StoryEditorOCM
4 kantunaFOTO: GIVE ME SWEET CANDY

Priča zadarskog fotografa Fabija Šimićeva iz daleke Ruande

10. prosinca 2017. - 11:38
ZADARSKI__12_.JPG

Putovanja na nama ostavljaju neizbrisive tragove, svjedoči tome još jedna fotopriča zadarskog slobodnog fotografa Fabija Šimićeva (28). On je inače veliki ljubitelj putovanja, posebice onih samostalnih na kojima mu je jedini suputnik fotoaparat, daleko od zone komfora i poželjnih turističkih destinacija. Svako od njih je drukčije, neusporedivo s prethodnim, a svaki susret sa stanovnikom strane države moguća radnja nekog romana...

- Najviše volim doživjeti kako diše lokalno stanovništvo, kakav je njihov način života, čime se bave, koji je njihov pogled na Zapad, a na koncu volim fotografirati i samu prirodu. Uvijek ću ispred hotela i hostela odabrati sobu u kući nekog lokalca. Na primjer, kada me tako stanodavka u Vijetnamu pozvala na ručak, to je bilo posebno iskustvo. Čak je potpuno nebitno što se nismo razumjeli ni jednu jedinu riječ - opisuje Fabio.

Kao i svako putovanje do sada, Fabio financira sam, a zatim u dogovoru s pojedinim hrvatskim i stranim medijima, najčešće onim vodećim u području putovanja, ustupa fotografije i tekstualne reportaže te na taj način refundira sredstva. Destinacije također izabire sam, prema vlastitim preferencijama.

Priča kroz objektiv

Prošlogodišnje su bile Škotska, Vijetnam i Tajland, a ona s koje se upravo vratio, koja je najsvježija i najvjerojatnije najemotivnija, je država u srednjoj Africi - Ruanda. Kao i svaki put, najvažnije mu je da se kroz fotografiju vidi i osjeti priča ljudi s kojima je bio u kontaktu. U Ruandi to je bila priča djece u selu Kivumu gdje je dva tjedna bio u posjetu fra Ivici Periću, ravnatelju škole "Otac Vjeko".

- Bio sam smješten u njihovom volonterskom centru, na vlastite oči vidio njihove kuće napravljene od blata i svu njihovu neimaštinu. Ali ono što me posebno fasciniralo je dječja sreća. On su nasmijani, u njihovim se pričama osjeti tuga koja im se dogodila u prošlosti, ali više od svega nada koju osjećaju zbog školovanja - govori Fabio.
Roditeljima, kao uostalom ni samoj državi kojom vlada diktatura, nije u interesu obrazovati djecu. Državi, jer na taj način lakše manipulira stanovništvom, a roditeljima jer tako gube dodatne ruke za rad u polju. Zato malenima dodatnu perspektivu daje strukovna škola "Otac Vjeko" gdje postaju školovani stolari, krojači, električari, vodoinstalateri i informatičari.

- U Ruandi ljudi žive za sadašnji trenutak. Ne znaju što će biti sutra. Škola im je zato velika odskočna daska u kojoj počinju dobivati nadu. Razgovarao sam s dječakom stolarom koji u budućnosti želi otvoriti svoju privatnu radnju, s mnogim djevoljčicama koje prate modnu industriju, a torbe koje izrađuju, i to u svega dva sata, stvarno su nešto posebno - govori Fabio koji je upravo te torbe, privjeske i ostale suvenire koje su izradili učenici strukovne škole donio u Zadar i njihovom prodajom prikupljat će se sredstva za pomoć školi. Također, svu zaradu od prodaje svojih slika Fabio će također donirati školi.

Srce za Afriku

Sve je organizirano preko humanitarne udruge "Srce za Afriku", a mjesto radnje je terasa zadarskih kafića Kult & Dišpet 16. prosinca.
- Svako putovanje te gradi, uči životu. Teško je vidjeti ljude u Ruandi koji jedu tek tri puta tjedno. A nisu krivi za to. Radio sam dugo godina za dnevne novine, slikao sam i mrtve i unesrećene. S vremenom sam postao imun na te stvari. Ali, kad sam stigao u Ruandu i slikao slijepog dječaka, slomio sam se. Na to jednostavno ne možeš ostati imun - opisuje Fabio.

Još jedan takav emotivan trenutak doživio je na euharistiji u župnoj crkvi koju je vodio fra Perić. Količina zajedništva, osmijeha na licu i sreće, unatoč velikoj neimaštini, bila je ogromna.

- To nije klišej koji se govori kada se vrati s putovanja – "ljudi su tamo sretni, ljudi su odlični"... Mene u Vijetnamu, na primjer, ljudi nisu oduševili. Tri puta su me u 10 dana pokušali opljačkati. U Africi to nisam doživio. Pozdravljaju te i govore: "Give me my money" i "Give me sweet candy." To djeca znaju reći na svim svjetskim jezicima. Ali nisu naporna i stalno su nasmiješena - zaključuje Fabio.

I sami možete, kroz njegove fotografije, možda najbolje doživjeti sve o čemu govori.

 

24. travanj 2024 13:08