Jakov ima curu, a Josip i Valentino nemaju. Ali ovi naizgled sasvim obični srednjoškolci ipak imaju jednu zajedničku stvar – ljubav prema robotici.
Jakov Šužberić (18), Josip Lazić (17) i Valentino Vukelić (16) vratili su se u srijedu navečer s natjecanja iz Šangaja s medaljama oko vrata i trofejom jer su na Svjetskom prvenstvu u edukacijskoj robotici (World Education Robotics), među 8000 natjecatelja, osvojili treće mjesto u Brick robot contest kategoriji za srednje škole i nagradu za najbolju kreativnost tima.
Možete li mi malo pojasniti što ste osvojili, odnosno kakav je to robot?
- To je mikroupravljač koji se nalazi na stazi od devet lokacija, a potrebno je izvršiti sedam zadataka i svaki put zbog toga trebate iznova drugačije isprogramirati robot – započinje Jakov Šužberić, učenik 4a razreda strukovne škole Vice Vlatkovića koji pohađa smjer tehničko računarstvo.
Ništa nam nije bilo baš jasno, a dečki su pomno krenuli objašnjavati komponentu po komponentu.
- Dakle imate ovog robota – govori Josip Lazić pokazujući nam neku kvadratastu formu kao da je sklopljena od lego kocaka. Dok razgovara s nama ispred nogu prostire dugačak tepih. Josip također ide u razred s Jakovom.
- Evo, ovo vam je podloga po kojoj se robot kreće. Devet lokacija vam je na njemu, a na natjecanju morate izvršiti sedam zadataka koji mogu biti postavljeni na različite lokacije. Imate na primjer zadatak da otvorite most, ili srušite blokove i odnesete ih u bazu, isto tako morate predmete posložiti iz okomite pozicije u vertikalnu ili pak zaokrenuti vjetrenjaču – pojašnjava Josip dodajući kako se robot svaki put kada se mijenjaju zadatci mora iznova programirati. Tu nastupa Valentino Vukelić, moglo bi se reći „mozak“ ove operacije.
- To vam izgleda kao da se u timu nalaze dva mehaničara i programer – šali se Josip.
- Ma nije istina, svi troje programiramo, ali ja to dosta dugo radim pa mi nekako ide sve to brže – rekao nam je samozatajni Valentino.
Momci su ulaznice za Kinu zaradili nakon što su pobijedili na WER otvorenom kupu Hrvatske koje je organizirala Hrvatska robotička liga, a za njega su se pripremali od lipnja.
- Bilo je dana kada bi radili od jutra do mraka, a nekada nam se, moramo priznati, uopće nije dalo – priznaje Josip.
Pa dobro kako je to u Kini sve izgledalo?
- Dva dana natjecanja, odnosno dvije runde, preko osam tisuća natjecatelja. Prvi dan smo radili devet sati, a drugi tri sata – govori Jakov napominjući kako su trebale biti tri runde, ali na kraju nisu. Zbog čega točno nisu, ni danas ne znaju, jer Kinezi engleski jezik jedva „nabadaju“.
- Ništa nam nisu znali objasniti, što god bi ih pitali sporazumijevali smo se pantomimom – šali se Josip.
A kako vam se svidio Šangaj?
- Dobar je – govore svi troje.
- Ali, znate, hrana im nije baš nešto. Prvi dan su nam na natjecanju dali za ručak neko čokoladno jaje. Mislim to je jaje pravo sa žumanjkom, ali kao da obično umočite u čokoladu i neki kupus. Ajde, on je i nekako bio jestiv, a uz to smo imali i piletinu. Odnosno nešto što je sličilo na piletnu, možda je bila i isfrigana mačka – šali se Josip dok njihov mentor Ante Ivanac prekida zafrkanciju i vraća nas na pravi put.
- Momci su zaista izvanredni i iznimno sam ponosan na njih. Neopisiv je osjećaj kada znate da djeca iz prakse mogu naučiti više nego iz pet knjiga onda je to fenomenalno – govori mentor Ante napominjući kako su svi troje i odlični učenici.
No ne vrti se njihov život samo oko robotike, imaju ovi momci i hobije.
- Sport, izlasci i naravno – igrice – govori Jakov pa nastavlja.
- Volim odbojku, nogomet i borilačke vještine, ali i igrice su mi velika strast. Prije sam znao provoditi po 12 sati igrajući, ali sada možda dva sata dnevno. Od kada imam curu, taj broj se osjetno smanjio jer provodim vrijeme s njom – kaže Jakov koji nije htio otkriti ime cure.
- Samo 23 sata – podrugljivo je rekao Josip.
- Ja sam jedanput igrao četiri dana u komadu. Nisam bio sam, već s društvom pa nas je malo ponijelo – priznaje Josip koji je na naše pitanje kada uči kada nekada toliko zna igrati igrice, kao iz topa izgovorio.
- U životu nisam pošteno učio! Ja vam samo pratim na satu i to je to – govori Jakov kojemu je uz igrice velika strast i kuhanje.
No ovi momci imaju još jednu stvar zajedničku, a to je da im pri upisu u srednju školu, nikome strukovna škola nije bila prvi izbor.
- Još sam u osnovnoj školi odlučio da ću ići na FER. Rekli su mi da za taj fakultet treba dosta matematike pa sam htio upisati matematičku gimnaziju. Strukovna škola se nalazila tek na trećem mjestu, ali je izbor na kraju pao na nju i nisam požalio – kaže Valentino koji, iako je tek treći razred srednje škole, već radi za tvrtku koja se bavi financijskim programiranjem.
-Moja mama je htjela da ja upišem medicinsku - kroz smijeh progovara Josip.
- Ali hvala Bogu u svakom zlu ima nešto dobro pa tako nisam uspio upast u medicinsku već u strukovnu – sretan je Josip koji nam je priznao kako roditelju u početku baš i nisu bili sretni što je to upisao, ali ubrzo su shvatili kako je u računarstvu budućnost.
- Mene su moji podržavali iako sam im znao lagat kada bi me pitali zašto toliko vremena provodim na kompjuteru. Uvijek sam govorio da radim prezentacije, a zapravo sam igrao igrice – dovezuje se Jakov.
- Ja se od petog osnovne bavim programiranjem i roditelji su vrlo brzo shvatili da radim nešto jako korisno pa me tako u potpunosti podržavaju – dodaje Valentino koji se jedini od njih troje želi nakon fakulteta vratiti u Zadar.
- Svaki europski grad je jako ubrzan, a tu je sve laganini – pomalo što se kaže. To mi više odgovara od nekog velikog, ubrzanog i hektičkog grada – kaže Valentino.
- Ja idem u Švedsku na fakultet, gdje mi žive roditelji, i ne planiram se vratiti u Zadar sve do penzije. Dobro dolazit ću na praznike i na ljetovanje, ali posao će definitivno biti izvan Hrvatske – ističe Josip, a Jakov dijeli njegovo mišljenje.
- Ne planiram studirati u Hrvatskoj već u Njemačkoj, već sam pronašao fakultete koji me zanimaju – otkrio je Jakov.
Na kraju zbrajamo: njih troje malih genijalaca, dvojica žele ići vani, a jedan bi htio ostati u Hrvatskoj. Hrvatski prosjek za sigurnu propast. Možda smo ih trebali pitati što misle o kurikularnoj reformi…