Sredinom osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća Evelin Tonković bio je policajac, šef Odjela za droge u splitskoj Policijskoj upravi. Potom je napustio policiju i otvorio odvjetnički ured i bavio se isključivo kaznenim pravom, a 2012. je, na iznenađenje mnogih, prihvatio biti zamjenik ministra unutarnjih poslova u Vladi Zorana Milanovića.
Sad je na pragu 64. rođendana, nedavno je postao član HHO-a, ali ne želi odati tajnu svojih budućih planova, no čini se da ne razmišlja o mirovini i kačenju kopački - ili da kažemo pištolja? - o klin, piše Slobodna Dalmacija.
Spadate u relativno rijetku kategoriju ljudi u nas koji su odlaskom u politiku, odnosno u establišment, zatvorili svoj privatni posao. U vašem slučaju to je bio uspješan odvjetnički ured. Odlazeći na mjesto zamjenika ministra unutarnjih poslova, kazali ste mi da to mjesto prihvaćate u želji da stvari u Hrvatskoj učinite boljima. Jeste li uspjeli u nakani?
- Djelomično. Djelomično... U prvom redu, taj posao mi je bio profesionalni izazov i u tom smislu sam i zahvalan Ranku Ostojiću, bivšemu ministru, koji mi je tu poziciju ponudio, bez obzira na to što sam bio i ostao nestranački čovjek. No, malo je vremena bilo premda se čini kako četiri godine mandata daju dovoljno mogućnosti da se stanje unaprijedi u onoj mjeri u kojoj bi bilo potrebno.
Na koje promjene konkretno mislite?
- Sve se mijenja. Mi se mijenjamo, društvo se mijenja, život donosi nove teme i tako se i rad policije mora mijenjati i prilagoditi društvenim promjenama. Da bi se te promjene dogodile, nužni su novi modeli rada, nove tehnologije i novi način razmišljanja. U tom smislu, u mandatu o kojem govorim, započeli smo s određenim promjenama i vjerujem da će kolege i u ovome mandatu s time nastaviti.
Na primjer?
- Pa na primjer... Na primjer, značajne tehnološke novine implementirane su u sustav, nabavljena je ili stavljena u funkciju određena informatička oprema, uveden je novi AVL sustav, odnosno sustav automatskog lociranja vozila, sustav znatno učinkovitijeg djelovanja i koordiniranja policijskih snaga u kriznim situacijama, nabavili smo komunikacijska vozila, i tako dalje. No, najvažnije je stvoriti novu policiju, drukčiju od one od prije dvadeset ili više godina. Dakle, u tom smislu, u smislu ostvarivanja dijela ciljeva koje smo bili postavili, u tom smislu sam zadovoljan učinjenim.
No, niste potpuno zadovoljni?
- Ponavljam, četiri godine su premalo. Mislim da je sustav sigurnosti toliko važan i vrijedan svima nama, u prvom redu građanima, da je nužno uspostaviti princip kontinuiteta i odnos politike prema policiji koji nije stranački ili politički uvjetovan te da policiju kao sustav sigurnosti nitko, nijedna opcija, ne bi smjela "svojatati". Policija treba biti, da pojednostavnim, kao hrvatska nogometna reprezantacija u kojoj svi kojima zakon i pravila struke dopuštaju, sudjeluju podjednako i bez predrasuda u stvaranju efikasnog, zakonitog i modernog aparata javne sigurnosti koji mora biti servis građana.
Ali svakom promjenom vlasti u nas se već desetljećima događa upravo suprotno.
- Događa se. Nažalost. Ali se, mislim, događa sve manje i manje, ali se ne bi trebalo događati uopće. Profesionalci u policiji ne bi smjeli ni osjetiti promjene vlasti. Ljudi koji rade te ozbiljne, komplicirane i opasne poslove trebaju imati stabilitet i sigurnost u obavljanju poslova jer od njihova osjećaja sigurnosti i profesionalne nedodirljivosti ovisi i njihova produktivnost u borbi protiv kriminala i kriminalnih skupina i, u konačnici, o tome ovisi i naša opća sigurnost.
Sustav policije relativno je zatvoren i dojam je da se u njemu stalno vrte isti ljudi.
- Istina. Osobno, ja sam protiv zatvorenosti policije u koju ljudi izvan nje praktički na rukovodeće funkcije ne mogu aplicirati. Osobno mislim da to treba mijenjati.
Na što konkretno ciljate?
