EKSPLOZIVNO ŠTIVO Evo kako je pokojni Lucić stao na žulj Tuđmanu, Miloševiću i kako su vlasti pokušavale na sve načine ugasiti i njega i Feral

EKSPLOZIVNO ŠTIVO

Novinar i autor monografije Smijeh slobode o Feral Tribunu Boris Pavelić rekao je za Radio Slobodnu Europu da je pokojni Predrag Lucić bio jedan od najvažnijih novinara i pjesnika u posljednjih pola stoljeća u hrvatskom novinarstvu i novinarstvu zemalja bivše Jugoslavije.
A mi vam donosimo izvatke iz intrevjua koje je davao kolegama novinarima. Tako je govorio pokojni Predrag Lucić, novinar, urednik i osnivač Ferala:
DIO IZ INTREVJUA ZA BH DANE:
Ti si jedan od kreatora legendarnog Ferala. U kojoj mjeri je on odredio tvoju karijeru i pogled na svijet?
LUCIĆ: "Feral" se pojavio sredinom 80-ih godina prošlog veka i on me je potpuno obuzeo. Diplomirao sam kazališnu režiju, ali sam zbog "Ferala" napustio kazalište. Feral nije bio sindikalna dežurna satira već je posjedovao ubitačan humor, koji u to vrijeme jednom Branku Mamuli i Miki Špiljku ili kako su se već zvali, ili kasnije Miloševiću i Tuđmanu, nikako nije bio po volji. Pritom je u "Feralu" postojao jedan etos koji u današnje žalosno novinarsko vrijeme više ne postoji. Kod nas je postojao dogovor da nikad ne koristimo trač, "radio Milevu", nego da u "Feralu" reagiramo isključivo na nešto što je netko javno učinio. Bez tog principa čovjek sklizne u prljavštinu, a kako ćeš se prljav smijati, kako ćeš tako zamrljan biti slobodan. Drugi princip je bio da pravimo novine bez kalkulacije. Mogao ti se netko na cesti srdačno javiti ili te pogledati poprijeko, ali mi smo inzistirali na tome da nikoga ništa ne može amnestirati u odnosu na svinjariju koju je javno napravio. Treće, nitko se od nas nije dao zavesti onim zamamnim kolektivističko-spasiteljskim gluparijama koje su nam se prodavale i na koje je većina nasjela. I četvrto, bio je dobar osjećaj slobodno raditi ono što želiš i ono što ujedno smatraš nekakvom svojom ljudskom dužnošću, kreirati ne samo tekst, nego i kontekst.
U tom kontekstu, šta ti misliš o pjevaču Marku Perkoviću Tompsonu?
LUCIĆ: Ma ja bih htio da i on postane slobodan i iskren čovjek. Želio bih da on kad kaže da je to što on pjeva "samo muzika" stvarno to i misli. On nama prodaje priču da oni koji nose ustaške insignije na njegovim koncertima nemaju nikakve veze s njim i s njegovom "samo muzikom", a pritom se skupa sa cijelim establishmentom u Hrvatskoj upinje da dokaže kako je baš to izraz autentičnog narodnog otpora. Otpora kome? Imaginarnim vladarima svijeta? A u kakvoj su vezi ti vladari svijeta sa stvarnim vladarima Hrvatske? Da povjerujemo da nisu ni u kakvoj? Ako taj Thompson, koji je rođen šezdeset i neke, pjeva "četrdeset peta loša bila, po svijetu nas raselila" onda neka bude iskren i kaže zašto je ta '45. bila loša, za koga je bila loša, tko je koga raselio i zašto, i - ako zna - neka kaže šta je bilo prije '45?! Pa kad već pozira kraj Pavelićeve slike, neka otvoreno kaže "ja sam ustaša", neka ispriča svoju priču do kraja, neka kaže što ima i o Drugom svjetskom ratu i o ovim kasnijim ratovima, a ne da se neprestano nabacujemo nekim poluskrivenim stavovima s kojima ne možemo polemizirati jer ne odražavaju ono što čovjek zaista misli.
Što je, naprimjer, bila meta "Feralovih" napada u trenutku raspada Jugoslavije?
LUCIĆ: Po tom kolektivističkom obrascu razmišljanja, mi smo tada, samo zato što napadamo Miloševića i njegove mitinge, bili doživljavani kao - hrvatski heroji. A onda nam je natrčao Tuđman. Izašla je ona njegova knjiga "Bespuća povijesne zbiljnosti", koju isprva nisam htio ni ukrasti ni kupiti zbog onog njegovog rogobatnog jezika kojim nitko ne govori, a koji najbolje govori o prirodi tuđmanizma. To je bio administrativno-hrvatski jezik za etatističke mise na kojima su Hrvati trebali biti mali administranti. Trajno najgora posljedica te Tuđmanove povijesne pojave je razjezičenje hrvatskoga jezika, jedna potpuna idiotizacija jezika, okivanje jezika preko kojega onda možeš porobiti i sve drugo kreativno u čovjeku. Hrvatska je sa Tuđmanom postala "zemlja lektora" u kojoj se nitko ne usuđuje govoriti u svoje ime, ali u kojoj svatko, od blagajnice do policajca, svakoga ispravlja zato što ne govori "ispravnim" jezikom.
