OSUĐENI RATNI ZLOČINAC POSTAO JE ŠEF DOMA ZDRAVLJA Osuđen na 17 godina, a kući se vratio nakon 2/3 odslužene kazne. I nastavio tamo gdje je bio stao

OSUĐENI RATNI ZLOČINAC POSTAO JE ŠEF DOMA ZDRAVLJA

Donosio je odluke kojima su kršena prava Hrvata i muslimana, na temelju kojih su oni nezakonito zatvarani, mučeni, raseljavani... Na 156 stranica haaške presude piše da je on kao najviši civilni dužnosnik morao znati za zločine. Rezultat takve politike je oko 250 ubijenih civila, tisuće srušenih kuća, a broj nesrba je sa 17.000 pao na tristotinjak ljudi. Osuđen je na 17 godina zatvora, a nakon žalbe kazna mu je smanjena na 15 godina

U Šamcu ne postoje dva Blagoja Simića. Zato nije lako objasniti kako je moguće iza jednog imena i prezimena imati ratnog zločinca, osuđenika za progone, zatočenje u nehumanim uvjetima, deportaciju i druge zločine protiv čovječnosti i istodobno dugogodišnjeg liječnika, humanista i cijenjenog građanina koji je ovih dana postao i ravnatelj mjesnog Doma zdravlja.

Da bi se objasnilo ili opravdalo loše stanje koje imamo u društvu, u Hrvatskoj se obično vraćamo u ‘91. U susjednoj državi ključna je godina ‘92. Tada su većinu u ovoj općini na desnoj obali Save, u kojoj se u veliku rijeku ulijeva i njihova Bosna, imali Hrvati. Ne preveliku, ali dovoljnu da u lokalnoj vlasti koja je bila podijeljena među strankama s isključivo nacionalnim predznakom (HDZ, SDS, SDA) vode glavnu riječ.

Hrvati su imali načelnika općine, Srbi, kojih je bilo neznatno manje, dali su predsjednika Općinske skupštine, a Bošnjaci su imali zamjenika načelnika. Predsjednik SDS-a i predstavnik srpskog entiteta tada je bio Blagoje Simić, mladi epidemiolog iz obližnjeg Kruškova Polja, kojega je nacionalističkom idejom zarazio poznati sarajevski psihijatar Radovan Karadžić.

Preuzimanje kontrole

Godinu poslije plitvičkog krvavog Uskrsa isti su imali i šamački Hrvati. Ivo Blažanović, koji danas u općini radi kao referent za poduzetništvo, u to je vrijeme bio vijećnik u Općinskoj skupštini i profesor u srednjoj školi. Na Veliki četvrtak, svjedoči nam, u školu nije došao nijedan učenik srpske nacionalnosti, a ni njihovi roditelji nisu došli na poslove koje su do tada godinama radili. Uvečer je počeo rat.

Na jednoj strani bili su Srbi koji su napadali Šamac, a na drugoj hrvatsko-bošnjačka koalicija okupljena u HVO-u, koja ga je branila, ali ne dugo. Srpske snage vrlo brzo su preuzele kontrolu nad mjestom, nesrbi koji nisu pobjegli pohvatani su i zatočeni u gospodarske hale, školske sportske dvorane, a ponegdje su u logore otvorenog tipa pretvorena i čitava sela.

Blagoje Simić postao je odmah predsjednik srpskog Kriznog štaba, koji je preimenovan u Ratno predsjedništvo. On je tada bio Šamčanin s najvišom civilnom funkcijom te je, zajedno sa srpskom policijom, paravojnim snagama i 17. taktičkom grupom JNA, kako će to desetljeće kasnije opisati Haaški sud, bio na vrhu piramide udruženog zločinačkog pothvata na općinskoj razini. Ništa lijepoga se tih godina nije događalo na desnoj obali Save, sve do Daytonskog sporazuma, koji je, kažu tako, Bosni donio mir, no nije i pravdu.