- Konkretno... Evo, primjerice, zbog postojećih odredbi Zakona o policiji imate jedan paradoks po kojemu, recimo, glavni državni odvjetnik, nije bitno koji, ne mislim ni na jednog osobno, da dakle najjači čovjek u državnom represivnom aparatu koji upravlja izvidima, koji vodi kazneni postupak sve do optužnice, on dakle ne može, nakon što mu istekne mandat, postati niti načelnik najmanje policijske postaje u zemlji. Ni postaje, a kamoli uprave! Zašto? Zato što nije deset godina proveo na rukovodećoj funkciji u policiji! To je apsurdno i to treba promijeniti. Pokušaja je bilo, ali ti pokušaji nisu urodili plodom.
No Zakon o policiji, novi zakon, pao je zbog vanjskih razloga, koliko se meni čini.
- Tako je. Europska komisija nije mu dala zeleno svjetlo. Ista je stvar s pozicijom glavnog ravnatelja policije. To je najvažnije operativno mjesto unutar policijskog sustava. Uvjeren sam da i za to mjesto treba otvoriti mogućnost apliciranja i stručnjacima izvan policije. Nije policija jedini sustav u kojemu se, da tako kažem, prakticira kazneno procesno pravo i uvjeren sam da bi mogućnošću dolaska nepolicijskih kadrova na mjesto ravnatelja policije došlo i do "provjetravanja" načina razmišljanja, do drugačijeg pogleda na kriminalističke i kriminalne izazove i u konačnici do poboljšanja sustava. Dakako, ne tvrdim da bi takav vanjski stručnjak prošao u konkurenciji s kadrovima iz policije, ali mislim da sustav treba otvoriti.
Bi li to u neku ruku dovelo sustav u opasnost? Mi laici ipak mislimo da treba "dati dite materi".
- Mislim da bi to sustav sigurnosti ojačalo. Uostalom, moj je stav da Sabor, a ne Vlada, treba imenovati glavnog ravnatelja Hrvatske policije i da Sabor treba valorizirati njegov rad jer glavni ravnatelj i treba odgovarati narodu koji Sabor predstavlja. Također mislim kako mandat glavnog ravnatelja policije treba biti petogodišnji, tako da se ne poklapa s izbornim ciklusom te da se može produljiti na još tri godine tako da na funkciji može maksimalno biti osam godina. Kad glavnog ravnatelja policije bira ministar, to ipak može biti donekle subjektivno.
Može biti i uvjetovano političkim kadroviranjem.
- To ja nisam rekao. Vjerujem da bi ovakav model ravnatelju policije dao više manevarskog prostora za neovisan, stručan rad, rad bez stresa vezanog za izbore.
No sada imamo situaciju da od izbora i promjena koje nakon izbora slijede strahuje i zadnji načelnik male policijske postaje, pa čak i šefovi kriminalističkih odjela i odjela za droge.
- Znam. Znam da ti ljudi podliježu psihozi hoće li, osim stručnih, zadovoljiti i neke druge kriterije, a to nije dobro. Jer, pazite, policija ima moćnog neprijatelja, to su kriminalci, to je podzemlje, to su novi oblici kaznenih djela, tu su teroristi, trgovci ljudima... Dodatan stres izazvan nesigurnošću, odnosno, ovisnošću o političkim promjenama, nije im potreban. Jer, znate, ja sam uvjeren da golema većina pripadnika MUP-a, u bilo kojoj formaciji, voli svoj posao i da im zauzvrat treba pružiti najbolje uvjete, a minimum je pustiti ih da rade po zakonu i po pravilima struke, a bez upletanja nekih drugih čimbenika.
Sve te fine stvari o kojima vi govorite, međutim, počivaju na uniformiranom policajcu, plavcu, jedinome iz čitavog aparata kojeg svatko od nas lako uoči na ulici. Taj policajac radi za sramotnu malu plaću. Dajem sebi pravo to reći....
- Ja dajem sebi pravo složiti se s vama. Istina je, materijalni status policajaca treba popraviti, mi smo u našem mandatu to pokušali, nismo daleko odmakli, ponajviše zbog krize čitavog društva, i s velikim zadovoljstvom pozdravljam najave sadašnjeg ministra unutarnjih poslova Vlaha Orepića prema kojima zaključujem da bi uskoro trebalo podići plaće pripadnicima MUP-a. Istina je, s malom plaćom, uza sve ostale nedaće koje prate posao policajaca na terenu, ne mogu se očekivati rezultati.
Plus, male plaće policajaca slaba su brana korupciji.
- Tako je. Potplaćen čovjek u bilo kojoj branši lakše će podleći korupciji. No, to nije nikakav specifikum policije. Tako je, primjerice, i u javnom zdravstvu, školstvu, socijali... Zato je nužno barem izraziti zahvalnost ljudima koji se odlučuju postati policajci, a znaju kakva ih materijalna situacija čeka. Što se mene tiče, ti ljudi imaju sav moj respekt jer znam što ih privlači. Humano je štititi ljudska prava, zaštititi žrtvu nepravde, pomoći čovjeku u nevolji, humano je sudjelovati u provođenju pravde. Riješiti zločin, te tako pomoći žrtvi, to je vrhunski human čin i to čovjek u sebi ili nosi ili ne nosi, a ja mislim da većina policajaca nose tu ljubav.
