Nacionalni park Paklenica slavi 68. rođendan i tim povodom organizira Dan otvorenih vrata u subotu 14. listopada 2017.
- Za sve posjetitelje osiguravamo besplatan ulaz u Park, špilju Manita peć i posjetiteljski centar "Podzemni grad Paklenice", a u šumarskoj kući "Lugarnica" se možete okrijepiti po povoljnim cijenama. Radujemo se Vašem dolasku! - poručuju iz NP Paklenica.
Zbog svoje jedinstvene prirodne osnove, izuzetnih geomorfoloških oblika i veličanstvenih šuma, prostor Velike i Male Paklenice već je 1949. g.proglašen nacionalnim parkom. Osnovni razlog proglašenja ovog prostora nacionalnim parkom bila je zaštita najočuvanijeg i najvećeg šumskog kompleksa na području Dalmacije.
Nacionalni park Paklenica se prostire na površini od 95 km², na južnim obroncima Velebita, ispod najviših vrhova Vaganskog vrha (1757m) i Svetog brda (1753 m). Obuhvaća područje bujičnih tokova Velike i Male Paklenice, odnosno njihove prepoznatljive kanjone okomito urezane u južne padine Velebita, te širi okolni prostor. Na relativno malom području susreće se iznimno bogatstvo geomorfoloških pojava i oblika, raznolik biljni i životinjski svijet, atraktivni krajolici i netaknuta priroda. Raznolikost živog svijeta je uvjetovana klimatskim karakteristikama ali i bogatom i raznolikom geološkom prošlosti.
Prepoznatljiva obilježja Nacionalnog parka Paklenica su autohtone šume crnog bora, nekoliko tipova bukovih šuma, i duboki kanjoni s potocima – bujičnjacima Velika i Mala Paklenica. Širi prostor NP Paklenica odlikuje se i bogatom i raznolikom kulturnom baštinom.
AKT O PROGLAŠENJU ZAŠTITE:
Zakon o proglašenju šume Paklenica nacionalnim parkom (NN 84/49);
Zakon o izmjenama Zakona o proglašenju šume Paklenica nacionalnim parkom (NN 15/97)
POVRŠINA: 95 km2
NAJVIŠI VRHOVI: Vaganski vrh 1 757 m, Sveto brdo 1 753 m
ŽUPANIJE: Zadarska (64 km2) i Ličko-Senjska (31 km2)
GRAD: Gospić
OPĆINE: Starigrad i Lovinac
MEĐUNARODNA ZAŠTITA: MAB (UNESCO) - Rezervat biosfere 10. veljače 1978.
Ime Paklenica najvjerojatnije potječe od smole crnog bora, tzv. „pakline“, koju je lokalno stanovništvo koristilo u narodnoj medicini, za zacjeljivanje rana, zatim kao luč - za osvjetljenje te za premazivanje drvenih brodova.