Mario Vuksan

O TRIVIJALNOM TURIZMU - Ima li i jedan razlog zašto bi se itko poželio vratiti u Zadar?

O TRIVIJALNOM TURIZMU -

Od trenutka kada je uveden informacijski sustav eVisitor paketi statističkih podataka koje su mjesečno dostavljale turističke zajednice različitih razina postali su sasvim suvišni. eVisitor omogućuje trajnu dostupnost podataka o broju pridošlih turista i broju noćenja u pojedinom kraju u realnom vremenu. Ali time u turistički najrazvijenijem dijelu Hrvatske, pa tako ni u Zadru, fascinacija velikim brojkama i srušenim rekordima od lani neće prestati: baš u sljedećih nekoliko dana mogu se očekivati salve pohvala glavnih ljudi turističkih tajednica na svoj računa jer su, eto, i ove godine 'oboreni svi rekordi u dolascima i noćenjima gostiju'.

A južnije, baš u Dubrovniku, nekad željena invazija turista postala je problem u toj mjeri da su odlučili dnevno zatvoriti ulaz u centar, koji Dubrovčani zovu Grod, jer je postalo bjelodano da onih nekoliko uličica nekadašnjeg republičkog središta ne može primiti tu ogromnu masu znatiželjnika ma koliko poskupila ulaznica za obilazak gradskih zidina (Zadrani svoje baštinske atrakcije gotovo u pravilu ne znaju na taj način naplatiti). Jednostavno, dvije litre vode nikako ne može stati u bocu od litre ma koliko ih stiskali. I sasvim je svejedno je li voda dotekla iz Omble ili iz Zrmanje.

I Splićani se ovoga ljeta sve više nervozno češću iza uha. Nekad tranzitni grad, više sličan autobusnoj ili trajektnoj čekaonici, doživio je turističku eksploziju, navalu turističke mase i to ne samo tijekom raskalašene Ultre već i svih ostalih ljetnih dana. S tim da su Splićani na tržište izašli s nizom perfektnih i orginalnih gastronomskih manufaktura kojih se ne bi posramila ni Bourdainova produkcija. Ali baš zato: kad vidiš da postoji i nešto drugo, bolje od picakatovske i pekarske konfekcije tim te više nervira razularena masa koja se baškari u divotama tvog malog mista za jadnu šaku EUR-a.

Gdje je u ovoj priči Zadar? Ako niste prisiljeni svaki dan stizati na Poluotok, za tegobe nekontrolirane turističke masovnosti, ili opasnostima slučajnog turizma koji nam se naočigled već godinama događa, ne bi ni znali da nema one dvije-tri ljetne nevere i bure koje opustoše plaže, ali napune sve, baš sve gradske i okolne prometnice. Top destnacija Europe tad postani samo jedan veliki fobični prometni čep u kojem staje svaka poslovna aktivnost domorodaca i sva uživancija pridošlica. 

 
Doduše, ugostitelji, trgovci, pekari i štanderi na prekrcanom Poluotoku tad postaju dvojne ličnosti: s jedne strane su mazohisti koji i dok se ruše od posla i dalje hodaju sagnuti pod 45 stupnjeva, sa gaćama spuštenim dopola i stalno dva-tri prsta otvoreni, a s druge strane su vrhunski menadžeri koji zadovoljno trljaju ruke: uvalit će i zadnju mrvu kiča i smeća koje drže na zalihama, a koje nisu prodane večer prije, za uobičajenih navala gladnih, znatiželjnih i uglavnom prevarenih.

Za takve se dane i za te srpanjske i kolovške večeri kada se kosi ljetina, a lova samo pljušti, Jozi iz Zagreba isplatilo ove godine riskirati u Zadru. Iznajmio je mali lokalić, preuređenu varošku drvarnicu u kojoj još stoluje deveta generacija pravih zaratinskih pantagana, na 10 kvadrata fast-fooda od gradske uprave dobio pravo na najam korištenja i apsolutnog raspolaganja s lijevim dijelom one i inače tijesne gradske uličice te postavio kojih 120, moguće i 140 katriga kako bi služio svoje 'dalmatinske specijalitete', za sitne pare i dio manče zaposlio par besposlenih mladih Slavonaca i na koncu, eto, pokazao lokalnim mudracima kako se radi turistički biznis. A ni u zahod nije morao uložiti jer, je li, zakon fast foodu ne obavezuje sanitarni čvor kao, uostalom, onoj sladoledarnici na Trgu iz koje se opslužuje oko 100 sjedećih gostiju.

Ova sličica s 'ugostiteljem' Jozom iz Zagreba je autorska metaforička izmišljotina ali tim bolje. Stvarnost je gora. Opredjeljenje za nekontorlirani i nesuvisli, rajaneirovski masovni turizam i niskotarifne turiste dogodilo se sad već prilično davno i nastalo je iz filozofije velikih brojki u kojoj je dominirao stav da je 'dovljno da svaki pristigli gost popije CocaColu i već smo na dobitku'. Mi, a ne CocaCola?!

Takva je slučajna i samonikla turistička filozofija u stoti plan bacila bilo kakvu osmišljenju turističku strategiju koju s vremena na vrijeme sastavljaju učenjaci na zadarskom Sveučilištu. Ti dosadni i neupotrebljivi, ali i skupi diplomski radovi zapravo samo služe kao alibi ljudima koji vode Zadar, pogotovo turizam, njegovu već dugo primarnu djelatnost.
 

S rastom brojki iz turističkih statistika Zadar je kao turistička destinacija – ma nemojmo se više lagati – svake godine u svakom pogledu sve više nazadovao. Opća poslovica 'manje je više' ili specificirana, davno izrečena 'puno turista ubija turizam' ovdje, nažalost, nemaju vrijednost. Nitko ih ne čuje niti se njima vodi. Masovnost i trivijalni turizam za prolaznike, turizam jeftinog smještaja i jeftine hrane, doveli su do toga, a to se službeno smatra vrhunskim postignućem, da u ovom trenutku samo na Poluotoku imamo oko 5.500 ugostiteljskih sjedalica i oko 2.000 kreveta u stisnutim apartmanićima, ali i do točke s koje se najveći dio onih koji su ovdje bili ovoga ljeta više nikada tu neće poželjeti vratiti.

Ima li i jedan razlog zašto bi?
 

Mario Vuksan 

Naslovnica Kolona

Najčitanije