Postati roditelj za mnoge je ljude najsretniji trenutak u životu. Nažalost, svjetske statistike govore da je desetak posto parova neplodno, a s obzirom da današnja medicina nudi sve više uspješnih metoda začeća, mnogi su ljudi, u želji za roditeljstvom, spremni proći vrlo mukotrpan put da bi postali roditeljima.
Svi oni itekako su informirani u kojim su zemljama propisi najliberalniji, gdje će svoje želje ostvariti najbrže, razmišljaju i o surogat-majkama, a mnogi se odlučuju i na usluge "forum šopinga".
Doniranje biološkog materijala vrlo je osjetljiva i ozbiljna tema, o čemu najbolje svjedoče vrlo različiti zakoni koji to reguliraju, a od osoba koje sudjeluju u medicinski potpomognutoj oplodnji očekuje se da odgovorno prihvate svoju ulogu i da budu svjesni psihološke neizvjesnosti i nelagode koja će ih vjerojatno sustići jednom u budućnosti. S jedne strane važno je čuvati tajnost podataka o donorima, a s druge strane svako ljudsko biće ima pravo znati tko su mu biološki roditelji.
Doniranje sperme u pravilu podrazumijeva darivanje sperme zdravog heteroseksualnog muškarca u banku sperme ili klinici za liječenje neplodnosti u svrhu umjetne oplodnje žene koja nije njegova seksualna partnerica.
Većina primatelja donirane sperme su heteroseksualni parovi koji se bore s muškom neplodnošću, lezbijski parovi i neudane žene.
Donori sperme su obično plaćeni za darovane uzorke u prosjeku između 50 i 100 američkih dolara, tj. 350, odnosno 700 kuna po jednom uzorku.
Prije nego što muškarci uđu u proces doniranja, prolaze kroz "screening" i intervju u kojem odgovaraju na pitanja o životnom stilu, uvjetima života, visini, zdravlju, seksualnim navikama... kako bi banke dobile temeljit uvid u njihovu osobnost i spremnost na obvezu na koju su se odlučili.
Među ostalim, kandidati ispunjavaju opširan upitnik o povijesti bolesti ne samo svojoj, nego i članova uže obitelji, a odgovori se ozbiljno provjeravaju. Tek nakon toga s bankom ili klinikom sastavlja se ugovor o doniranju, koji je pravno obvezujući i mora biti potpisan.
Probir mogućih donora obavlja se na temelju zdravstvenog stanja. Pri tome su isključeni muškarci koji imaju neke nasljedne ili kronične bolesti, poput dijabetesa, raka ili kroničnog umora, zbog negativnog utjecaja na proizvodnju spermija i njihovu pokretljivost. Također, ne smiju bolovati od zaraznih bolesti kao što su HIV, hepatitis B i C, HTLV, sifilis, genitalni herpes i genitalne bradavice.
Heteroseksualnost ima prednost jer su homoseksualci (ili oni koji se povremeno upuštaju u istospolne odnose) u znatno većem riziku da budu izloženi ili zaraženi spolno prenosivim bolestima i raznim drugim patogenim virusima i bakterijama. Stoga se uzorci njihove krvi rutinski pregledavaju prije nego ih se prihvati kao donore.
U bankama sperme zdravim uzorkom se smatra sperma s najmanje 70 milijuna spermija /ml, sa 70-postotnom pokretljivošću, te s najmanje 60 posto spermija normalnog izgleda. Kao opće pravilo smatra se da zdravlje donatora sperme mora biti bolje od prosjeka, budući da između 50 i 80 posto spermija u uzorku ejakulata ne prežive postupak zamrzavanja i odmrzavanja.
Uobičajene nasljedne bolesti kao što su cistična fibroza, anemija srpastih stanica, hemofilija i upalni artritis, također su na popisu onih koje isključuju doniranje.
Mentalno zdravlje također može biti problem jer se neke bolesti, poput shizofrenije i bipolarnog poremećaja, povezuju s naslijeđem. U mnogim bankama isključene su i posvojene osobe jer se smatra da je njihovu povijest obiteljskih i nasljednih bolesti mnogo teže provjeriti.