Nekako u to vrijeme u uredu najpoznatije haaške tužiteljice Carle del Ponte pisali su se zadnji reci optužnice protiv Simića i njegovih suradnika, koji se te godine sklonio u Čajetinu u Srbiji. Široj javnosti postat će poznatiji šest godina kasnije kao prvi optuženik za ratni zločin koji dragovoljno iz Srbije odlazi u Haag. Novinare je na ispraćaju uvjeravao kako se na tako nešto odlučio sam kako bi oslobodio pritiska svoju obitelj i svoj grad Šamac, Srbiju i Jugoslaviju, ali i kako bi skinuo ljagu sa svojeg imena jer je nevin, pa je siguran da će to dokazati pred Tribunalom.

S obzirom na ono što se ranije dogodilo u Šamcu bila je to gotovo nemoguća misija, a sve je sažeto na 156 stranica haaške presude. Piše tamo da je on kao najviši civilni dužnosnik bio nadređen policiji u općini pa je znao ili je morao znati za zločine koje su počinile te strukture, a nije ništa počinio da to spriječi.

Sudjelovao je ili odobravao nasilno zauzimanje općine, izdavao je zapovijedi, utvrđivao je politiku i donosio odluke kojima su kršena prava Hrvata i muslimana, kao i drugih nesrpskih stanovnika na osnovi kojih su oni nezakonito zatvarani, mučeni, raseljavani, a njihova imovina je uništena.

On je kao liječnik učinio veliki napor da za općinu pribavi lijekove i sanitetski materijal, a istodobno su zatočenici bili lišeni bilo kakve medicinske njege. Neljudski uvjeti tako su bili smišljeni kako bi se nesrpski stanovnici prislili da napuste Šamac. Time što nije poduzeo dovoljne mjere da se izbjegne okrutno i nečovječno postupanje s nesrpskim stanovnicima u zatočeničkim objektima nije postupao u skladu sa svojom dužnošću, navelo je sudsko vijeće koje se “uvjerilo da je Simić znao za okrutno i nečovječno postupanje prema nesrpskim zarobljenicima u zatočeničkim objektima u Šamcu, uključujući i premlaćivanje, mučenje i zatvaranje u nehumanim uvjetima, kao i da je dijelio takvu diskriminatornu namjeru”.

Zlostavljanje zatočenika

- Bosanski Šamac je mali grad, a zlostavljanje zatočenika bilo je velikih razmjera i trajalo je nekoliko mjeseci. Iz zatočeničkih objekata dopirali su krici i jauci zatočenika, kao i srpske nacionalističke pjesme koje su ih tjerali pjevati - obrazlaže Haaški sud.

Rezultat takve politike je, ne računajući vojne žrtve, oko 250 ubijenih ljudi, tisuće srušenih objekata, a broj Hrvata i drugih nesrba sveden sa 17.000 na tristotinjak ljudi.

Blagoje Simić osuđen je na 17 godina zatvora, nakon žalbe mu je ta kazna smanjena za dvije. Njegovi suradnici Miroslav Tadić, predsjednik Komisije za razmjenu i član stožera, te Simo Zarić, šef lokalne obavještajne službe, dobili su osam, odnosno šest godina zatvora. Šef policije iz toga doba Stevan Todorovićpriznao je krivnju i postao je pokajnik, ubrzo i pokojnik. Poslije je pronađen mrtav pod čudnim okolnostima.

Nakon dvije trećine kazne odslužene u Škotskoj Simić se vratio kući. Na ulazu u selo kao heroja ga je dočekalo 300 mještana velikim natpisom “Blagoje, dobrodošao kući”, a isto je pisalo i na ulazu u kuću. I to je bilo to. Blagoje je samo nastavio tamo gdje je bio stao. Opet je postao ugledni građanin Šamca, odmah je dobio posao liječnika u Domu zdravlja Šamac, preuzeo je predsjedništvo SDS-a i u dva mandata bio vijećnik u Općinskoj skupštini.

