Nikola Vilić / CROPIX
Kad mi je dijagnosticirana leukemija i prognozirano još najviše nekoliko godina života, familija i prijatelji su plakali za mnom. Danas, nakon dvadeset dvije godine koliko ima od dijagnoze da sam poživjela, izbrojila sam sedmero od tih dragih ljudi koji su pokopani prije mene, i koje sam ja oplakala.
Tim riječima sažela je Marica Rinčić rođena Šore, oboljela od zloćudne bolesti, svoju borbu za život dugu više od dva desetljeća. Kako piše Slobodna Dalmacija, ta žena nastanjena u Poljicima u općini Marina kod Trogira, inače podrijetlom 'fetiva' Splićanka, na svojoj je, eto, koži iskusila koliko život prevrtljiv može biti. I koliko lijepoga još može dati, čak i kad povjerujemo da je uskoro svemu ovozemaljskom kraj.
- Moj život bio je, kako se kaže, običan, normalan život cure rođene u Plinarskoj, kod kazališta u Splitu. Djetinjstvo puno veselja i druženja, ljubav i udaja, rođenje sina jedinca, preseljenje u Ulicu braće Santini.
Da se razumimo, i nakon dijagnoze ja sam, u stvari, opet nastavila živjeti normalno i dogurala do sedamdeset šeste; zasad – s osmijehom će naša vedra sugovornica, čiji je normalni životni tijek presjekao jedan veliki šok. Sklona je povjerovati da je taj stres 'kojega ne bi poželjela ni neprijatelju' skrivio njenu dijagnozu. A taj se dogodio na početku Domovinskog rata, kad su joj javili da je njezin i sin supruga joj Vinka Rinčića teško ranjen u rovu kod Kljaka, te da ga je vjerojatno od sigurne smrti spasio samo zemljani grudobran.
- Rečenica: 'živ je, ali teško ranjen' me koštala zdravlja i, skoro, života. Onesvijestila sam se i od toga dana pouzdano znam da više nisam zdrava žena. Moj danas pedesetogodišnji sin bio je pogođen bočno, ruka mu je visjela beživotno, a s iste strane prsnuo mu je bubnjić i pogodilo ga u glavu puno komadića gelera koji nikad nisu izvađeni jer je opasno upustiti se u tako nešto. Izbrojili su ih dvadesetak – prisjeća se gospođa Marica dana i spoznaje koja je za nju bila gora od informacije o vlastitoj bolesti. A ta je uslijedila za koju godinu.
- Maloga (sina, nap.a.) su doslovce 'zakrpali', ruku su sastavljali kao slagalicu, i spasili ju nakon četverosatne operacije. Danas s ocem Vinkom radi u masliniku, ali brže se umori. Na jedno uho ne čuje, ali to je najmanje zlo. Dobio je, eto, i mirovinu, ali zdravlje više nikada neće imati – veli majka mladića koji danas s vlastitom familijom živi u Segetu. Ona, pak, zbog preporuke liječnika više nije u splitskom stanu, nego su ga ona i suprug prodali, te se preselili u vikendicu u Poljicima.
- Ovako je bilo. Ja se nikako nisam mogla oporaviti od udara kojeg sam doživjela kad je mali ranjen. Stalno sam osjećala slabost, i onda napokon otišla u likara, pa me poslalo izvadit krv. Nije bila dobra; leukociti su bili drastično povišeni, pa me poslalo vadit i koštanu srž. Nakon gotovog nalaza, prvi likar s kojim sam pričala mi je rekao: jedite, pijte, plešite i zabavljajte se! Samo je falilo da mi kaže još i: nađite ljubavnika – smije se gospođa Marica, koja je otišla, dakako, po još pokoje mišljenje.
- Doktor Nediljko Banovac, sjećam se, primio me i pogledao nalaze. Zadubio se, a kad je podignuo glavu, skinuo je naočale jer su mu potekle suze. Molim vas, ako ovo čita, puno mi ga pozdravite i recite mu da sam još živa – i opet se smije naša sugovornica, kojoj su tada, prije dvadeset i dvije godine, svi liječnici s kojima je razgovarala obzirno davali maksimalno dvije do pet godina života. A onda se u priču uključuje Maričin suprug Vinko Rinčić.
- Zeznila je i mene. Već sam bija naša zamjenu – smijulji se vragolasto, dok ona veselo skače:
- E, vidit ćemo tko će komu nać zamjenu! - klikće, pa ozbiljnije nastavlja:
- Uglavnom, dobila sam preporuku da se maknem iz gradske vreve, a evo, srića pa smo imali di otić. U međuvremenu je Vinko otišao u penziju, pa smo se ovdje skućili, imamo vrt za vlastite potrebe, a ja iz njega volim sve izist. Nisam dobila kemoterapiju, niti bilo kakvu trajnu terapiju, a nisam ni promijenila način prehrane. Znam da su mnogi oboljeli kao ja uzimali alternativne lijekove, konopljino ulje i slično, ili su prešli na makrobiotiku. Ja od 'biotike' odem s mužem u šparoge, pojedem normalno kako sam i prije jela. Jedino ne smijem puno boba jer me zeza giht – namiguje Marica, inače vatrena plesačica.
- Eh, još sam bila mala kad su me upisali na ples u teatar. Nisam postala profesionalna balerina, ali ta je ljubav za plesom ostala u meni. Ne propuštam ni jednu feštu di me se pozove, ovde u mistu ili kod prijatelja u Splitu. Svugdi di mogu odem, pa se dobro isplešem. Evo i preksinoć sam bila u konobi našega prijatelja i susjeda Peće na živu muziku. Nema veće likarije od čaše vina i barem dvi-tri otplesane pisme – Marica će o 'terapiji'.
Ruku na srce, bilo je oscilacija, pa su tako prije nekoliko mjeseci leukociti skočili na rekordnih dvjesto tisuća. Ali, ubrzo je stanje sanirano i sad su pali na manje kritičnih osamnaest tisuća.
- Ne mogu to objasnit, niti mogu reć bilo kakav tajni recept što sam, svemu unatoč, dugo poživjela. Nisam čak ni puno religiozna, ali sam jednu posvećenu sličicu presvetog srca Isusova i krunicu, darove drage prijateljice, iz respekta stavila na zid. Vjernica sam, ali nisam tražila utočište u vjeri.
Bila sam pomirena s onim što mi zdravlje i Bog daju. Ali nikad nisam odustala od veselja! Imam odlične susjede, ljeti se skupimo na zidiću uz more pa ćakulamo, a evo vidite, volimo i zafeštat. Ljeti plivam redovito čim padne sunce. Ako krv malo i ne valja, to je samo fiziologija. Bitno da je u duši radost! Život je veliki dar i ne dam ga još – svim 'zlim beštijama' poručuje gospođa Marica Rinčić, prekrasna Splićanka s marinskom adresom, piše Slobodna Dalmacija.