Iako banke sperme imaju donekle različite politike u pogledu kvalifikacija za doniranje, većina ih zahtijeva da donor bude mlađi od 40 godina.
Kao razlog tome navode kako je točno da neki ljudi proizvode potpuno zdravu spermu i nakon navršene 40., no mnogi nakon te dobi imaju smanjen broj spermija i njihova je pokretljivost slabija, što smanjuje vjerojatnost da će doći do uspješne oplodnje.
Životni stil, prehrana i opće zdravstveno stanje ponekad su bolji pokazatelj zdravlja spermija nego kronološka dob donora. Doduše, u nekim bankama dobna granica za neke donore može biti niža i od 35 godina, ali ne niža od 19, odnosno 20 godina.
Osim dobi, postoje ograničenja i u tjelesnoj visini onih koji mogu donirati spermu u SAD-u, ali i u mnogim drugim zemljama. Čini se da su najpoželjniji donori osobe prosječne visine.
Ne zato što bi niske osobe imale manje sperme u usporebi s visokim ljudima, nego naprosto zato što primatelji sperme gotovo uvijek traže da ona bude donirana od viših donatora, a banke sperme i klinike udovoljavaju toj želji.
Mnogi parovi-primatelji zahtijevaju da njihovi donori sperme budu visoki između 175 i 183 centimetra, iako neki traže da budu visoki najmanje 175 centimetara, što je prosječna visina američkih muškaraca. Pri tome se ističe kako je manja visina povezana s genetikom, ali i okolišnim čimbenicima kao što su loša prehrana u djetinjstvu, infekcije, izloženost toksinima, što također može imati značajnu ulogu.
Mogući primatelji dodaju i da su viša djeca obično bolje prihvaćena među svojim vršnjacima, pod pretpostavkom da ni oni nisu divovi, a bolji su im i izgledi da će biti uspješniji u uspostavljanju veza, sklapanju braka i ostvarivanju roditeljstva.
Stupanj obrazovanja također je vrlo važan kada je riječ o poželjnim karakteristikama donora. Iako mnogi ljudi koji ne pohađaju sveučilište ili koledž mogu biti vrlo inteligentni, pa čak i genijalni, gotovo sve banke sperme traže dokaze o završetku barem srednjoškolskog obrazovanja.
Neke banke sperme, primjerice u SAD-u, prihvaćaju jedino donore koji su diplomirali na Ivy League schools i traže da su zaposleni, što je informacija kojom najčešće opravdavaju svoje visoke troškove. Bez obzira na to što neki muškarci mogu biti vrlo obrazovani i bez formalne naobrazbe, ne postoji gotovo nikakva šansa da budu prihvaćeni kao donori sperme.
Sve vrste kose i boja očiju donora su prihvatljive, s iznimkom crvene kose na nekim klinikama. Praksa je, naime, pokazala da ljudi koji kupuju doniranu spermu najmanje vole crvenu kosu. S druge strane, najpoželjniji su kao donori osobe svijetle puti, koji čine većinu donora, iako se na nekim dijelovima globusa traže Afroamerikanci ili Amerikanci azijskog podrijetla.
Budući da su broj spermija, njihova pokretljivost i ukupna morfologija ključni elementi da budete prihvaćeni kao donor sperme, morate se potruditi osigurati kvalitetan uzorak. Stoga se od donatora traži da se suzdrže od ejakulacije (od seksa ili masturbacije) barem dva dana (ponekad i do pet dana) prije davanja uzorka sperme, kako bi osigurali najveći mogući broj spermija. Prije davanja uzorka važno je dobro se naspavati, izbjegavati konzumiranje alkohola i udisanje dima cigareta, a poželjno je piti što više vode i jesti kvalitetne namirnice. Dodaci prehrani također mogu pridonijeti kvaliteti sperme, osobito unos cinka, selena, folne kiseline, vitamina E i L-karnitina.
