Enio Grdović, angažirani i poznati vjernik laik u Zadarskoj nadbiskupiji iz župe Gospe Loretske u Arbanasima, dao je veliki doprinos kršćanskom, duhovnom i kulturnom životu Zadra i rodnih Arbanasa. Svojim nesebičnim djelima i marljivošću utkao je sebe u život Zadra a njegov je angažman zadužio mnoge.
Stoga je u dvorani samostana Školskih sestara franjevki Krista kralja u Arbanasima u Zadru održana komemorativna duhovno-kulturna večer zahvale i sjećanja na Enijevu plemenitu osobu i društveno djelovanje. Susret je počeo molitvom koju je predvodio mons. dr. Pavao Kero, biskupski vikar za kulturu.
Događaj je okupio obitelj, suradnike i brojne prijatelje Enija Grdovića, a organiziralo ga je Društvo zadarskih Arbanasa (DZA) čiji je Enio bio dugogodišnji predsjednik, do svoje smrti. Enio je preminuo iznenada prije nepuna tri mjeseca, 26. rujna, u 55. godini života. Primjer je tzv. 'malog čovjeka' koji je puno učinio za svoju sredinu i domovinu.
Bio je čovjek vjere, iz Crkve i naroda, socijalno osjetljiv te je pomagao mnogim ljudima u potrebi. Radio je na povezivanju i zajedništvu. Bio je domoljub, hrvatski branitelj, puno je volio svoju zemlju i narod, rekao je Damir Masnov, Enijev prijatelj iz djetinjstva i kum.
Višednevni i raznovrsni program proslave 'Dani Gospe Loretske' uz svibanjsku svetkovinu Gospe Loretske u Arbanasima kojoj se utjecao, osmišljavao je upravo Enio, organiziranjem stručnih predavanja, predstavljanja knjiga, izložbi, koncerata i ostaloga.
„Znao je izvući dobro iz čovjeka. Radio je besplatno, dajući svoje vrijeme i novac za skupove, promocije. Takvi ljudi su potrebni gradu i državi. Hoće učiniti nešto dobro, a zauzvrat ne dobiju ništa. Onoliko puno ljudi na sprovodu najbolje govori o vrijednosti Enija. Važnost takvih ljudi je velika i moramo ih se sjećati. Hvala mu za sve što je činio u ime Arbanasa i građana Zadra“ rekao je zadarski gradonačelnik Božidar Kalmeta.
U ime Neokatekumenske zajednice kojoj je pripadao, prisutnima se obratio Šime Ćurko. Upoznao je Enija na katehezama Puta 1999. g.
„Živio je kao praktični kršćanin i davao znakove vjere koji se mogu prepoznati u svakodnevnom životu. Enio je upoznao Neokatekumenski put kao dar Crkve u župama. Upoznao je besplatnost Božje ljubavi. Obično mislimo da Božju ljubav moramo zaslužiti, a on je iskusio da Bog čovjeka voli unatoč našim slabostima. Enio je išao u apostolat od kuće do kuće, dvoje po dvoje u gradske stanove, odazivajući se pozivu kojeg je Isus uputio i apostolima, 'Dođi sa mnom'. To je Enio svjedočio. Onim što je i javno govorio, svjedočio je Božju ljubav. Radost je vidjeti zadovoljnog kršćanina“ rekao je Šime Ćurko.
Enio je živio sakramentalno, redovito se ispovijedajući i pričešćujući. Ćurko je prenio riječi mons. Ivana Mustaća, župnika Biograda, na susretu neokatekumenske zajednice, koji je rekao:
„Enio je sada dobro. A što će biti s nama, kad dođe naš trenutak odlaska i susreta s Gospodnom? Hoćemo li mi moći reći, kao Enio i sv. Pavao, Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“.
Enio je bio idejni pokretač i suosnivač Društva zadarskih Arbanasa i to 1993. g., dok je u Zadru bila ratna opća opasnost. O tome je na komemoraciji govorio Dorijan Perović, predsjednik DZA koje promiče bogatstvo arbanaške kulture.
„Svojom upornošću okupio je mnoge suradnike. Njegova je ideja i zasluga obnova zgrade Lege u kojoj je sad sjedište DZA i ogranak arbanaške Gradske knjižnice. Uspostavljao je odnose s drugim udrugama, kulturno-umjetničkim društvima, raznim ustanovama, Hrvatima iz Barske nadbiskupije u Crnoj Gori, pradomovine Arbanasa odakle su došli u Zadar prije tri stoljeća“ rekao je Perović.
Enio je i jedan od najzaslužnijih da je nakon sto godina ponovno pokrenuto učenje arbanaškog govora. Njegov uspjeh je uvrštenje arbanaškog govora u Registar nematerijalne kulturne baštine Ministarstva kulture RH. Župa Gospe Loretske i Arbanasi su nositelji tog kulturnog dobra. Pod njegovim vodstvom začeti su novi tematski pravci i ustanovljene sekcije za bavljenje raznim područjima arbanaške baštine. Enijevim trudom pokrenuto je arhiviranje, nakladništvo, izdavanje tematskih kalendara, uspostavljena je zavičajna zbirka i knjižnica u Arbanasima.
