ODLAZAK ZADARSKOG VELIKANA Napustio nas je Joso Špralja

ODLAZAK ZADARSKOG VELIKANA

Rano jutros, u svojoj obiteljskoj kući na Poluotoku, umro je veliki zadarski umjetnik Joso Špralja, u 89. godini. Vijest je pogodila brojne Zadrane.

Poznato je da je Joso Špralja 60-ih godina u Kanadi imao restoran u koji su navraćale svjetske zvijezde, restoran danas vodi njegov sin, no Špralja je prvenstveno bio umjetnik. Rođen u Zadru 23. svibnja 1929.godine, odrastao je u poznatoj zadarskoj obitelji Brkan. Još kao sedmogodišnjak počeo je pjevati u dječjem zboru u crkvi sv. Mihovila, kasnije je pjevao u „Zoraniću“, a fotografski zanat izučio je 40-ih godina. U Kanadi se bavio i keramikom, slikarstvom, fotografijom, izradom skulptura i glazbom. Bio je svestrani i talentirani umjetnik.

Za sada se ne zna datum ispraćaja i sahrane Jose Špralje. Iz Kanade treba doputovati njegov sin s obitelji. Joso Špralja bit će sahranjen na zadarskom Gradskom groblju, pokraj supruge Angioline koja je preminula prije pet godina.

Evo što je u povodu smrti Jose Špralje napisao zadarski publicist Abdulah Seferović:

Zadar je ostao bez još jedne legende svoga kreativnog identiteta. Nema više Jose Špralje. Otišao je „kud za vazda gre se“ i ostavio dubok trag u umjetničkoj, kulturnoj i građanskoj memoriji Zadra u drugoj polovici prošloga stoljeća; djelo iz kojega zrači mediteranski duh i etos generacije; živo sjećanje na bogatu i burnu pjevačku biografiju u Kanadi, dugu više od 20 godina.

Sama je sudbina odredila da se rodi u zadarskom Varošu (23.V.1929.). Ondje, u začaranom trokutu što su ga činili dom obitelji Brkan (gdje je odrastao i gdje je odgojen), crkva sv. Mihovila (u kojoj je počeo pjevati sa šest ili sedam godina) i atelje majstora Jeričevića pokraj hotela Zagreb (u kome je učio fotografski postupak), zadojen je dobrim duhom Zadra i njegovom kreativnom energijom. Imao je tek 13 godina kada je naukovao za fotografa i pjevao dionicu tenora solo na svečanoj božićnoj misi u katedrali sv. Stošije.

Sve što je radio nastojao je kreativno oplemeniti i nikada nije zaboravio da je Zadranin i da su mu roditelji iz Žmana na Dugom otoku. More je za nj bilo i stvarnost i metafora. Samo se na njegovim slikama propinjalo u olujnom bijesu na zadarske bedeme i podsjećalo kako je ono stvorilo taj Grad, kako mu je ono definiralo identitet.

To je ono što je odredilo da balada Vlaha Paljetka Mene zovu bodulo bude ne samo amblematska uspješnica Špraljine impresivne šansonijerske karijere već i ključna konotacija svega što je stvarao. Njezin eho dosegnut će krešendo u seriji fotografija Pri zahoju, iz 2001. godine. U slikama sjete i nostalgične ljepote zadarskih sutona prepoznavao je tajanstvene poruke svojih školja, tragao za prizorima epifamije, za onim što će će mu oduzeti dah i stopiti ga s otocima kojima nikada nije prestao pjevati: „Pri zahoju, kada tužan legnem ja na provu, srce mi za školjem umire“.

 

Naslovnica Kalelarga

Najčitanije