Prošle godine dogodila se smjena vlasti, nakon osam godina pao je SNS predsjednika Milorada Dodika, a najveću šansu za formiranje vlasti dobio je mladi Đorđe Milićević koji je okupio Savez za promjene. Podršku je dobio i od trojice hrvatskih vijećnika (koji su prošli u Skupštinu kao nacionalna koalicija HDZ 1990 i HDZ BiH), no to nije bilo dovoljno. Trebala im je ruka SDS-a u kojem glavnu riječ vodi - Blagoje Simić.

Dobili su je, dakako, ali takve stvari u politici imaju svoju cijenu. Ona je upravo ovih dana, čini se, ispoštovana - Simić je postao ravnatelj Doma zdravlja.

Zamjenik načelnika Milićevića je Đuro Ivanović iz HDZ-a 1990 i njemu se ovakav razvoj situacije nikako ne sviđa, svjestan da se hrvatskom koalicijom ovdje manipulira.

- Ovo je obračun dva srpska bloka, glasali mi za ili protiv, Simić postaje direktorom, jer je dobio 17 od ukupno 25 glasova. U priču s SDS-om ušli smo nerado, jer da nismo, izgubili bismo mjesto zamjenika načelnika. On s njima dobiva većinu i bez nas. Druga opcija je, dakle, da ostanemo u opoziciji, a izgubili bismo i nekoliko radnih mjesta u općinskim službama, imamo i direktoricu Turističke zajednice, koordinatora za povratnike, kao i znatan dio sredstava u fondu za povratnike. Toga svega ne bi bilo da smo se kockali. To je kao da dobiješ dva zla pa ne znaš kojega se prihvatiti - kaže nam HDZ-ovac Đuro Ivanović.

Tako su prilikom glasovanja za direktora Doma zdravlja imali nezahvalnu ulogu podržati koalicijskog partnera ili naprosto reći da ne mogu dignuti ruku za ratnog zločinca. Dogodio se neki kompromis, jer su dva člana hrvatske koalicije digla ruku, a jedan nije. Bez obzira na to, unaprijed se znalo da Simić prolazi.

Dočekan kao heroj

- Ja nisam vijećnik, ali ako mene pitate, bio bih protiv tog izbora. No nije po meni u tome neki veliki problem. Kad su srpske stvari u pitanju, ona prolaze. Meni je veći problem što je on dočekan iz zatvora kao heroj i odmah je vraćen na posao. Nelagodno je Hrvatima bilo odlaziti liječniku kad znaju tko će ih tamo dočekati, a tako sam se osjećao i sam - dodaje Ivanović.

Slaže se da je Simićevo direktorsko imenovanje vraćenje duga za podršku vladajućima u Skupštini. Smatra uspjehom svoje politike što decidirano nije dozvolio da Simić postane predsjednikom Skupštine, a dalje od toga nisu mogli “dobaciti”, odnosno nisu imali političke moći da utječu na njegov ravnateljski izbor.

Mladi načelnik općine Milićević ne vidi u tome ništa sporno. Kaže nam da izborni zakon BiH kaže da se kandidirati na izbore i pojedine funkcije ne mogu oni koji su optuženi za ratne zločine, koji izdržavaju kaznu ili koji se nisu odazvali sudu, odnosno Haaškom tribunalu, a nijedno slovo zakona ne odnosi se na one koji su kaznu odslužili.

- Prije osam godina na mjestu zamjenika načelnika bio je Simo Zarić, također haaški osuđenik. Je li taj zakon ispravan, nije pitanje za mene. Sada vi mene pitate je li to moralno ili nije? On je odležao svoje, pokazao je kad se vratio, a to možete čuti i od povratnika, da je na svaki mogući način pokušavao uspostaviti komunikaciju i s tim ljudima povratnicima. Ne ulazim u to što je njemu i za što presuđeno. Dakako, osuđujem svaki zločin i svaki počinitelj zločina mora odgovarati - kaže nam Milićević, tvrdeći da ovakvih slučajeva u BiH ima posvuda i na primjerima sva tri naroda.