S prijateljem i suradnikom Darijem Tikulinom bio je autor knjige 'Sveti Šimun prorok - pretisak i crtice' povodom obilježavanja 290. obljetnice dolaska Arbanasa u Zadar iz Bara.
„Bio je radišan i uporan. Dao je najviše za arbanašku kulturu u zadnjih dvadeset godina. Upornost i marljivost za opće dobro bili su njegova vrlina. Iz njegovog lica zračili su radost i veselje. U nevoljama je znao okrenuti na šalu. Za poslove oko Društva koristio je svoje slobodne dane. Bio je blizak, ljubazan, otvoren za sve ljude, i drugačijeg svjetonazora. Uvijek je bio spreman stati u obranu slabijeg, vrijednosti istina katoličke vjere, Crkve, Arbanasa, Zadra i Hrvatske. Ostavio je mnoge nedovršene projekte i započete ideje. Gospo Loretska, Zonja Jon, moli za nas“ zaključio je Perović.
Dario Tikulin, potpredsjednik DZA, podsjetio je da je s Enijem 2008. g. osnovao sekciju 'Čehuljica za glagoljsku knjigu'. Prepisano je puno glagoljskih knjiga. Istaknuo je njegovu temeljitost, životnost, s radošću je pristupao poslu, bio uporan kad bi nešto tražio. Enijev doprinos je i naziv Glagoljaške ulice u Arbanasima koji su oduvijek bili značajna kulturna i znanstvena sredina koji su Hrvatskoj dali akademike, profesore i mnoge ljude knjige.
Klaudio Stipčević, član DZA, podsjetio je da je Enio 2003. g. pokrenuo tečaj arbanaškog jezika u proljetnom i jesenskom dijelu. Prije sto godina Arbanase su poučavali svećenici. Organizirao je i izložbu 'Arbanaška ruka glagoljica' i osobno u došašću po kućama prijatelja na dar raznosio tematske kalendare koji su nastajali temeljem njegove ideje.
Davor Bosotina, Enijev kolega, od njega se oprostio u ime kolektiva Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda Zadar, gdje je Enio radio kao službenik. Podsjetio je na riječi jedne bake koja je samo Enija tražila u zgradi tzv. Socijalnog, rekavši 'On će meni sve napraviti', iako to što je njoj trebalo nije bila Enijeva nadležnost.
„Za sve je imao vremena. Kad se čuje što je radio, čovjek se pita kad je to sve stigao. Budite ponosni na njega, djeca Anamarija i Josip će imati što pričati. Pomagao je svima, poznatima i nepoznatima“ rekao je Bosotina.
I na tom radnom mjestu do izražaja je došla Enijeva socijalna osjetljivost i kršćanska ljubav za potrebne, osobno je vodio ljude po uredima da riješe potrebno.
Miljenko Dujela u ime Matice Hrvatske, ogranak Zadar čiji je Enio bio suosnivač i Društva zadarskih Stanara zahvalio je Grdoviću na suradnji od prve godine Domovinskog rata. Enio je podržao i Udrugu štovatelja bl. Jakova Zadranina. Uvijek predstavljajući neki projekt i inicijativu, Enio je bio dragi gost i zadarskih nadbiskupa.
Bio je djelatan u povezivanju hrvatskog i albanskog naroda kroz kulturu, znanost, glazbu. Doprinio je izdanju knjige 'Nita' na albanskom, arbanaškom i hrvatskom jeziku, koja prati događanja između 1726. i 1729. g., kad su Arbanasi na poziv tadašnjeg biskupa Vicka Zmajevića, bježeći od turske opasnosti, stigli u Zadar.
Vesel Lekaj, učitelj u arbanaškoj OŠ Krune Krstića, istaknuo je da je Enio prvi uspostavio suradnju s Albancima u Zadru.
„Enio je bio humanitarac, vulkan bez kraja, dobrota“ rekao je Lekaj, izražavajući priznanje i pohvalu njegovom govoru, radu i dobroti. Grdović je bio i promicatelj i štovatelj glagoljice.
Prof. Danijela Deković, predsjednica Udruge glagoljaša Zadar, podsjetila da je 2010. g. održan prvi Sabor glagoljaša Zadar. Enio je 2011. g. bio među dvanaest osnivača Udruge glagoljaša Zadar i njen prvi dopredsjednik.
