PAKAO U ELITNOM ŠIBENSKOM STARAČKOM DOMU Štićenici su gladni i sedirani kako bi bili što manje zahtjevni! Dala sam otkaz, ali nisam mogla mirno spavati...

PAKAO U ELITNOM ŠIBENSKOM STARAČKOM DOMU

Stari kruh se ne baca već se od njega rade kuglice koje se natapaju u 5 litara vode i jednoj litri mlijeka. To dobiju za večeru. Bolonjez se radi od kile mesa s kojim se onda hrani 25 ljudi... pričale su to bivše zaposlenice obiteljskog doma za stare i nemoćne, privatnog doma u kojem se smještaj plaća i do šest tisuća kuna, a štićenici su većinu vremena gladni i sedirani za Provjereno Nove TV.

Vlasnika su prijavljivale bezbroj puta, ali ništa se još promijenilo nije, a njima savjest ne da mira jer znaju što ti jadni stari ljudi proživljavaju.

"Nikakva hrana - za večeru nekakva juhica. Ma grozno, pa štićenici su se svi bunili na to."

"Više puta su bili dijelovi kokoše i koke kojima je istekao rok, ili dan dva prije isteka roka, ali bi se kupilo 20, 30 kila. To je nemoguće potrošiti do isteka roka."

"Ja sam bila svjedok kad se na 25 ljudi ručak spremao od kilogram faširanog mesa. Kilo na sve te ljude."

Svjedočanstva su ovo bivših zaposlenica obiteljskog doma za stare i nemoćne o odnosu prema štićenicima. Ali ništa drugačiji nije ni onaj prema zaposlenicima, govore nam. S obzirom da se radi o baš takvoj osjetljivoj djelatnosti gdje se radi s ljudima, a ne s komadom namještaja, nisu htjele šutjeti, koliko god o tome bilo neugodno pričati.

"Sami štićenici su mi govorili - "a nećeš ti tu dugo ostat, a di si došla, nećeš misec dana ti tu bit sigurno", tvrdi jedna od zaposlenica.

"Mene je strah, i znao je i prijetiti, ne samo jedan put", priča druga koja, kao i prva, želi ostati anonimna.

"Smeta mi to zato šta nisam samo ja, tu su i drugi ljudi nastradali. Netko se boji, ali netko mora to reći. Ne moram to biti ja, ali eto, tako je ispalo. Niste morali za ovu priču zapeti, moglo je to proći i onako nekako, ali mislim da takve priče ne bi trebale proći samo "onako". Vjerujem da dobro mora pobijediti, da ne mogu loši ljudi ipak prolaziti dalje kao da je sve u redu", tvrdi kuharica Ljudmila.

Poslodavac je to poznat u Šibenko-kninskoj županiji. Svjedoče tome brojne prijave inspektoratu rada. Ljudmila je jedna od tih koja ga je prijavila. U domu je radila 7 mjeseci.

"Moj osnovni problem je to što mi je falilo uvijek namirnica. Morala sam se boriti svaki tjedan za ulje, šećer, mlijeko - to su nekakve osnovne stvari. Nisam smjela potrošiti više mesa, špageta, maništre, to se sve kontroliralo. Ako se radio griz ili zobene pahuljice, što se znalo davati za večernji obrok odnosno večeru, na pet litara vode trebalo je dodati jednu litru mlijeka. I onda bi se dodale u to pahuljice ili griz što je već išlo taj dan", priča Ljudmila, piše Dnevnik.hr.

Rodom iz Rusije, nakon života po cijelom svijetu, Ljudmila se skrasila u Vodicama. Po struci kuharica, prvi put se okušala u staračkom domu. Ono što je tamo doživjela, govori nam, ne može zaboraviti...

"Puno ljudi su povrijedili, puno ljudi su... ne znam... Jučer sam do pola 12 razgovarala sa Snježanom čiji je tata bio u tom domu, koja isto to ne može zaboraviti, to je toliko bilo emocija... a šta ćeš... to je tako. Mislim, ne može se s ljudima tako, ne može se."

