Nakon smrti Vjeke Pavlinovića u svibnju ove godine, Makarska ponovo ima postolarsku radnju!
Vjekin sin Miše otvorio je vlastiti obrt, a tradicija duga 60 godina nastavlja se i dalje, na radost mnogih Makarana. Prostor je renoviran, no mirisi i običaji su ostali isti.
Poznati ugostitelj i dugogodišnji prijatelj Pavlinovića, Vlado Čendo, došao je odmah ujutro pomaknuti kućicu na kalendaru jer to je već desetljećima bio isključivo njegov zadatak. Vrijeme je stalo tog kobnog 29. svibnja, no poslije nekoliko nepomičnih i gotovo okamenjenih mjeseci, kućica je krenula naprijed.
– Otvorio sam radnju u osam sati, a pred vratima su me već čekale mušterije – kaže Pavlinović.
Piće dobrodošlice
Za posjetitelje nije nedostajalo pića dobrodošlice, bilo je tu rakije, vina i sokova, ali i sira, pršuta i kiflica. Miše je uz zdravicu s prisutnima obilježio početak svog samostalnog rada, a mušterije su stalno pristizale. Gospođa Cvitanović je donijela cipele kojima treba popraviti pete.
– Bila san stalna mušterija i sretna san što se butiga ipak otvorila. Puno to znači za grad – ističe naša sugovornica.
Miše, kao i njegov otac, po primitku artikla pita koliko je hitno. Sretni što je počeo s radom, svi mogu čekati.
– Bio sam veliki prijatelj s Vjekom Pavlinovićem, jedno vrijeme smo skupa radili i drago mi je da se ova tradicija nije ugasila – naglašava Ivan Bakota.
U početku je bilo neizvjesnosti. Hoće li Miši trebati majstorski ispit ili je dovoljno 11 godina staža u očevoj radionici pa da mu se prizna pravo na samostalnu djelatnost? Staž je, srećom, bio dovoljan.
– Imao sam dva svjedoka koji su potvrdili da sam radio kod oca, skupio sam sve potrebne papire i dobio dozvolu. Prije otvaranja sam odlučio renovirati prostor jer je dosta vlažio. Saznao sam od sustanara da je ovdje prije bilo skladište soli i da je to razlog zbog čega vlaga stalno izbija po zidovima.
Kuckanje čekića
Prijavio sam se i na natječaj za financijsku potporu, pa ako dobijem nepovratna sredstva kupit ću presu za obuću. Potpore, nažalost, ne pokrivaju potrošni materijal koji najviše koristim, već samo strojeve i alate – kaže Pavlinović mlađi, kuckajući čekićem u netom dobivenu obuću za popravak.
Kecelja njegova oca uokvirena visi na zidu, a klupa u kantunu je za prijatelje i poznanike koji će, kako tradicija i nalaže, i dalje bistriti svakodnevne događaje te raspravljati o balunu i politici.
Vjeko Pavlinović još je sveprisutan u radnji – smije se sa zida gledajući butigu preko naočala. Danas bi bio iznimno ponosan na sina, jer Miše će nastaviti tamo gdje je on stao.
Tradicija i proizlazi iz poštovanja prema životu i djelu naših predaka, u protivnom se gubi i nestaje. U postolarskoj radnji Miše Pavlinovića to poštovanje čut ćete i u kuckanju čekića. •