OVA ŽENA SLAVI JER JOJ SE ISPUNILA VELIKA ŽELJA - MOŽE DATI TRAJNI NALOG ZA REŽIJE Bila sam na rubu očaja! Prijateljice su mi davale za kavu, a onda sam odlučila preuzeti kontrolu nad životom

OVA ŽENA SLAVI JER JOJ SE ISPUNILA VELIKA ŽELJA - MOŽE DATI TRAJNI NALOG ZA REŽIJE

Danas sam dobila rješenje za mirovinu. 1280 kuna. Što mogu s tolikim novcem? Mogu dati trajni nalog za režije: za struju, vodu, pričuvu i televiziju. I ostat će mi ništa. Nula kuna. Taman da mogu normalno živjeti.

Oduvijek sam željela ispuniti trajni nalog za režije. Samo što je bez stalnih primanja to bilo nemoguće. A sada, kad sam napokon dobila mirovinu, ta prva stvar s moga popisa želja, na kojemu se oduvijek nalaze dvije želje, bit će riješena. Zauvijek prekrižena.

Znam, nisam bedasta, 1280 kuna premalo je za život dostojan čovjeka. Bez obzira na to koliko mu mali prohtjevi bili. A opet, ja danas slavim, a kako i ne bih, pa pusta ljeta i zime imala sam puno manje novca. Što, uostalom, ima da sam preko Facebooka tražila posao? Bilo kakav posao. Nekoliko godina sam živjela praktično bez ikakvih prihoda. Bile su to, nije me sram priznati, godine očaja.

Kad dobiješ prvu ovrhu, misliš, proći će, hodaš uzdignute glave i praviš se da ti nije ništa. Kad dobiješ drugu, zatvoriš se u kuću da te ljudi ne vide. Kad dobiješ treću, plačeš. Danima i noćima plačeš. Samosažalijevaš se i razmišljaš o groznim stvarima. Onim najgorim.

Djeca su mi plaćala režije, prijateljice su mi davale za kavu. Svi oni Kaštelančići, Pavići, Popovići, Vrkljani, Mujadžići, ma više se i ne sjećam koje sam sve slike imala, napustili su moje zidove. Spasivši me. Zahvaljivala sam Bogu što ih imam, što uopće imam što prodati. Pa makar i za sramotno mali iznos - oprosti mi, Kaštelančiću - jer to je bio moj jedini izlaz.


Diplomirala sam na Fakultetu političkih znanosti, no uglavnom sam radila honorarno. Najduži neprekinuti radni staž bio mi je tri godine. Nikad nisam imala kreditnu karticu. Nisam je mogla dobiti. Ali sam gotovo uvijek radila ono što sam voljela. Kad radiš ono što voliš, lakše podnosiš kad ti kasni plaća. Ili kad dobiješ manje nego što je bilo dogovoreno. Ili kad ne dobiješ ništa. 

Puno su mi puta novac davali na ruke. Uzmi ili ostavi, drukčije ti ne može biti plaćeno. Pa uzmeš. Jer, dobro je i tako, itekako je dobro za nekoga tko ne spada u one kojima u životu ide sve kao po špagu. Puno sam radila, godinama, bez prestanka, i bila sam sretna što radim, ne razmišljajući o ljudima kojima omče ovrhe vise oko vrata, ali ipak zavideći prijateljicama s trajnim nalogom. Trajni nalog, zapisala sam. Trajni nalog je prva od dvije stvari s moga popisa želja. 

Prije rata sam puno slikala. Na staklu. Jedina sam u Splitu radila vitraje, staklo sam nabavljala u Rogaškoj Slatini, a prodavala sam ih još i u Dubrovniku te Tivtu. Potražnja je bila golema. U nekoliko godina naslikala sam i prodala više od 1500 vitraja. Od tog sam novca i stan bila kupila. Da, znam kako iz današnje perspektive to zvuči nevjerojatno, ali tako je nekoć bilo. I sve one Kaštelančiće, Paviće, Popoviće, Vrkljane i Mujadžiće također sam od tog novca bila kupila. 

U svaku sam sliku bila zaljubljena i ni na kraj pameti mi nije bilo da ću je godinama kasnije biti prisiljena prodati. A galeristi jako dobro znaju zašto ljudi prodaju slike. Kao da prodaju komadiće svojih života. I zato, u vremenu kad život sve manje vrijedi, i nude tako mizerne iznose.


