Stravičan slučaj zadarskog oca koji je godinama zlostavljao vlastitu obitelj i silovao najstariju kćer koja mu je još maloljetna rodila dijete, pokrenuo je pitanje odgovornosti nadležnih službi, poput policije i Centra za socijalnu skrb, koji su imali saznanja o nasilju unutar obitelji. Je li se zlostavljanje moglo spriječiti ili barem ranije otkriti i tako skratiti muke žrtvama, njegovoj supruzi i djeci?
Policija je, naime, protiv oca u više navrata ponosila prijave za remećenje javnog reda i mira zbog buke koja je dopirala iz njihovog stana, ali i za obiteljsko naselje, o kojem je uredno obaviješten i zadarski Centar za socijalnu skrb. Osim toga, u javnosti su objavljene izjave nekih navodno bivših susjeda koji tvrde da su osobno odlazili u Centar kako bi prijavili što se događa u toj obitelji, ali nitko u Centru na to nije reagirao. Susjedi su o svojim saznanjima obavijestili i pročelnika gradskog ureda za zdravstvo i socijalnu skrb Marija Pešuta, jer im je grad dao stan na korištenje. Pešut je, međutim, izjavio da je osobno upoznao oca obitelji i da je bio "odbojan i neugodan, vidjelo se da ima nekih problema, ali to nije moja ingerencija. Na razini ćakula do mene je došla priča o njegovom ponašanju i čudnom odnosu s kćeri, što je domena Centra za socijalnu skrb, a ne moja".
O svemu tome razgovarali smo s ravnateljicom zadarskog Centra za socijalnu skrb Vesnom Burčul.
Gospođo Burčul, kako komentirate izjavu pročelnika Pešuta koja zvuči poprilično indiferentno za jednog profesionalca u sustavu socijalne skrbi?- Ne želim komentirati ničije izjave.
Zar profesionalna dužnost gradskog pročelnika ne nalaže da o takvim saznanjima upozna nadležni Centar?
- Svatko je od nas pozvan da takva saznanja prijavi nadležnim institucijama, poglavito oni koji su profesionalno vezani uz ranjive skupine građana.
Nije li osoba koja nije u stanju prepoznati takve stvari zapravo disfunkcionalna za rad u sustavu socijalne skrbi?- Ne želim to komentirati. Mi smo kao služba izloženi posebnim potrebama javnosti koja ne može niti smije biti upoznata s činjenicama iz pojedinog postupka. Takav odnos stvara emotivan naboj u javnosti koji se na nas nerijetko neopravdano sruči. U tim i takvim uvjetima nije lako raditi i ostati profesionalno dosljedan.
Zbog slučaja oca zlostavljača proziva se i vaš Centar, neki susjedi su navodno obavijestili Centar o svemu što se događa u obitelji prije nekoliko godina, ali se ništa nije poduzelo?- Nikakve sumnje o takvom zlostavljanju nisu dolazile do nas. Ja za tako nešto ne znam niti je službeno evidentirana ikakva prijava. Ako je neki susjed znao ili saznao nešto o tome, nije dolazio do nas i na to nas upozorio. Sada, kada je slučaj izišao u javnost, svi će reći da su nešto znali. Ali nas nitko o tome nije obavijestio. Ljudi imaju zazor izložiti se o takvim stvarima ne samo javno, nego i putem institucija.
Zar policija nije podnosila kaznene prijave zbog zlostavljanja u obitelj?- Nije podnosila kaznene nego prekršajne prijave, i to jednom, 2011. godine. Prijavljeno je obiteljsko nasilje između dvije odrasle osobe, bez nazočnosti maloljetnih osoba. Centar je porazgovarao s protagonistima nakon policijske prijave u roku od nekoliko dana. Oni su negirali da se ikakav sukob između njih dogodio, osporavali su policijske navode, "što vi hoćete", "to se nije dogodilo". Policija nakon toga više nije slala prijave za obiteljsko nasilje.