Prije nekih desetak i više godina razgovarala sam s vama kao s odvjetnikom, krivičarom i dobrim poznavateljem ne samo zakona, nego i stanja u društvu. Tad ste izjavili da Hrvatskom vladaju kriminalne falange. Sjećate se?
- Naravno. Kako bih mogao zaboraviti naslov "Hrvatskom vladaju kriminalne falange"?
E pa, što danas mislite o tome? Je li se išta promijenilo?
- Hm... Danas ne bih odgovorio na to pitanje.
Haha... Danas ste oprezniji. Dobro, kad ste odlazili u Zagreb, rekli ste mi kako vam je jedan od ciljeva pomoći donijeti bolji Zakon o kaznenom postupku. Taj je zakon, evo, po sedmi put promijenjen. Jeste li zadovoljni njegovom zadnjom promjenom?
- Ne. Nisam. Sama činjenica da istu stvar sedam puta popravljate, znači da ne valja. Zato i ne čudi da je rezultat svake od tih promjena fijasko. Godinama govorim, a to sam vam, sjećate se, rekao i u intervjuu koji ste spomenuli, godinama ponavljam isto. A to je da je fokus Zakona o kaznenom postupku koji je jedan od stupova društva, stupova pravde, na osumnjičeniku. Nemam ništa protiv, naravno da osumnjičenik za neko kazneno djelo jest središnja figura i da mu treba jamčiti pravednost u postupku.
Također, u fokusu zakona je žrtva, odnosno oštećenik. I to je u redu, ali nedostaje važna, prevažna koncentracija sustava na osiguranje dokaza. Iz nekog, meni neshvatljivog razloga, najvažniji dokazni materijal, svjedočki materijal, posve je zaboravljen, odnosno, neadekvatno je tretiran.
Biste li to malo pojasnili?
- Rado. Imamo, dakle, materijalne tragove. Otiske prstiju, barutne čestice, biološke tragove, sve ono što je policija dužna fiksirati, izuzeti, pohraniti. No, trag u sjećanju eventualnog svjedoka nekog zločina, taj je trag najnesigurniji već po samoj svojoj naravi, a dodatno se prepušta propadanju. Recimo, evo... Sad da se ovdje gdje mi sjedimo desi ubojstvo i mi smo svjedoci toga ubojstva. Dobro smo vidjeli i žrtvu i ubojicu, vidjeli smo da je ubojica pobjegao zelenim autom, sve smo vidjeli. No kad dođe policija, mi toj policiji, nas dvoje, ne moramo niti riječ reći, naprosto možemo mrtvo-hladno šutjeti.
Ipak, to nije uobičajeno. Ja se ne bih usudila policiji reći - voljno...
- Kao ni većina drugih ljudi. Ali, pazite, i kad se postavite kao lojalna osoba i policajcu sve ispričate, to ne vrijedi ništa. Policajac će vašu izjavu zabilježiti u blokić i tek za mjesec, dva, pet ili za godinu dana, pozvat će vas iz Državnog odvjetništva da ponovite sve to. A tko kaže da ćete vi tada biti živi?
Ajte, gospodine Tonkoviću...
- Ma ozbiljno, tko može jamčiti da će krunska svjedokinja doživjeti da dade iskaz koji ima procesnu snagu? Nitko! Plus toga, vi ćete se već sutradan, kad malo razmislite, možda upitati što vam u životu treba da se izlažete ubojici i njegovim prijateljima. Možda će vas, čim dođete kući, muž podsjetiti da ste malo daltonistični, da auto možda i nije bio zelen. Plus toga, vi ćete u novinama i na televiziji vidjeti priču o tome ubojstvu koja možda neće biti ni nalik onome što ste vi vidjeli.
Ukratko, tragovi u vašem sjećanju će se promijeniti ili, ne daj bože, nestati. Još nešto, u kaznenom postupku, za razliku od prekršajnoga, policija ne prikuplja iskaze svjedoka u formi koja služi kao dokaz. Zašto? Ni za što! I konačno, vi u kaznenom postupku, dakle, u slučaju hipotetskog ubojstva, s policijom razgovarate na dobrovoljnoj osnovi. A pritom postoji odredba Kaznenoga zakona koja svakome građaninu nameće obvezu, pod prijetnjom zatvora do tri godine, da prijavi svoje saznanje o počinjenom kaznenom djelu za koji je predviđena kazna iznad pet godina. A i malo dijete znade da je ubojstvo najteži zločin.
Nelogično.
