Maturanti koji su u petak preplavili ulice zadarskog Poluotoka, opraštajući se od srednjoškolskih klupa, su me iz brojnih, iako višeznačnih razloga, asocirali na Cesarićevog „Trubača sa Seine“. Ta mlada, vesela, razigrana i beskrajno neopterećena i sretna lica su – nekuda nestala. Maturanti su tako izgledali prije desetak ili puuuuno više godina, njihova je pjesma „nosila“, njihova je energija bila zarazna. Danas, kad ih gledamo, asocijacija bježi na onu „…vlažna blagost sja u mome oku“ našeg „Trubača“, jer su naši 18-godišnjaci danas jednostavno drugačiji.
U petak sam sa mnogima od njih razgovarala. Prepuni su strahova. Brige hoće li upisati ono što žele. Frustracije hoće li, unatoč naporima, položiti državnu maturu. Ako je i polože, hoće li rezultati biti dovoljno visoki ili će na fakultetu ostati ispod crte…
Jedan (neka ostane anonimni) ravnatelj očigledno dobro promatra svoje učenike i zna da su očekivanja roditelja velika. Pogledajte što im je, među ostalim, poručio:
„Dragi roditelji,
Znam da ste zabrinuti i želite da vaše dijete bude uspješno. … Međutim, ako ocjene ne budu dobre, molim vas nemojte zbog njih potkopavati samopouzdanje svom djetetu, nemojte samljeti njegovo dostojanstvo. Recite mu da je sve u redu… Da ga volite i da ga ne osuđujete. … Molim vas, recite tako svojoj djeci i pratite kako će osvojiti svijet. Recite im, na kraju, da ne moraju biti liječnici ili inženjeri da bi bili sretni.
Srdačno,
vaš ravnatelj“.
Našim mladim ljudima, mladićima i djevojkama od 18 godina, već sada treba mir. Unutrašnji mir, kako su mi rekli.
Treba im od srca poželjeti da osvoje svijet u maniri ravnateljevog dopisa, da putem ne izgube ono što ih danas čini kvalitetnim mladim ljudima, da sačuvaju samopouzdanje, vlastito razmišljanje, pravo na svoj izbor, na svoj „bien-être“, na svoj svijet u kojem se neće ništa poremetiti ako smijeha i (perioda) bezbrižnosti ne bude puno, puno više.