„Pružao je potporu svima. Povezao je Zadar, Arbanase i glagoljaše. Bio je mirotvorna duša, istinski mirotvorac. Uvijek je pomirivao različite duhove“ rekla je Deković i zahvalila Eniju u ime svih glagoljaša Zadarske županije, Hrvatske i inozemstva, koje je niz godina srdačno ugošćavao, čak i iz Rusije. Pozdrave sudionicima večeri poslalo je i Društvo prijatelja glagoljice iz Zagreba i KUD-a iz Bara.
Fotografije za vrijeme večeri prikazivale su blago i nasmijano Enijevo lice i njegove aktivnosti, hodočašća u Baru, Kotoru, svetkovinu Gospe Loretske, aktivnosti DZA i suradnju s raznim udrugama, susrete s biskupima. Na večeri su nastupili klape Donat i Pieta, književnik Tomislav Marijan Bilosnić, Dina Bušić i Melita Ivković izveli su stare arbanaške pjesme.
Program je vodila Vesna Matešić, prijateljica Enija i zadarska aktivistica. Koji dan prije njegove smrti, rano ujutro susrela je Enija na putu za posao i vidjela kako nije ljutito reagirao na vozača koji je Enija neprimjerenim riječima požurivao dok je bio na bicikli. Vesna je pohvalila njegovu strpljivost i poniznu reakciju, jer nikad nije htio povrijediti drugoga, a Enio joj je rekao:
„Ti znaš da ja volim riči. Uvik moraš paziti koju rič kažeš, jer nikad ne znaš hoće li ti biti zadnja“. Bilo je to dva dana prije njegove smrti koju je dočekao kako je živio: u blagom, požrtvovnom i predanom služenju Bogu i bližnjemu.
Vesna Matešić je na početku večeri rekla:
„Na putu života sustižu nas kušnje , usponi i padovi. Nitko od nas ne zna kad će doći trenutak u kojem će nas Gospodin pozvati u svoje nebesko kraljevstvo. Važno je da za vrijeme ovog vidljivog hoda prepoznamo darove koje smo primili , da ih nesebično poklanjamo i dajemo, obitelji, svom gradu i svojoj domovini. U ovom brzom vremenu, teško je zaustaviti trenutke koji su prošli a koji su nam donijeli osobnost, identitet, pripadnost i jamstvo postojanja. Ono što smo mi , valja uvijek graditi, hraniti, prepričavati i čuvati. Kako bi svijet izgledao kada ne bilo ljudi koji si daju zadaću braniti bašćinu, ljudi koji svoje slobodno vrijeme poklanjaju svom puku, baščinaju, kupe stare riči, običaje i tradiciju. U današnjem vremenu to je vrlo teško. To je kao da skupljate perje na buri, jer moderan svijet želi novine i trenutne aktualnosti. Dragi Enio, zasigurno si miran na poljanama beskraja. Tvoji prijatelji i suradnici su pojasnili koliko si toga dobrog i vrijednog napravio za svoje Arbanase, za svoj grad, za sve nas koji smo bolje upoznali arbanaške ljude na susretima koje si redovito priređivao u Društvu zadarskih Arbanasa. Iza tebe su ostali dobri temelji na kojima će se i dalje zrcaliti naša povijest i baština. Da si bio poseban čovjek, dokazuje i trenutak tvog odlaska. Nije bilo boli, patnje ni mučenja. Jednostavno si otišao u trenutku, zagrljen sa svojim precima. A nama si dao upozorenje kako bismo svoj život i vjeru morali živjeti svaki dan u punini“ rekla je Vesna Matešić, poželjevši da ne odustajemo od svoje bitnosti, prošlosti, svojih ljudi i nakana te da provedemo život predajući ga Bogu, obitelji i domovini, da budemo bolji i pravedniji.
Enio Grdović je rođen 14. veljače 1961. g. u Arbanasima, u obitelji Josipa Bepa Grdovića i Marije Rite. Sa svojim sestrama Mirjanom i Radom od djetinjstva je bio odgajan u katoličkom duhu i otvorenosti za brigu o obitelji i široj zajednici. Pohađao je OŠ Brune Krstića u Arbanasima, srednju ekonomsku školu u Zadru i Ekonomski fakultet u Zagrebu. U početku svog radnog vijeka radio je kao staklar, a više od trideset godina bio je službenik u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Područnom uredu Zadar. U skladnom braku sa suprugom Mirjanom bio je roditelj Josipa i Anamarije te djed Manuela, Klare, Alda i Darija, veseleći se skorom rođenju još jednog unuka.
Živio je i svojom pojavom svjedočio Pavlov poziv 'Radujte se u Gospodinu uvijek'. Enio je uvijek isijavao radost, s osmijehom u susretu s ljudima. Obitelj Grdović zahvalila je brojnima na poštovanju koje su izrazili sjećanjem na njihovog supruga i oca Enija koi je na kršćanski ministerijalan način, istinskim služenjem, u svojoj osobnosti povezao vlastitu samozatajnost i poznatost za opće dobro Zadra, hrvatskog naroda i domovine.