Napominje kako mu je jako važno da se oko Šamca ne stvara ružna slika jer su njemu najbitniji investitori, zbog čega je u Upravi zaposlio mlade i ljude neopterećene prošlošću, ali opet, pita se, kako zabraniti nekome tko 20 godina u ustanovi radi kao liječnik da se ne kandidira za ravnatelja.

- To jest politička pozicija, ali ne funkcionerska u općini i u tome je značajna razlika. Raspisuje se natječaj, moraš imati ispunjene uvjete i onda te potvrđuje Skupština. Blagoje Simić je udovoljio svemu - napominje Milićević, naglašavajući da mu je “bitno da zbog svih tih odnosa hrvatski narod koji se vraća na šamačko područje ne bude kolateralna žrtva cijele te situacije”.

Donačelnik Ivanović procjenjuje da se u Šamac vratilo samo 700 Hrvata, što je najveći njegov problem, ostali su loša ekonomska situacija i slaba obnova kuća. Teško je reći da i Srbima cvjetaju ruže. Grad je ostao negdje u osamdesetima.

Gradi se, doduše, nešto u samom središtu, donekle je uređen i gradski trg na kojem se održava tri, četiri spomenika, kako herojima i NOB-a, tako i onima koji su “pali za otadžbinu” u posljednjem ratu. Radi se, dakako, samo o osobama srpskih imena i prezimena. Ne može se reći da je Šamac zatvoren grad kada u njega svakodnevno dolazi i po 500 ljudi s hrvatske strane granice da obavi jeftiniji šoping pa je na ulicama živo.

Iznenadni susret

U onoj glavnoj, baš ispred stranačkih prostorija SDS-a, sasvim slučajno ekipa Nedjeljnog naletjela je na - Blagoja Simića. Nije se osvrtao na poziv dok je užurbano ulazio u svoj crni SUV, no znajući da sigurno kasnije nećemo dobiti izjavu, jer je nije dobio nijedan bosanski mediji po pitanju njegova imenovanja direktorom, pomislili smo da bi ovo mogla biti dobra prilika pa smo ga sustigli.

Na gestikuliranje da ga trebamo, spustio je staklo na vratima automobila nevoljko i upitao: “Da, šta je problem?”. Rekli smo tko smo, a on je hladno okrenuo glavu, bez riječi upalio motor automobila i odvezao se. Isti smo automobil vidjeli kasnije i kod Doma zdravlja koji smo fotografirali, a sat kasnije nas je drugi crni automobil presreo na ulici. Iz njega su izašla dva uniformirana policajca, legitimirali su nas i provjerili podatke. Bili su vrlo ljubazni, objasnivši da su samo morali odraditi svoj posao po prijavi koju su dobili.

- Ma živi se ovdje slobodno, ne može se reći, ali teško je kada nas malo ima. Recimo, postojao je i nogometni klub s hrvatskim predznakom koji smo morali ugasiti jer naprosto nije bilo igrača koji bi u njemu igrali, a ove druge moraš platiti. Ima tolerancije, prije nije bilo tako, ali u posljednjih 10 do 15 godina institucije su se otvorile i 99 posto ljudi koji u njima rade su srdačni. Policajci su napadno ugodni, a liječnici ne prave probleme iako bi mogli jer imamo problema sa zdravstvenim osiguranjem. Ima ljudi koje znaš cijeli život, a neće te na cesti pogledati jer si Hrvat, bude takvih slučajeva, no generalno su u redu. Trebamo shvatiti da je velika većina bila izmanipulirana, ali brzo su se, kako bi rekli mladi, iskulirali. Nije kao nekada, ali je sada već jako blizu - kaže nam Ivo Bažanović.

Naslovnica Forum

Najčitanije