Iste riječi ponavljaju nam i druge sugovornice koje su u domu radile kao njegovateljice. Govore kako su uvjeti rada na granici nemogućeg.

Obje su završile tečaj za njegovateljice, ali govore nam, morale su raditi stvari koje ne bi smjele.

"Ako ima pacijenata, a ima, koje su nemirne žene koje imaju duboku demenciju pa ne mogu spavati znaju dati lijekove jače doze za smirenje da bi mogli ona ili on gore odspavati cijelu noć. Našopa ih s tabletama i to je to, i onda oni spavaju i ne treba radnik za noćnu smjenu."

Novinarka: I nema nikog s njima?

"Ne, oni su tvrdili da oni odrađuju smjenu, ali ja znam da kad je moja smjena bila do 10, on dođe, zaključa vrata, ode gore na drugi kat i ako se nešto dogodi on će čuti pa će se spustiti dolje, ali to nije noćna smjena."

Kako bi uopće mogle raditi tamo morale su same financirati, osim rukavica - sanitarnu, higijenski minimum, radnu odjeću i obuću. Ali, lako za njih, kažu, one su se snalazile, međutim problem je što korisnici ne dobivaju ništa za novac kojim plaćaju dom.

"Čak su morali ljudi sami kupovati toaletni papir, sapune za ruke. Hranu koju im je donosila rodbina dom bi uzeo sebi."

"Mlijeko se potpisivalo. Tko donese mlijeko poptpišeš čije je to mlijeko, stoji u frižideru i ta osoba može dobiti mlijeko. A drugi koji gleda u to mlijeko ne može dobiti jer nije njegovo."

Boravak u ovom domu stoji do 6 tisuća kuna

Dom inače slovi kao jedan od elitnijih. Mjesec dana boravka u njemu stoji i do 6 tisuća kuna.

"Kruh se nije smio bacati. Ono što se ne pojede ne vraća se pekari nego se taj kruh skuplja i onda se namoči u vodu. Trebaju se praviti od njega kuglice, podgrijavati se mlijeko s vodom i ta mješavina sa malo šećera se daje korisnicima za večeru jer oni to vole, to je super za stare ljude. To gospođa Lolita govori. To je njezin recept, ona to ih tako hrani", tvrdi Ljudmila.

Uza sve to što su morale raditi, trpjele su uvrede i agresivne ispade. Kako one, tako i korisnici.

"Ponašanje je grozno. Viču i na štićenike i na nas. Deranje je bilo neizostavno svaki dan, toga nije nedostajalo nikad."

"Radila sam 7 mjeseci u tom domu. Otišlo je i došlo raditi 10 ljudi, to su uglavnom bile njegovateljice i čistačice. Znači svaki mjesec jedna do dvije bi došle i otišle", priča Ljudmila.

Otišle bi na inspektorat rada prijaviti poslodavca jer na kraju radnog odnosa zarađeni novac nisu dobile...

Mnoge od radnica nisu htjele stati pred kameru jer se boje. Prijavile su ih, a inspektorat je obavijestio i druga tijela zbog sumnji u nezakonitost - ministarstvo financija i socijalne skrbi. Međutim oni i dalje rade na isti način, govore nam bivše zaposlenice.

"Državni domovi su pretrpani, čeka se godinama. I šta ćeš, ljudi su prisiljeni, ali ono što oni daju za tu cijenu to je katastrofa."

"Kad sam otišla nisam mogla mjesec dana normalno zaspati, od svega toga su mi se slike samo prikazivale".

"Želim staviti točku u ovoj priči. I nakon nekoliko mjeseci što smo otišli od tamo živimo još uvijek s time. Te uspomene me diraju. Nadam se sada s ovim da stavim točku, napravila sam što sam mogla, više ne mogu", zaključila je Ljudmila.

Ono što se tamo događa, kažu nam, odvija se u ta četiri zida kuće, a posjete su tek mali dio dana. Sve ostale sate i radnici i korisnici prepušteni su samovolji vlasnika. 

Cijeli prilog Provjerenog pogledajte OVDJE.

Naslovnica Forum