Ivica Nevešćanin

PRIČA O ADAPTACIJI STANOVA PRIJE TURISTIČKE SEZONE Kako sam sistematski uništavan od bezobzirnih susjeda

PRIČA O ADAPTACIJI STANOVA PRIJE TURISTIČKE SEZONE

Sad će skoro tri mjeseca kako živim u potpunoj ludnici. Ne od posla, ne od izbora, ne od dokoličara i egotripaša što misle da ih samo novinari mogu spasiti od idiotske sudbine. Ludnica mi je, bit će baš tu negdje tri mjeseca, svakog dana kad s posla dođem kući.

Dođem sav nikakav, najradije bih se gumicom izbrisao i onda - počne. U pravilu iza pet i traje do osam, devet, nekada i kasnije. Majstori!

Da, majstori. Ne kod mene, nego u susjeda. I ne u jednom stanu, nego u dva. A ja živim, eto, baš između njih. Stanovi s lijeve i desne strane zadnjih se mjeseci intenzivno preuređuju. Totalka! Zidovi, podovi, instalacije, drvenarija, keramika... Sve staro je iz njih povađeno, zidovi porušeni i sad se zida ispočetka. Super! Ima se, može se, zbog turizma, turistifikacije ili ne, nek' se radi, ali...

Dođem doma i baš da ću nešto prigristi počne tortura. Zujanje, udaranje, lupanje, zabijanje, vibriranje, trešnja, bušenje, frktanje. Stereo, s obje strane.

Odem u dnevnu sobu da ću nešto raditi, od vibracija mi poskakuje stol i kompjuter na njemu. Odem u spavaću sobu, od buke ne čujem ni sebe ni televizor. Da ću pod tuš, pa se ugušim od intenzivnih mirisa lakova i boja što kroz prozor dopiru iz susjednog stana. Htio bih pročitati nešto, bušilica svrdla po mozgu. Ni u jednom kutu stana nema ni mira ni tišine. U tom stanarskom sendviču prolazim pokoru izvođenja radova od jutra do mraka. Da, od jutra, jer i prije nego što izađem iz kuće uključi se ručna miješalica za beton...

Tri mjeseca, ne pretjerujem, tri mjeseca svakog dana, subotom i nedjeljom, lupa se, buši, svrdla, tuče, brusi i dotjeruje. Mislim se, stvarno si ostario, nekada mi to nije smetalo. Nekada? Zapravo se ne sjećam da sam ikada bio u sličnoj situaciji, ali se zato sjećam da su "nekada" ljudi poštovali kućni red. Da, da, kućni red, ta grozna socijalistička izmišljotina iskorijenjena s dolaskom demokracije. Neka vrsta bontona zajedničkog stanovanja koja je podučavala ljude pravilima pristojnog ponašanja u stambenim zgradama. Kako smo "demokratskom revolucijom" preko noći od "drugova" postali "gospoda", samo se po sebi podrazumijeva da gospodi ne treba kućni red, pogotovo ne onakav kakav je nekada visio u ulazima stambenih zgrada. Sad se, valjda, predmnijeva, da se taj kućni red kod "gospode" genetski usađuje. Ne bih htio griješiti dušu, ali od kada smo postali ta "gospoda", nikad većih svinjarija od svojih susjeda nisam doživio.

Okej, ostario jesam, ali sigurno to nije razlog. U ona doba mraka, kad bi susjed nešto htio po stanu raditi uredno bi, barem dva dana prije, pozvonio na vrata susjeda i obavijestio ga da će od sutra, prekosutra, imati neke radove u stanu, da će biti malo lupanja i bušenja i da se unaprijed zbog toga ispričava i moli za malo strpljenja i razumijevanje, jer radovi će potrajati dva, najviše tri tjedna. Naravno, znalo se to zalomiti i do pet i više tjedana, ali susjed bi opet došao, objasnio kako su ga majstori malo zavukli, radovi se zakomplicirali i slične trice, a ti bi jednostavno sve to lakše prihvatio.

A danas? Tri mjeseca halabuče radovi, tresu se zidovi i radni stol, a ja niti jednom nisam vidio vlasnike stanova. Ne samo što nisam vidio vlasnika, nisam vidi ni glavnog čovjeka za izvođenje radova. Da je makar jednom došao, predstavio se, rekao: "Oprostite, bit će malo prašine i buke, ali gledat ćemo to riješiti što prije..." Mislim, odmah znaš da te voza, ali barem se čovjek pristojno došao javiti i obavijestiti. Danas, ni pisma ni razglednice! Ni dobar dan, ni doviđenja!

Ujutro otvorim vrata od stana, dočeka me tri kubika otpadnog materijala. Od cementnih vreća i ostataka cigle, do odbačene drvenarije i slomljenog stakala. Prljavština do koljena. Padne kiša, sitna se prašina pretvori u ljepljivo blato. Usred hodnika, na trećem katu. Radnici ulaze, izlaze, nitko ni "dobro jutro", ni "doviđenja". Dođem doma iza pet, stanje još gore. Tri kubika smeća postala su četiri i nitko ga ne odnosi. Tako je tjednima.

