Za pripadnike Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS) ljudi znaju kazati da su supermeni, heroji, nadljudi, zanemarujući u tim hvalospjevima onu emociju urođenu svakom čovjeku bez iznimke - strah. Da, i heroji se boje, samo su s vremenom naučili kontrolirati taj strah i suzbiti ga u sebi dajući prednost racionalnom promišljanju, iskustvu, znanju i vještinama stečenim u dugogodišnjim obukama.
Strah je ono s čim se u svakoj akciji susretne i Mladen Mužinić Frfa, 57-godišnji instruktor HGSS-a, specijalist u klasičnom stijenskom spašavanju, kao i u onom helikopterskom.
- Ljudi nas znaju častiti epitetima, a često pretjeruju. Mi se ograđujemo od tih "naj" naziva. Nitko od nas nije nekakav Rambo. Samo smo obučeni i koristimo svoja znanja za spašavanje ljudskih života. To nije hobi, već stil i način života. A strah, on je uvijek prisutan i za sebe i za druge, samo se ta emocija može kontrolirati. I mi smo poput ostalih, podložni svakodnevnom stresu, tuzi, strahu, sreći...
Treba naći načina kako se nositi s uspjesima i neuspjesima - priča Frfa koji iza sebe ima više od 1300 akcija spašavanja, 25 godina volonterstva i osam godina profesionalne uloge u GSS-u. Njegov posao traje 24 sata na dan. Kada nije u akcijama, vrijeme provodi u pripremi ili održavanju raznih obuka, edukacija, tečajeva, kako novih kadrova. Poziv je to koji traje non-stop, a mogao je, znaju mu reći, primati plaću kao komercijalni lučki referent, što je prije radio.
Ovako, gleda smrti u oči i s kolegama daje sve od sebe kako bi sačuvao nečiji život. Vjerovali ili ne, sjeća se gotovo svake akcije iako imena i lica zna zaboraviti. Jednu od akcija, onu na Kornatima, nikada neće zaboraviti.
- Te slike su mi i danas pred očima. Akcija nije bila teška fizički koliko psihički. Bio je to kataklizmički prizor. Ti nesretni ljudi bili su tihi, nepomični, vidljivo opečeni po tijelu. Pokušali smo razgovarati s njima da ih održimo budnima. Trojicu najteže ozlijeđenih zakačio sam na sidrište helikoptera, no električna kuka nije radila kako treba, pa se otkačila, a mi smo ostali visiti na jednoj gurtni koja se istegla kao špigeta. Mogli smo se spustiti u more, ali onda bi samo ja preživio.
Našli smo maslinik gdje smo se spustili, ali tu smo se našli u okruženju pa sam uz pomoć ljudi koji su došli iz uvale Šipnat, trojicu vatrogasaca odnio do obale. U međuvremenu sam preko centra 112 zatražio policijski gliser, jer nisam imao komunikaciju s helikopterom, a vatrogasci su trebali što prije stići do bolnice. I da je ta kuka bila ispravna, čitav ishod bio bi nažalost isti, i da je čitav medicinski tim bio u helikopteru.
Nakon što smo ih Stipe Božić i ja odveli u bolnicu, sjeli smo na klupu, u stanju šoka. Nismo mogli govoriti. Tek tada sam osjetio strah, bol, teške emocije su me preplavile - sjeća se Mužinić vjerojatno najpotresnije akcije u svom životu.
Sudjelovao je on u raznoraznim akcijama kako u prirodi, tako i u urbanim sredinama. Strah je uspješno svladao tijekom helikopterskog spašavanja alpinista na Velebitu koji je slomio nogu.
- Trebala je to biti klasična akcija, ali vrijeme nam nije išlo naruku. Kada sam zakačio momka za dizalicu, nebo nad nama se zatvorilo. Zapovjednik helikoptera je podignuo helikopter, nas je vjetar bacio na grane stabala, a trup helikoptera se zaledio, kao i moje ruke i odijelo. Jako sam se bojao da ne ispustim momka. Srećom, iskusni pilot Oto Bartoš iz Hrvatskog ratnog zrakoplovstva spustio nas je sigurno u Starigradu i sve je dobro prošlo - govori nam Frfa koji u zahtjevnije akcije ubraja i onu kada je s dalekovoda nad kanjonom Mirne spasio paraglajdericu 2000. godine.
- Za takve akcije se ne možete ni pripremiti jer su netipične. Tko je znao da će ikad netko zapeti za žice dalekovoda! Letjeli smo uru i po do Istre i ja sam usput oštrio džepni nožić koji je na kraju bio ključ svega. Dok je cura čekala pomoć, ispod nje u kanjonu skupilo se puno ljudi, vatrogasci su napuhali kušin, ali skok nije bio moguć. Spustio sam se do nje i prerezao spone kojima je bila vezana uz stup. Kasnije me pročelnik Vinko Prizmić grlio i priznao mi kako je i on "umra od straja" - priča nam ovaj sudionik brojnih dramatičnih akcija o kojima bi se i film mogao snimiti.
Jednom su tako, 2005. godine, cijelu noć i jutro spašavali, 39 polaznika planinarske škole i jednog psa koji su ostali zarobljeni na stjenovitoj "polici" omiške Dinare. Cijelu noć zbijali su šale s njima kako bi ih ohrabrili jer su se neki zaista prepali.