- Pa naravno! Ovamo policajcu možete reći "voljno", a onamo kršite zakon ako ne prijavite svoje saznanje. Ja čitav niz godina predlažem da policiji treba, pod pretpostavkama koje predviđa zakon, dati mogućnost ispitivanja svjedoka u procesnoj formi. Policija treba snimati, ne samo razgovor s osumnjičenikom, nego i sa presumptivnim svjedokom kako bi se sačuvao taj neposredni, svježi trag u sjećanju svjedoka. Time bi se značajno smanjio broj pritvora zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke. Jer, ne zaboravimo, svi su nevini dok im se na sudu pravomoćno ne dokaže krivnja! Kad bi policija mogla, uz sve ograde koje nametne zakon i kasniji postupak i eventualna provjera kod državnog odvjetnika, uzimati iskaze na procesno relevantan način, znatno manje ljudi bi moralo biti u pritvoru.
Istina, to bi stvar i pojeftinilo...
- Ali i ubrzalo! Ubrzalo! Vrijeme je najveći neprijatelj dokaznog postupka, ali i najveći neprijatelj očuvanja ljudskih prava osumnjičenika. Spora pravda nije pravda nego nepravda, a mnogi ljudi, poslije se pokaže, nisu počinili kazneno djelo koje im se stavlja na teret. No u dva, tri mjeseca ili godinu ili dvije u pritvoru, njihov se život okrene naopačke.
I onda država gubi sporove u Strasbourgu.
- I to! Gubi ih i zbog odredbe da policija smije zadržati osumnjičenika samo 24 sata. U ta 24 sata osumnjičenik mora i spavati, a vrijeme spavanja se ne odbija od zadanog roka. Onda, osumnjičenika ponekad treba dovesti s Visa u Split. A bura puše i trajekt ne vozi. Ni to se čekanje ne odbija od roka. Onda, osumnjičeniku znade iz čista mira pozliti pa ga treba odvesti doktoru, tamo mu moraju izvaditi krv, slikati srce, pluća, a to traje...
Onda, u trci s vremenom policija ne može predmet do kraja obraditi ili dođe do paradoksa kad osumnjičenik tvrdi da nije imao dovoljno vremena za spavanje, da nije dovoljno jeo, nije dovoljno pio i slično, pa država gubi sporove. Zašto se to, uvjetno govoreći, gubljenje vremena ne bi odbilo od 24-satnog roka? Jel ti se spava, kume? Spavaj ako hoćeš, ali time nećeš otežati dokazni postupak.
Pa dobro, zašto se sa Zakonom o kaznenom postupku toliko eksperimentira? U čemu je štos?
- Ne znam. U nas zakone, nažalost, pišu ljudi koji s praksom nemaju veze. Odnosno, zakone u nedovoljnoj mjeri kreiraju, uz teoretičare, i praktičari. Mislim da je u tome "kvaka". Možda je "kvaka" i u određenim predrasudama spram policije jer tobože nije policajac "plavac" dorastao uzimanju iskaza s procesnom snagom. A jest dorastao u prekršajnom postupku i jest kad mu nalog dade državni odvjetnik?
U čemu je razlika? Pa dajmo to pravo onda, primjerice, samo inspektorima! Ovako imamo dugačak, predugačak dokazni postupak, dugačak istražni postupak, dugačak sudski postupak i u finalu užasno sporo pravosuđe pa neki kazneni postupci traju deset i više godina. Ako je osumnjičenik kriv, deset je godina dugo odgađanje pravde. A ako je nevin - ajme majko!
Za dio predrasuda spram policije krivi su možda i sami policajci...
- Vjerojatno ste u pravu. Ali, evo, recite vi meni je li zadržavanje od 24 sata dovoljno u uvjetima novih kaznenih djela? Terorizma? Ne. Trebalo bi da kao i većina europskih policija i naša ima mogućnost zadržavanja do 48 sati jer se radi o kompleksnim situacijama. Mala promjena davanja mogućnosti policiji da građanina u fazi izvida može ispitati kao svjedoka u procesnoj formi omogućila bi i zaštitu ljudskih prava jer bi se znatno smanjio broj pritvora zbog utjecaja na svjedoke, nevini osumnjičenici bi brže riješili svoj problem, postupci bi bili brži, žrtve bi prije dobile satisfakciju, a postupak bi bio zaštićen od propadanja dokaza.
Umjesto da maksimalno unaprijedimo sustav, uz nužno jamstvo ljudskih prava svih, mi stalno nešto kombiniramo, pa dva članka zakona prepišemo od Engleza, tri od Amerikanaca, dva od Finaca, i tako dalje. U finalu, mi imamo loše zakone i lošu provedbu pravde i loše metode utvrđivanja istine. A to je loše za sve nas!