Ni jedna banka sperme sigurno neće prihvatiti donora koji je prošao kroz samo jedan proces doniranja. Naprotiv, prema učestalosti posjeta, barem jednom tjedno, ili jednom u dva tjedna, procjenjuje se ozbiljnost kandidata, pri čemu se prati i uspoređuje kvaliteta sperme kao pokazatelj dobrog zdravlja ili se otkrivaju loše i neprihvatljive životne navike, o čemu se može zaključivati na temelju analize uzoraka krvi i rutinskog probira za eventualno nezakonito korištenje droga, što može utjecati na oštećenje sperme.
Većina banaka obično traži višekratno davanje uzoraka jer je često potrebno čak osam osjemenjivanja kako bi žena zatrudnjela. Smatra se da je uzorak kvalitetniji ako se daje u opuštenoj kućnoj atmosferi negoli u kliničkim uvjetima, koji baš ne potiču seksualnost.
Stoga se od donora traži da nauči kontrolirati svoje osjećaje, nervozu ili nespretnost te da se više oslanja na svoju maštu. Donorima se u tom smislu osigurava i pornografski materijal koji povećava seksualno uzbuđenje.
Što se tiče korištenja lubrikanata, oni su apsolutno zabranjeni zbog njihovih potencijalno negativnih učinaka na zdravlje sperme, ali su dopušteni, čak i poželjni uređaji koji stimuliraju genitalije, poput vibratora.
Uzorci donirane sperme čuvaju se zamrznuti u prosjeku šest mjeseci, a prije upotrebe, uzorak sperme se ponovno ispita kako bi se osigurala sigurnost od patogena. Inače, banke sperme se vrlo zaštitnički odnose prema pravima i povjerljivosti podataka svojih donatora, a oni nemaju zakonska prava i odgovornosti za djecu začetu njihovom spermom.
Zašto je u Hrvatskoj sve manje donora sperme, ako ih uopće još ima, pitali smo Irenu Rožić, volonterku programa "Neplodnost i MPO" u udruzi "Roda". Je li problem u tome što se doniranje više ne plaća, što više nema anonimnog doniranja što potencijalne donore odbija ili nešto treće?
– Aktualni zakon o pomognutoj oplodnji predviđa mogućnost darivanja gameta (jajnih i sjemenih stanica) i embrija neiskorištenih u postupcima asistirane reprodukcije.
Darivanje može biti isključivo neanonimno, i to na način da darivatelj ne zna kome su donirane gamete, međutim dijete začeto darovanom gametom ili zametkom može nakon punoljetnosti doznati identitet darivatelja. Ovakvo zakonodavstvo ide u smjeru recentnih saznanja o pravu djeteta na biološko podrijetlo. Novac nije i ne smije biti glavni razlog za postati darivateljem.
Za kvalitetan donorski program potrebna je ponajprije edukacija potencijalnih donora i kvalitetna kampanja promicanja donacije. Međutim, bojim se da je to u hrvatskim okvirima neostvarivo.
Je li to korak natrag u odnosu na prijašnje godine?
– Apsolutno ne, jer je do 2009. godine asistiranu reprodukciju regulirao Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978., koji je predviđao samo anonimnu donaciju sjemena. Darivanje jajnih stanica nije bilo spomenuto jer je napredak medicine tek kasnije omogućio stvaranje većeg broja jajnih stanica, kao i relativno jednostavan postupak aspiracije, odnosno uzimanja jajnih stanica iz ženina tijela. Samim time bilo je nužno zakonski urediti darivanje.
Zakon također prohibira ciljanu donaciju (dajete donaciju poznatoj osobi, npr. prijateljici), kao i donaciju u krvnom i tazbinskom svojstvu (npr. donacija jajne stanice sestri). Međutim, od 1990. godine u Hrvatskoj praktički donora nemamo i dvojbeno je bi li sama izmjena anonimnosti darivatelja, a bez koraka koje sam prije spomenula, dala željene rezultate.
Kreira li se možda neki novi propis, zakon?