Prestala sam slikati zbog zdravlja. I pojave konkurencije. Konkurencija je uvjetovala lošiju prodaju, a zdravlje su mi ugrozile nitro boje. Podmuklo su me trovale što sam, srećom, na vrijeme otkrila. No, život mi je i dalje, bez slikanja i trajnoga naloga, bio lijep. Ispunjen. Jurila sam s posla na posao kidajući stranice životnoga kalendara kao da do one posljednje nikad neću doći. 

Kad sam konačno ostala bez posla, odnosno kad osobu u mojim godinama više nitko nije htio zaposliti, jer društvo smo kojima ovakvi kao ja ne trebaju, počele su dolaziti ovrhe. Prva, misliš, proći će. Druga, zaključaš se u kuću. Treća, plačeš. Nigdje nikoga. Samo ti i suze. More suza koje nitko ne vidi. 

Tri godine je to trajalo. Tri užasne godine sam plakala, prodavajući slike i izbjegavajući ljude. A onda, jedne noći - besane, a da kakva druga može biti noć u stanu ogoljelih zidova - odlučila sam prekinuti agoniju. Rješavajući se starih uspomena i užasavajući se stvaranja novih, došla sam do ruba. I nisam ga željela prijeći. O, kako sam samo bila sretna te noći. Baš kao što sam i danas, s rješenjem za mirovinu na iznos od 1280 kuna. Dovoljno za trajni nalog. Prvu od dvije stvari s moga popisa. 

U Reto Centru sam kupila mini kuhinju i ormar, a na karticu čovjeka za kojega mogu reći da mi je najbolji prijatelj uzela sam kauč na razvlačenje. Kategorizirala sam potom stan na Manušu i počela se baviti turizmom. Odlučila sam preuzeti kontrolu nad svojim životom. Uz svu zahvalnost obitelji i dobrim ljudima, ne želim više nikada i nikoga pitati za novčanu pomoć. 

"Svijet bi bio puno bolje mjesto kada bi bilo više ljudi poput naše domaćice", napisala su u recenziji mog apartmana dva Škota. A dvije Korejke su navele kako im je moj stan bio "pravi dom daleko od doma". 
Gosti mi daju same petice, čistoću posebno hvale, i to meni koja nikad nisam čistila. Tako je to, naime, bilo u mojoj familiji, nekome čudno i neshvatljivo, ali kod nas žene nikad nisu čistile, uvijek smo imali kućne pomoćnice.


Kad sam prvi put očistila apartman, pa kad sam pozvala jednu iskusniju ženu da pogleda što sam napravila, ona je još dva sata za mnom ribala sva ona mjesta koja sam ja, kao, bila očistila. Danas sama čistim apartman. I kao zaljubljeni prvašić guštam u svakoj petici koju dobijem. 

I ne plačem. Osim u prosincu. Imam problem s orahnjačom i francuskom salatom. Svaki muškarac kojeg sretnem žuri u samoposlugu po zaboravljeni šećer u prahu ili brašno. Pa potom žuri doma. Njoj. Pa onda ona mijesi tijesto, a on melje orahe. Ona čisti mrkvu, a on sjecka kisele krastavce. Srećom, brzo dođe siječanj, pa me prođe, kad većina potone, ja živnem. 

A trajni nalog jamstvo je moje buduće sreće. Kino, kazalište, kava u Luxora, "Slobodna" i trajni nalog na mirovini od 1280 kuna. Nekome samo, a meni sve. 

Danas križam prvu stvar s popisa. Popisa na kojemu se oduvijek nalaze dvije želje. Onu drugu, nisam vam rekla, također sam prekrižila. Od prve turističke zarade otišla sam na krstarenje. I od druge. I opet ću otići, jer želim živjeti a ne životariti. I dokle god bude turizma, bit će i za moje velike i za male snove. Bit će i za putovanje i za orhideju na stolu. A kad turizma ne bude, bit će nešto drugo. Jer, uvijek bude. 
Svi imamo izbor, a ja, Žana Krželj, izabrala sam biti sretna žena.

Naslovnica Forum