Listajući dva podeblja registratora puna novinskih isječaka o akcijama HGSS-a diljem Hrvatske, Frfa se prisjeća nautičarke s ozlijeđenom glavom koju su spašavali dok je jedrilica bila u vožnji. Prava drama odvijala se i prije 15 godina na Biokovu kada je lovca na vrhu Relić ugrizao poskok.
- S tim čovjekom sam se susreo nedavno. Bio je pun zahvalnosti, a i meni su došle suze. To su one akcije kojima se sjetite svake sekunde jer su zaista bile dramatične. Slično je bilo i u Brštanovu odakle smo na nosiljkama izvukli čovjeka s upalom slijepog crijeva. Bilo je to vrijeme kada je cijelu Dalmaciju okovao led i snijeg. Do čovjeka smo se jedva probili, ali srećom, uspjeli smo ga dovesti do bolnice. Žena i on su nam stotinu puta zahvalili. Lijepo je kad imaš tu povratnu reakciju, kad znaš da si nekom pomogao. Jedan Nijemac nam je tako, u znak zahvalnosti, kupio bušilicu - veli ovaj iskusni spasitelj kojem ovaj poziv zna donijeti i neobične situacije. Nekad se zna osjetiti da se spašavanju nestale osobe vesele samo spasioci, no ne i obitelj.
- Takvi slučajevi su rijetki! Najteže potrage su kada su djeca u pitanju. I sam imam dva sina, pa uvijek suosjećam s tim roditeljima kojima djeca nestanu. Verzirao sam se za potrage. Tu je jako važan onaj prvi razgovor s obitelji kod kojeg dobijete psihološki profil nestalog. Čim vidite njegovu sobu, predmete koje je koristio, doznate puno o njemu.
Danas su nam na raspolaganju softveri za traganje za nestalim osobama, termokamere, dronovi, a prije su sve radili ljudi i psi tragači. Uskoro će i svi spasioci imati lokatore, pa ćemo ih moći usmjeravati kuda tražiti, no onaj ljudski pristup ipak tehnika ne može zamijeniti. Kod potraga se držimo i jedne knjige u koju se prikupljaju podaci o nestalima iz cijelog svijeta, rade se parametri koji pokažu veliku vjerojatnost.
Primjerice, dementna osoba udalji se oko 1200 m od kuće, a nađemo je na putu ili uz njega, uz neke strukture. Starim ljudima najvažnije je naći breme drva da se utople. To rade instinktivno... Ma iskustvo nas nauči na neke specifičnosti. Služba dosta ulaže u preventivu, obuke, edukacije, škole, tečajeve... Ne spašavamo samo u neurbanim sredinama, već i u gradovima. Imamo 38 potražnih vodiča sa psima, a spremnost smo pokazali najviše u slučaju poplava u Slavoniji gdje smo evakuirali oko 500 ljudi - otkriva nam male tajne spasilačkog "zanata".
Davno prije nego je postao član GSS-a, Mužinić se učio penjati prije tridesetak godina, kada su mu mentori bili Boris Aleraj i Vladimir Mesarić u Paklenici. Potom je završio alpinističku školu kod Ede Retelja i Nenada Pivca, potom i speleološku, da bi zaključio kako je spašavanje ono čemu se želi čitav predati. Priznaje ipak kako iza jednog spasioca treba velika podrška obitelji.
- Spašavanje nije nekakav hobi kojim ćete se baviti u slobodno vrijeme. Ljudi uzimaju godišnje odmore i odlaze na obuke, tečajeve, neprestano se školuju i obučavaju za razne tehnike spašavanja. I ja još učim, želim još dublje uči u potrage. Znaju nas pitati ljutimo li se na sve te koji se izgube po planinama, zapnu na stijenama jer kao, 'ko ih je tjerao da riskiraju.
Kažem im da mi i jesmo osnovani zbog takvih! GSS su osnovali alpinisti koji su uvidjeli da ih nema tko spasiti osim njih samih.
Mene ljuti samo ako se te aktivnosti ne odvijaju stručno. Nesreća i nastaje kao splet propusta. Zato uvijek kažem, postoje planinarske i druge škole, tečajevi, obuke, educirati se morate ako želite da vaša aktivnost u prirodi bude sigurna.
Nekad je teško uvjeriti ljude da trebaju raditi na prevenciji. Jednog sam načelnika na otoku sto puta uvjeravao da je nužno napraviti helidrom, a on, da kad smo mi to ikog spasili s tog otoka?! E, dabogda nikad ne spašavali, kažem mu ja, ali ako zatreba, moramo imati gdje sletjeti. U Visu smo, primjerice, dvaput spasili istog paraglajderista. Također, prije deset godina u Komiži spasili smo još jednog zaljubljenika u zmajeve, Pina Vojkovića koji je danas naš član pripravnik. On je svoja znanja plemenito odlučio uložiti u spašavanje ljudskih života - govori Mužinić.
Za kraj razgovora otkrio nam je kako planira s ekipom Splićana, za godinu-dvije, otići na ekspediciju u Nepal, na planinu Mera Peak čiji je vrh na 6476 metara, a potom i popeti se na vrh Ismoil Somoni, nekad poznatiji kao Pik komunizma, visok 7495 metara u planinskom lancu Pamir u Tadžikistanu. Neće to biti tek planinarsko putešestvije već i čitav projekt koji uključuje istraživanje stila i načina života ljudi na tim područjima o čemu će javnost biti upoznata kroz putopisnu izložbu, kao i dokumentarni televizijski serijal.