– Saznanja o nekim izmjenama, osim o usklađivanju s određenim direktivama EU-a, imamo samo iz medijskih najava. Ni jedan zakon nije napisan u kamenu i treba biti podložan promjenama u skladu s novim spoznajama i boljom praksom.
Na primjer, s jedne strane imamo zabranu istodobnog korištenja darovane sjemene i jajne stanice (znači bar jedna gameta mora biti biološki od jedne osobe u paru), a imamo dopušteno darivanje zametka koji nema biološku vezu s parom primateljem. Međutim, nas pacijente svaka najava izmjene zakona jednostavno užasava zbog iskustva koja smo imali sa Zakonom o MPO-u iz 2009., odnosno s tzv. Milinovićevim zakonom.
S kakvim se problemima još susreću osobe koje žele ostvariti roditeljstvo potpomognutim metoda i gdje najčešće odlaze u inozemstvo? Ovdje mislim i na troškove koji su uz to vezani, a navodno tek manji dio pokriva HZZO?
– Srećom samo manji postotak parova kojima je neophodna medicinska pomoć pri začeću treba donaciju, bez konkretne statistike rekla bih oko 5-10 posto parova. U Europi i svijetu je taj broj puno veći jer se donacija dopušta i bez medicinske indikacije – ženama bez partnera i lezbijskim parovima, što kod nas nije slučaj. Hrvatski parovi koji trebaju donaciju još uvijek su prisiljeni pomoć tražiti u inozemstvu.
Najčešća destinacija je bila Češka i HZZO je zbog krivog pravnog tumačenja našim parovima sufinancirao samo manji dio troškova, tj. tretirao ih je kao češke pacijente, iako im naš Zakon o MPO-u omogućuje plaćanje troškova u cijelosti.
Osim toga, Češka više ne može biti izbor postupka na trošak HZZO-a jer dopušta jedino anonimnu donaciju, što je našim zakonom zabranjeno.
Dakle, ostaje na raspolaganju, na primjer, jedna Belgija koja ima mogućnost i anonimne i neanonimne donacije, ali liste čekanja su duge. U još su težoj situaciji parovi kojima je potrebna preimplantacijska genetska dijagnostika (PGD). Njima je svako spontano začeće lutrija hoće li dobiti zdravo ili bolesno dijete, a govorimo o teškim, za život najčešće nespojivim bolestima. Najčešće sami snose troškove koji se kreću oko desetak tisuća eura po postupku.
Kako komentirate tzv. uvoz sperme iz EU-a?
– Vjerojatno mislite na bombastičan naslov "Uvozit ćemo spermu!" objavljen u jednim dnevnim novinama. Hrvatska je u EU-u i, tehnički, prijenos gameta iz, primjerice, Danske ili Španjolske u banku gameta u Hrvatsku ne može se smatrati uvozom. Suradnja s renomiranim bankama gameta iz EU-a uobičajeni je način rada europskih i svjetskih klinika koje se bave liječenjem neplodnosti.
Jedini je način da oformimo vlastitu banku gameta, te da drastično smanjimo troškove i našim parovima omogućimo liječenje u zemlji.
Odlaze li naši građani još uvijek najčešće u Sloveniju, točnije u Maribor koji ima veliko iskustvo i vrlo dobre rezultate u području potpomognute oplodnje?
– Slovenija je bila odredište našim pacijentima kad je bio na snazi Milinovićev zakon, inače najrestriktivniji zakon u Europi, koji je branio zamrzavanje zametaka. S donošenjem novog Zakona o MPO-u 2012. godine, broj parova koji odlazi u inozemstvo je rapidno opao. Danas u Sloveniju najčešće odlaze parovi koji još uvijek imaju zametke u kriopohrani i na PGD.
Što je vaša Udruga u zadnje vrijeme poduzimala ili poduzima da se takvo stanje promijeni?
– Bili smo iznimno aktivni u nastojanjima izmjene zakona i veliko je zadovoljstvo što smo pridonijeli da je našim pacijentima dostupan zlatni standard liječenja neplodnosti. Iako ima još dijelova Zakona koji traži izmjene i na njih upozoravamo, maksimalno se trudimo educirati pacijentice i pacijente.
