Je li bio problem da par minuta zagradim vaš auto, je li vaše dijete vrjednije od mojeg?

Veži konja gdje ti gazda kaže! Učini onako kako ti je rečeno, bez obzira što je to protiv tvojih uvjerenja, i ne možeš odlučivati sam. A ako radiš po svome, imat ćeš problema.

E baš tako sam ja upala u probleme i brzo shvatila gdje mi je mjesto, i to neki dan ispred bolnice na Firulama, gdje vlada opće poznati kaos kada trebate na pregled, operaciju ili samo u posjet, pa uzaludno tražiš parking što ga tamo nema ni za lijek.

Akteri priče: s jedne strane dakle, moje dijete s posebnim potrebama i ja, s druge strane Božo Petrov i dva njegova policajca, ona dvojica iz službenog osiguranja, što ga danonoćno vozikaju i čuvaju.

Zastanemo tako sin i ja u autu, na onoj cesti ispred glavnog ulaza u bolnicu, prema Dječjoj hitnoj. Gledam, zvirkam i osluškujem, ne blokiram nikoga, Hitna pomoć može proći, pa milijun puta do sada sam tamo na pet minuta s autom stala.

Taman sam krenula iz auta, no onda se pojavio On, pa mi doviknuo:

- Molim vas, ne možete se tu zaustavljati - kaže on meni.

A pitam ja njega zašto, idem, objašnjavam mu, odvesti sina na vježbe na “fizikalnu” i vraćam se u auto. No inzistirao je. Pogledavši malo bolje, skužim kako mi prstom ukazuje na lijepog uglancanog crnog terenca dubrovačkih tablica, parkiranog na nogostupu, tik do ulaza u bolnicu.

Da je mogao, vjerojatno bi sa svojim “lijepim i uglancanim” ušao i u bolnicu. Problem je naime nastao, jer sam ja svojim autom na cesti zagradila njegovo na nogostupu.

Ja opet njemu: “Samo ću minutu pa se vraćam”. No ovaj je bio uporan: ne može, ne može i ne može.

- Ja sam iz policije, ne možete tu stati, pomaknite se ili zovem pauk- službu - već je rasprava poprimila povišene tonove.

I opet mi nije bilo jasno u čemu je problem, jer inače u krugu bolnice vrijedi nepisano pravilo (za sve one koji ne znaju) da se čekamo, ako se autima i na koju minutu zagradimo. Inzistirala sam da mi pokaže i isprave što je on odmah učinio.

Sljedeće minute našeg razgovora svele su se uglavnom na dijalog “zašto se moram maknuti - maknite se”.

S obzirom na to da smo već dobro zaglibili i kasnili na vježbe, a i dijete mi se, zbog rasprave s misterioznim policajcem rasplakalo, povukla sam se…

Nazvala sam jednu gospođu iz bolnice da mi preuzme dijete i odvede ga na vježbe, pa da ja, brže-bolje, ovome što je navalio, nestanem iz vidokruga. Vratila sam se za koju minutu autom opet ispred ulaza u bolnicu, odakle je sve i krenulo, a terenac i policajci su nestali.

No klupko se ubrzo počelo odmotavati jer su me zaustavili prolaznici, pa mi objasnili kako su policajci Božini i čekali su njega da izađe iz bolnice.

- Taman su ti otišli - rekli su mi.

Na kraju sam gospodine Petrov doznala što ste u bolnici radili, žao mi je i što smo se Vi i ja mimoišli, pa ću Vas i vaše “čuvare” ovim putem nešto pitati…

U bolnicu, da prvo razjasnimo, niste došli službeno, već privatno, nakon što vam je dijete iz bolnice taj dan otpušteno. Jeste li zbog dolaska po dijete, zanima me, imali dozvolu parkirati se tik do ulaza, pa onda još uz to i “dirigirati” gdje ću se parkirati?

Odakle vam pravo, što je još gore, prijetiti pauk-službom?

I na kraju - znači li sve ovo da ste Vi i Vaša obitelj važniji od mene i moje obitelji?