Bila je usamljena i zatvorena u vlastitoj sobi. I tako gotovo cijelo djetinjstvo. A htjela je družiti se s drugima, igrati se s djecom u parku, smijati se forama, raditi spačke i sve ono u čemu ostali klinci uživaju.
Jedino što ju je razlikovalo od ostalih vršnjaka je to što licem izražava emocije, a rukama ih opisuje i komunicira.
Međutim, djeca su je odbijala.
- Malo su mi se i rugali. Znam da su me ogovarali iza leđa. Svjesna sam toga. Zato za svoga sina želim drugačije. Želim da normalnije živi - zavapila je 25-godišnja Tihana Stojanović, majka koja je odlučila boriti se za prava i bolje uvjete sinu Lucijanu (4), koji je također gluha osoba.
Njegovi prijatelji idu u vrtić, igraju se i uče, a on je u to vrijeme u svojoj sobi. Obožava praviti tornjeve od Lego kockica i često nešto piše po papiru. Ali samo običnom olovkom.
I kada god stigne - crta. Međutim, volio bi da netko crta i uči s njime, da se natječu i zezaju.
Prava opsesija trenutačno su mu liftovi u velikim zgradama, a posebno gumbi s brojevima katova. Kada mu ponestane inspiracije za crtanje ili pisanje, gleda crtane filmove. Uvijek kada pogleda nešto zanimljivo dotrči do mame i to joj prepriča. Voli ih sve, ali ipak mu je malo draži crtić “Ogi i žohari”. A jednoga bi dana volio biti kao njegov omiljeni superheroj Superman.
- Lucijan je divno i razigrano dijete, kao i svako drugo u tim godinama. Ima prijatelje, ali rijetko se s njima viđa. Pozovu ga na proslavu rođendana, što je jednom mjesečno i nije dovoljno. Svaki se put rastuži kada s proslave ide kući i obavezno me pita kada će opet ići. Recimo, idemo u igraonicu i tamo su čujuća djeca, ali oni ga ne razumiju. Vidim da se njemu događa ono što se meni događalo - društvo ga odbija jer ga ne razumiju. On je zbunjen, ne zna zašto se druga djeca ne žele igrati s njime - kaže majka Tihana.
Najbolji prijatelj mu je Leon, koji je isto gluha osoba, malo je stariji od Lucijana, ali druže se i super funkcioniraju zajedno. Upoznali su se u SUVAG-u na govornim vježbama.
- Suprug Mićo i ja Lucijanu smo pokazivali fotografije i snimke iz vrtića i to ga jako zanima. A i potrebno mu je - istaknula je majka Tihana.
Upravo zato su se priključili akciji “I ja hoću čuti igru”, koja se održava danas kod Boćarskog doma u organizaciji Hrvatskog saveza gluhoslijepih Dodir, a cilj je gluhoslijepoj, gluhoj i nagluhoj djeci osigurati jednake obrazovne mogućnosti od najranije dobi. Obitelj Stojanović jedna je od tri obitelji čija djeca s oštećenim sluhom žele ići u redovni vrtić, ali ne mogu jer nisu ostvarila pravo na prevoditelja znakovnog jezika.
Prema riječima Sanje Tarczay, predsjednice Saveza gluhoslijepih osoba Dodir i prve gluhoslijepe osobe u Hrvatskoj koja je postala doktorica znanosti, u više od 20 godina postojanja mnogo su pridonijeli promociji hrvatskog znakovnog jezika da se zakonski prizna i i ravnopravno svrsta uz govorne jezike, no prostora za napredak ima još mnogo.
- Već godinama molimo i Grad Zagreb i Ministarstvo da nam pomognu, da budu odgovorniji prema potrebama naše djece, ali očito su oni gluhi i slijepi na naše zahtjeve. Za ove tri obitelji potrebno je 400 tisuća kuna godišnje kako bi njihova djeca imala prevoditelja znakovnog jezika - poručila je Tarczay te pozvala sve da danas dođu podržati njihovu akciju.
Naime, nacrt prijedloga Pravilnika o pomoćnicima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima u izradi je od 2015. godine, a predsjednici triju krovnih organizacija gluhih i gluhoslijepih osoba u RH upućivali su na brojne nelogičnosti, no njihovi su prijedlozi ostali neuvaženi. Kako neslužbeno doznajemo, iz Grada Zagreba su obećali omogućiti potrebna sredstva za prevoditelje, no dugoročnog rješenja još nema.
Hrvatski registar o osobama s invaliditetom, kao i izvori Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, bilježe brojku od 13.283 osobe oštećena sluha u Hrvatskoj. U dobnoj skupini od 0 do 19 nalazi se 1419 njih koji su (ili bi trebali biti) uključeni u sustav odgoja i obrazovanja.
Trenutačno je najmanje 40 djece pripadnika specifične kulturno-jezične manjine gluhih i izvornih govornika hrvatskog znakovnog jezika koji temeljem članka 24. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom ostvaruju pravo na redovan inkluzivan odgojno-obrazovni sustav.
No, kako napominju iz brojnih udruga, isto im se pravo sustavno narušava.