Organizirali smo radionice psihološke pomoći i tiskali letak "Niste sami" i brošuru "Neplodnost", koja se dijeli pacijentima u postupcima. Osim toga, svake godine organiziramo hrvatski Tjedan borbe protiv neplodnosti, od ove godine sudjelujemo i u Europskom tjednu, te ukazujemo da je neplodnost uistinu svugdje oko nas, te nije stvar izbora ili hira.
Kakve su posljedice nepostojanja banke sperme, jajnih stanica i zametaka... u odnosu na neke prijašnje godine?
– Osim što su parovi kojima je potrebna donacija prisiljeni odlaziti na liječenje u inozemstvo, najčešće o svom trošku, ne mogu vam dati egzaktne podatke o uspješnosti liječenja neplodnosti u Hrvatskoj, među ostalim i zato jer, iako je Zakonom propisan registar MPO postupaka, taj registar ni gotovo četiri godine nakon donošenja Zakona nije zaživio.
Na koncu, želim naglasiti da samo manji broj parova treba donaciju, dok svaki šesti par u Hrvatskoj treba medicinsku pomoć kako bi postali roditelji. Medicinski pomognuta oplodnja ne smije nikada više biti svjetonazorsko ni političko pitanje. Svim parovima koji su suočeni s neplodnošću mora biti omogućen pristup medicinski pomognutoj oplodnji ako to oni žele, i to modernim postupcima, u skladu sa svjetskim trendovima i bez financijskih ograničenja.
'Stvorene' tisuće djece
U Republici Hrvatskoj trenutačno je licencirano 16 MPO ustanova u kojima se provode postupci homologne medicinski pomognute oplodnje (osam javnih i osam privatnih).
Koliko se u Hrvatskoj godišnje obavi postupaka medicinski pomognute oplodnje i koliko su uspješni, pitali smo u Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske.
Na temelju analize podataka postupaka medicinski pomognute oplodnje (MPO) provedenih u zadnjih pet godina, u Republici Hrvatskoj se godišnje obavi između 6000 i 7000 MPO postupaka. Podaci o broju MPO postupaka, broju kliničkih trudnoća i rođene djece prikazani su niže u tablici.
Podaci o medicinski pomognutoj oplodnji od 2011. do 2014.
Br. postupaka Br. kliničkih trudnoća Br. rođene djece
2011. 6374 1165 919
2012. 5957 1213 888
2013. 6664 1298 1037
2014. 6957 1326 1164
Pacijentima osiguranicima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) koji su korisnici MPO postupaka troškove pokriva HZZO.
POTREBAN JE PRISTANAK
Na koji se način u Hrvatskoj može donirati sperma, jajne stanice i zametci. Ima li nade da će se u hrvatskoj osnovati banka sperme, o čemu je bilo govora prije nekoliko godina, pitali smo Ministarstvo zdravstva.
"Trenutni Zakon (NN 86/12) uređuje postupke heterologne oplodnje, međutim nijedna MPO ustanova nije zatražila licencu za njeno provođenje. Postupci heterologne MPO (doniranom jajnom stanicom ili doniranom sjemenom stanicom) za pacijente osiguranike Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje omogućeni su u inozemstvu.
Sukladno članku 20. Zakona, spolne stanice se mogu darovati samo zdravstvenoj ustanovi ovlaštenoj za provođenje postupaka heterologne oplodnje. Darivatelji spolnih stanica, sukladno članku 17. Zakona, mogu biti samo osobe koje su punoljetne, poslovno sposobne i zdrave, te koje su pristale darivati sjemene ili jajne stanice sukladno odredbama Zakona i u svrhu korištenja u heterolognoj oplodnji za liječenje neplodnih bračnih odnosno izvanbračnih parova.
Budući da u Hrvatskoj nijedna ustanova nije licencirana za heterolognu oplodnju, darivanje spolnih stanica u praksi se ne provodi", kažu u Ministarstvu.