FOTOREPORTAŽA: ZADARSKI I LJUBLJANSKI ARHEOLOZI ISTRAŽUJU VELI SIKAVAC Nepoznata bizantska utvrda iz 6. st. štitila Jadran od Ostrogota

Kad je 527. godine Flavius Petrus Sabbatius Iustinianus, poznatiji pod imenom Justinijan I. Veliki, došao na prijestolje Istočnog Rimskog carstva, za svoj glavni politički cilj postavio je obnovu Rimskog carstva, koju će povijest upamtiti kao Justinijanovu rekonkvistu. Za ostvarenje toga cilja Justinijanu su trebali mirni trgovački i komunikacijski putovi duž cijele istočne obale Jadrana koje su iz zaleđa često remetili Istočni Goti sa glavnim sjedištem u Raveni na području današnje sjeverne Italije. Nakon što su je ponovo osvojili 540. godine, Ravena je postala vojno-upravno područje s provincijskim upraviteljem.

Ostrogoti su Justinijanu stvarali velike probleme u održavanju veza između Italije i Konstatinopola (Carigrada) pa je moćni car (527.-565.) od Grčke do Akvileje, duž obale, na priobalju i otocima, dao sagraditi niz vojnih utvrda koje su trebale jamčiti sigurnost trgovačkih i drugih putova od neželjenih upada.

U takvom je povijesnom kontekstu na potezu od Paga do Starigrada u 6. stoljeću podignuto sedam manjih i većih vojnih utvrda o kojima se u stručnoj javnosti vrlo malo zna i koje dosad nisu bile predmet sistematskog arheološkog istraživanja. Možda najveća utvrda među njima nalazi se na otočiću Veli Sikavac, nedaleko mjesta Vlašići na otoku Pagu, a otkrivena je tek prošle godine. Prije nekoliko dana na njoj je završeno drugo dvotjedno arheološko istraživanje pod vodstvom dr. sc. Smiljana Gluščevića iz Arheološkog muzeja u Zadru i prof. Darje Grosman s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani.

Međunarodni arheološki tim u ovogodišnjoj je kampanji uspio otkriti cjelovite gabarite utvrde koja, koliko se sada zna, ima minimalno sačuvane nadzemne ostatatke, te utvrditi konačan broj njenih unutrašnjih prostorija. Raščišćavanjem preko stotinu kubičnih metara kamenog materijala otkriveno je da je utvrda bila dimenzija današnjeg nogometnog igrališta (110 puta 55 metara, oko 5000 kvadratnih metara), imala je šest stražarskih kula te 56 zasebnih prostorija između zidina sa cijelim nizom prolaza i velikim centralnim prostorom (trgom) gdje se okupljala posada.

- Otkrivene prostorije bile su kuće za stanovanje posade, spremišta i radionice. Pronašli smo i ostatke troske koji nedvojbeno ukazuju na obradu željeza, što znači da su unutar zidina imali kovačku radionicu, najvjerojatnije za izradu i popravak oružja, ali i drugih željeznih predmeta – kaže dr. sc. Smiljan Glušćević pokazujući nam zračne forografije lokaliteta o kojem se sve do prošle godine u stručnoj javnosti gotov ništa nije znalo.

Prvu informaciju o mogućoj utvrdi na Velom Sikavcu, inače svega 50 metara, kroz prolaz Škarnica, udaljenom od otoka Paga, objavio je Ivan Oštarić u knjizi "Arheološka topografija otoka Paga" koju je napisao zajedno s Anamarijom Kurilić. Radove potrebne za rekognisciranje lokaliteta prošle i ove godine osigurao je gradonačelnik Željko Maržić, odnosno Grad Pag, a istraživanju su se od prvog dana kroz praktičnu nastavu priključili studenti arheologije ljubljanskog Filozofskog fakulteta. Prošle godine njih 16, a ove godine 14 studenata, uz djelatnike Arheološkog muzeja Zadar, u dva je tjedna raščistilo nekoliko desetaka kubičnih metara kamenog materijala otkrivajući senzacionalne ostatke ove monumetalne građevine.

- Kad smo prošle godine došli prvi put na lokalitet činilo se beznadno početi. Tek se tu i tamo nazirao neki zid. Postupnim čišćenjem kamenog materijala otrivali su se gabariti građevine, tako da osim jedne manje istražne sonde unutar Kule 6 još nismo zapravo počeli kopati, što se od nas arheologa i očekuje – duhovito primjećuje Glušćević.

Od šest obrambenih kula utvrde za dvije još nisu pronađeni svi tragovi, jer najprije treba provesti preventivnu konzervaciju zidova. Također, provdenim strukturnim pregledom još uvijek se nije uspjelo utvrditi gdje je bio glavni ulaz u utvrdu te gdje je bila cisterna za vodu, jer nigdje na otočiću, ali ni u širem obuhvatu, nema izvora pitke vode.

Osim toga, na obližnoj plaži nedaleko same utvrde pronađeni su ostaci crkvice za koju se nezna titular ni vrijeme kada je bila u funkciji. Utvrđeno je da je ispod nje postojao neki veći objekt kojeg tek treba istražiti. Dosadašnja istraživanja sugeriraju da se radi o tipu starohrvatske srednjovjekovne crkvice dimenzija 10 puta 4,5 metara s apsidom, podignute između 10. i 14. stoljeća. Još prije 30 godina, ističe Gluščević, crkvica je imala dio južnog i prednjeg zida, apsidu i dio svoda, ali je unatoč tome ne samo da je nitko nikad nije istraživao niti stručno dokumentirao nego se nije niti znalo za njezino postojanje.

- U Vlašićima postoji legenda da su svećenici sa Sikavca dolazili u Vlašiće držati misu u crkvi koja je danas porušena, a koja je, kažu, bila identično ovoj na Sikavcu. Drži se da su ti isti svećenici, odnosno fratri, kako kaže legenda, držali misu i u crkvi na Gospi od Zečeva koju su kasnije porušili Turci. U svakom slučaju ostaci crkvice i utvrde zaslužuju nastavak istraživanja jer ovo je prva bizanstka utvrda koja se nakon 30 godina počela istraživati i sutra bi, kad se zidovi otkopaju i konzerviraju, mogla biti zanimljiva kulturna, ali i turistička točka u ovom pejzažu, smatra Smiljan Gluščević.

Ivica Nevešćanin
Snimio: Smiljan Glušćević

SEDAM BIZANTSKIH UTVRDA
O bizantskim utvrdama na Jadranu prvi je pisao akademik Mate Suić u svom djelu "Antički grad". Nakon njega bizantskom fortifikacijskom baštinom bavili su se Zlatko Gunjača i Željko Tomičić. Gunjača je proveo i neka istraživanja utvrda na otoku Žirju kod Šibenika, a druge su dokumentirali Ivo Petricioli, Anđelko Badurina, Zdenko Brusić i Miljenko Domijan. Na tom užem prostoru otoka Paga, Rtine i Modriča, kaže Glušćević, evidentirano je ukupno sedam bizantskih utvrda. Na otoku Pagu najmanje četiri: jedna u Svetojanju nasuprot Prizne, jedna na Sv. Jurju kod Caske, jedna u Sv. Jurju iznad grada Paga te utvrda na Velom Sikavcu. Osim utvrda uz obale, tri su bile i u Podgorju: jedna kod Prizne, jedna kod Sv. Trojica blizu Starigrada te jedna na Gradini kod Modriča ispod Velebita.