Prije nekoliko dana, kćer i sin teško bolesne 76-godišnje žene prosvjedovali su transparentima pred zadarskom bolnicom. Žena koja je zbog teškog moždanog udara ostala nepokretna trebala je biti otpuštena iz bolnice jer je tamo više nemaju od čega liječiti već je šalju na kućnu njegu, ali njezina djeca ustrajala su na hospitalizaciji jer, kažu, u takvom stanju oni se o njoj ne mogu brinuti i optužuju liječnike za bešćutnost.
„Ovo nije samo priča o Evi Živko, ovo je priča o stotinama sličnih slučajeva u Hrvatskoj“.
Dok je izgovarao ove riječi prosvjedujući pred bolnicom, njezin sin Boris vjerojatno ni sam nije bio svjestan koliko je u pravu. Doduše, s jednom razlikom.
On je priču svoje majke nazvao isključivo „liječničkom bešćutnošću“, ali to zapravo nije priča ni o liječnicima ni o bolnicama, već o bešćutnosti cijelog jednog sustava koji je na ljude poput Eve Živko jednostavno zaboravio.
Oni su stari, teško bolesni, često i nepokretni, i ne mogu se brinuti sami za sebe.
Za bolnicu nisu jer, reći će vam to svaki liječnik, bolnica nije socijalna ustanova da se brine za nečije roditelje. Mjesto u staračkom domu, pogotovo u stacionaru za nepokretne, teže je dobiti nego zgoditak na lotu, a najmanje pet tisuća kuna mjesečno za smještaj u privatnoj ustanovi, gdje ipak postoji zdravstvena skrb, danas nema svatko.
I što s takvim pacijentima? Što s ljudima koji su u još težem stanju od Eve Živko?
S teškim onkološkim, neurološkim ili dementnim bolesnicima kakvih je u ovoj zemlji nekoliko desetaka tisuća godišnje?
Za razliku od „normalnih zemalja“, gdje postoji cijeli sustav palijativne skrbi i ustanova koji teškim bolesnicima osiguravaju sveobuhvatnu aktivnu skrb i pravo na najbolju moguću kvalitetu života unatoč teškoj bolesti, Hrvatska je tužan europski primjer gdje ovakva vrsta skrbi nije niti uključena u zdravstveni sustav. U Hrvatskoj su takvi bolesnici samo i isključivo briga svojih obitelji.
Jesu, to nitko ne spori, ali nisu li i obaveza cijelog društva i istog onog socijalno-zdravstvenog sustava kojega su i sami izgradili izdvajajući od svojih plaća dok su bili zdravi?
Drugim riječima, isti taj sustav sada im dužan osigurati barem dostojanstvo u bolesti i nemoći.