Želite reći da nije bilo razloga da Centar uvede nadzor nad tom obitelji iako je bilo prijavljeno obiteljsko nasilje?- Da, jer se prijavljeno nasilje dogodilo između dvije odrasle osobe. Da je obiteljskom nasilju na bilo koji način bila izložena maloljetna osoba, procjenjivalo bi se ima li osnova za uvođenje stručne pomoći Centra.
Je li otac obitelj, koji je očito bio generator nasilja, možda otprije poznat Centru? Je li se liječio zbog duševnih bolesti?- Ne mogu vam to reći.
Jeste li osim te jedne policijske prijave imali kao Centar nekih drugih indicija što se događa u toj obitelji?- Ne. Prekršajne prijave za remećenje javnog reda i mira policija nije dužna nama dostavljati, a osim prijave iz 2011. nikakvih drugih indicija nismo imali. Da smo imali, to sigurno ne bi bilo propušteno. Oni su brojna obitelj, nešto siromašnija, ali ničim se nisu izdvajali iz općeg prosijeka.
Kako mislite da se nisu izdvajali?- Ja bih to nazvala društvenom mimikrijom. Djeca nisu manifestno pokazivala da imaju problem. U školi su bila uredna, redovito su je pohađali, nisu bila zapuštena, redovito su završavala osnovne i srednje razrede. Ni po čemu nisu odavali kakva im je obiteljska situacija.
Zašto takve obitelji začahure svoj problem? Zašto netko ne istupi i otkrije što im se događa?- U takvim obiteljskim slučajevima trauma ima takozvano kohezivno djelovanje. To je trauma o kojoj se ne govori ni unutar obitelji, ali ni prema vani, zbog stigme ili straha.
Majke u sličnim slučajevima često znaju što se događa u obitelji, ali iako su žrtve, rijetko prijavljuju nasilje. Zašto?- To je vrlo složeno pitanje, dijelom i zbog činjenice što su majke najčešće i same žrtve, što ih ne amnestira od odgovornosti. Jer ako ste roditelj, a imate disfunkcionalnu obitelj, onda se morate pozicionirati i zaštititi djecu. Prije svih institucija ovoga svijeta roditelji su pozvani štititi prava djece.
Kako prijavljivati takva nasilja koja se, što kaže Pešut, svode na ćakule? Imamo li mi pravo na taj način zadirati u nečiju privatnost?- Profesionalno govoreći, svaka prijava se mora temeljiti na nekim uporištima. Što sam čula ili što je netko za nekoga rekao, nije dovoljno za našu reakciju. Mi smo dužni provjeravati ozbiljne sumnje ili indicije u neko zlostavljanje. No ako razgovor s relevantnim članovima obitelji ne daje rezultat, vi ne možete poduzeti ništa. Takvi razgovori znaju biti korisni za dobivanje nekih informacija, a stvari iziđu na vidjelo tek onda kada su ih protagonisti spremni izreći.
U ovom slučaju do toga je došlo uz pomoć treće osobe, momka jedne od zlostavljanih djevojaka.- Utjecaj treće osobe i njegov pogled sa strane koji brutalno otkriva zlostavljanoj osobi da nešto nije u redu često zna biti pozitivan okidač. Zlostavljane osobe naime žive u takvim uvjetima svakodnevno, one ne znaju za bolje. Razmišljaju "jednog će dana biti bolje" i šute. Zato ovim putem želim poslati poruku da je neobično važno da osobe izložene takvom ili bilo kojem drugom nasilju iziđu u javnost, da prijave stvar institucijama u koje imaju povjerenje kako bi im se moglo pomoći. Tajeći takve stvari, svi ostajemo bespomoćni.
Nažalost, dosadašnji medijski natpisi nisu išli u prilog povjerenja prema našem Centru, iako kroz našu ustanovu godišnje prođe 11 tisuća osoba, od kojih 6 tisuća u tretmanu. Na ovakvim slučajevima se ne može procjenjivati rad Centra. Ovo je zahtjevan i emocionalno težak posao. Nismo savršeni, ali radimo težak i odgovoran posao, i svi se trudimo raditi u skladu s pravilima.
Ivica Nevešćanin