DIO IZ INTREVJUA ZA OSLOBOĐENJE:
Ako se vratimo na povijest Ferala, možete li uporediti pritisak u novinarstvu koji se osjeća u mirnodopskom vremenu sa onim dok rat još traje?
- Moram reći da je ratni pritisak bio pošteniji, barem iz mog iskustva i iskustva ljudi iz Ferala. Tu su stvari bile jasno pozicionirane. Kad smo objavljivali antiratne tekstove, antihuškačke tekstove ili recimo onu postolujnu reportažu o ljudima koji idu u pljačku po Kninu kao na ekskurziju, bilo nam je jasno šta možemo očekivati. Sve to što smo radili u Feralu, možda nije pristojno raditi dok traje rat, ali ja mislim da nije pristojno da rata uopće bude. A ovaj rat koji je počeo devedesetih ne pokazuje namjeru da prestane. I danas je življi i nametljiviji nego u vrijeme dok se pucalo. Mi to permanentno ratno stanje još uvijek osjećamo u medijima koji ustrajno huškaju, kao da sav ratni plijen još nije podijeljen. Sve što je došlo poslije rata je podmuklije, sve što se vadi iz neraščišćenih ratnih računa, počev od optužnica i suđenja za ratne zločine.
Nakon što ste se susreli sa Tuđmanovim cenzorima, kako su se činila ona vremena osamdesetih u kojim je djelovala socijalistička cenzura?
- Nama je bilo inspirativno to što nova demokratska vlast hoće biti veći cenzor od prethodne. Osamdesetih su već pucale stege, ne zato što je neko rekao da se popusti, nego je to bio nezaustavljiv zamah u muzici, teatru, filmu, novinama... Svejedno su javni tužioci pokušavali što revnije raditi svoj posao i kad bi dobili novine na svoj sto, padao bi im mrak na oči i naredili bi muriji da pokupe novine sa kioska. Bilo je tu i uredničke cenzure, pa se moralo ratovati sa urednicima i njihovim crnim flomasterima. Tuđman nije znao šta bi tačno uradio sa Feralom, čudom se čudio kad smo počeli udarati po novoj hrvatskoj vlasti, jednako pošteno kao što smo udarali i po prethodnoj jugoslavenskoj. Pa nismo mi ismijavali komuniste zato da bi nam poslije njih došao netko koga se ne smije zajebavati. Pritom su neki komunisti s kraja osamdesetih bili kudikamo liberalniji od mnogih novokomponiranih demokrata. Poslije 1990. to više nisu bili pokušaji cenzure, to su bili pokušaji ubojstva. Kako drugačije nazvati javno spaljivanje novina, linč putem državnih medija, uhođenje i prisluškivanje, sudsko iživljavanje, huškanje onih koji ništa ne čitaju na one koji, eto, svašta pišu...
Koliko je novinarski angažman smislen u pokušaju uticaja na stvarnost kada su takve stvari u pitanju?
- Novinarski posao danas ne bih preporučio ni svom ni prijateljevom djetetu, ali u pravo novinarstvo se ionako ne ide po preporuci. U to se ide protiv struje, baš zato što je jaka i moćna i što ti šanse da skreneš maticu nisu velike. U to ideš jer ne možeš prešutjeti. Pa neka ovi što prešućuju barem znaju da njihovo prešućivanje neće ostati prešućeno.
DIO IZ INTERVJUA ZA TAČNO NET:
Da li se bojite, pošto su između ostalih stigle i prijetnje „klanjem“?
Bojim se da iza takvih prijetnji ne stoje mesari nego intelektualci. To je još jedno ozbiljno upozorenje da živimo u vremenima u kojima stručnost nije na cijeni. Jer kad se intelektualci igraju mesara, svima nam je glava na panju.
Nedavno smo šetali Splitom i pitao sam Vas – kako je bilo raditi Feral devedesetih i šetati gradom?
Pa rekao sam vam da sam bio izložen nerazumijevanju okoline. Zašto od mene tražite da ponavljam onu tužnu i bolnu priču o prelijepoj trafikantici koja me je prostrijelila prezrivim pogledom kada sam došao kupiti Tomislavgradske ratne novine, mjesečnik Narod don Ante Bakovića, Glasnik HDZ-a i još nešto tome slično? Pokušao sam joj objasniti da mi te novine trebaju za Feralovu rubriku „Greatest Shits“, a ona mi je odbrusila da kako me nije sram uzimati u usta njenu omiljenu stranicu. A onda je, sva raznježena, ne meni nego nekamo u zrak rekla kako bi sve dala kad bi mogla upoznati novinara koji izmišlja sve te shitove. A ja joj, sav popišan, nisam imao srca reći da to nitko ne izmišlja, nego da to Dežulović i ja prepisujemo iz tih novina koje mi je s prezirom prodala… Nemojmo, molim vas, više o tome…

Video u kojem Lucić govori o sebi i svom životu pogledajte OVDJE.

Naslovnica Forum