Nekada bi vlasnik stana ili izvođač makar negdje na ulaznim vratima u zgradu objesio poruku na trgovačkom papiru da će u tom i tom stanu, od tada do tada, biti neki radovi, pa moli sustanare ne za malo strpljenja. Sada, kad smo postali gospoda, nikome ništa. Pristojnost, hajte molim vas! Jeste li vi normalni? To je za naivne i budale! Dobro da me letvom još ne žvajznu kad im se ujutro javim, pogledaju me k'o da sam im smrtni neprijatelj.

I tako, trpim to susjedsko maltretiranje danima, tjednima mjesecima. Svaki put kada mi dođe da izletim i stana i složim im neki belaj, uspijem se sabrati, pošaljem ih kvragu, stavim slušalice na uši i odgledam nešto na televiziji. Sve do prije neku večer...

Te večeri je od pet do osam ipo iz susjednog stana konstantno dopirao jednoličan iritirajući zvuk velike brusilice za parket. Vibracije koje proizvodi taj uređaj toliko su agresivne da više nisam mogao mirno ležati. Od brujanja sebe nisam čuo, a zid i namještaj podrhtavali su u rotirajućem ritmu.

Ustanem se i odem do susjeda. Zaobiđem brdo smeća ispred ulaza i pozvonim mu na vrata. Zvonim jednom, drugi, treći put. Osim napornog zvuka brusilice iznutra se ništa drugo ne čuje. Objesim se na zvono, dobrih minutu. Opet ništa. Nema mi druge, uhvatim za kvaku i zakoračim u stan. Zujanje postaje još intenzivnije. Zagledavam po sobama sve dok u kutu jedne ne zateknem čovjeka na koljenima kako s maskom na licu ručno brusi parket. "Alo!!", zaderem se dva puta iz petnih žila i tek onda me čovjek spazi. Mogao sam satima stajati pored njega, od buke me ne bi čuo.

- Susjed, molim vas, prošlo je osam i po. Brusite od pet. Zar drugi nemaju pravo na malo mira... I ne samo vi, već sam mjesecima u sendviču radova. Recite mi, što da radim, kome da se obratim...

Čovjek se ustane, oko dva metra, tridesetak godina, skine masku i odmah se stane ispričavati. Ne bi, ali mora, tako mu je šef naredio, ni njemu se to ne radi u ovaj sat, ali, što će, sutra ujutro parket treba lakirati, dolazi im namještaj. Treba mu još pola sata, sat vremena, ali ako ja hoću, odmah će prestati...

I prestane. Okrenem se i uđem u svoj stan, nije prošlo pet minuta kad zvoni netko na vrata. Onaj radnik što je brusio parket. Razgovara s nekim na telefon, drugom rukom mi daje znak da ga pričekam, i onda mi pruži telefon. - Evo, voditelj gradilišta bi htio s vama razgovarati.

- Što će mi on, što ću mu ja – kažem. - Zna se što je kućni red.

Radnik međutim inzistira i ja uzmem telefon.

- Halo, izvolite – kažem, a s druge strane neki stariji muškarac krene otprilike ovako:

- Slušajte, sutra moramo lakirati, radniku treba još sat, sati i pol, vremena da to izbrusi... – a da se nije predstavio i rekao dobra večer. Gard, ono, "borba, prijatelju", "užasno sam važan i poslovan". Ja mu na to kažem: "Dragi gospodine, uvijek postoji neki razlog, ali zašto su vaši razlozi važniji od mojih?"

- Kako to mislite? Čovjeku treba još sat-dva vremena. Kako, jelte, nalaže kućni red, do deset sati, kaže mi.

- Do deset sati?! A gdje to važi takav kućni red? Molim vas možete li mi reći koja je vaša kućna adresa?

- Moja adresa? Što će vam moja adresa?! - začudi se "voditelj gradilišta" mom pitanju.

- Pa da ja mogu doći ispod vašeg stana ili kuće i svakog dana, do do deset sati navečer, malo lupati i održavati "kućni red". Pa da vidite kako to izgleda. Sigurno i vi tako svojima držite "kućni red"...

Glas s druge strane počeo je nervozno zamuckivati i polagano je postajao agresivan. "Što će vam moja adresa, što ćete vi meni pred kuću dolaziti!" rasla je tenzija u glasu, ali nisam dao da se do kraja podigne.

- Ako ćete nastaviti raditi, samo izvolite, a ja ću zvati policiju. Pa da vidimo što će oni reći na vaš kućni red i imate li sve potrebne dozvole i plaćete li uopće svoje radnike za rad u ovo doba večeri...

- Ako ćete tako, ako ćete zvati policiju, onda, stvarno, dajte...

Vratio sam telefon radniku i zatvorio vrata stana. Radnik se i dalje ispričavao: "Vi ste u pravu, i ja bih tako napravio, ali..."

Iza vrata sam ga čuo kako još neko nekoliko trenutaka razgovara sa šefom i nakon toga više ništa. Zavladala je neprirodna tišina.

Nakon dobra tri mjeseca napokon sam mogao čuti Šprajca kako se dobro ruga na svoj i račun ove zemlje u kojoj se pravila pristojnosti drže još samo neizlječivi idealisti i nepopravljivi luzeri. Moja braća.

Naslovnica Kolona