesnog odbora. Bit će to, kaže, mali društveni centar s prostorom za ambulantu i trgom ispred, točno na zelenoj površini pored sportskog igrališta. Iduće godine su, naime, izbori za mjesne odbore. Ali da se tim tempom napravi sve što treba Novom Bokanjcu, izbori bi trebali biti svakog mjeseca.

 

Predsjedniki MO: O problemima bih mogao cijeli dan govoriti

Zadnje tri godine predsjednik MO Novi Bokanjac je Zvonimir Brković, nezavisni kandidat na listi Akcije mladih. Nakon što je izabran sačinio je listu s popisom nužnih projekata koje bi tebalo realizirati u četiri godine. Od toga je do danas napravljen samo jedan, uvedena je javna rasvjeta u tri-četiri ulice naselja.

- Na Novom Bokanjcu je prijavljeno 1500 ljudi, ali ovdje ih živi sigurno još najmanje toliko. Kanalizaciju nemamo, zelene površine nitko ne održava, od pet autobusnih stanica napravljena je samo jedna, prometnice nemaju nogostupe i na izlazu iz naselja često nastaju prometni čepovi. Kad se to dogodi nitko se iz Novog Bokanjca ne može maknuti – nabraja 31-godišnji Zvonimir koji na Bokanjcu živi od 1990. godine, a o njegovim bi problemima, kaže, mogao cijeli dan govorit.

 

 

OCJENE (od 1 do 5)

Komunalni red 2

Zelenilo 2

Parking 3

Fasade +2

Opći dojam +2

Naslovnica 4 kantuna

Najčitanije