Teško je bilo zadržati suze prisutnima u sudnici Županijskog suda u Velikoj Gorici dok se preslušavala četverominutna snimka poziva u pomoć, koju je Hitnoj službi odaslala Anica M. (49), žena koju je 7. prosinca 2016. godine, oko podne ubio njezin sin Marijo (31). On je, stoji u optužnici, fizički nasrnuo na majku dok je pozivom na 194 s kućnog telefona tražila liječničku pomoć za sina. Udario ju je po licu drvenom kuhinjskom daskom za rezanje mesa, nanijevši joj oguljotine i podljeve te prijelom nosa. Nakon toga je kuhinjskim nožem, oštrice dužine 20 cm i širine 5 cm, zarezao majku po obrazu, a potom je četiri puta ubo u prsni koš s prednje strane te po jednom u trbuh i u leđa.
Sud je utvrdio da je Marijo M. bio u neubrojivom stanju shizofrenije paranoidnog tipa pa su tužiteljstvo i ostale stranke u postupku predložile liječenje, a ne zatvor. Sutkinja Jadranka Kos dosudila je optuženiku, kojeg su pravosudni policajci doveli u lisicama iz Zatvorske bolnice, šest mjeseci prisilnog smještaja u psihijatrijskoj ustanovi, prema odredbama Zakona za osobe s duševnim smetnjama, a troškovi cjelokupnog suđenja, kako to obično biva u ovakvim slučajevima, idu na teret proračuna.
U sudnicama u kojima se vode postupci za stravična kaznena djela uglavnom se reproduciraju dokazi u obliku tonskih i video zapisa koji uslijede nakon zločina, no doista su rijetki slučajevi u svijetu, a ovo je moguće i jedini zabilježen u Hrvatskoj, da se u sudnici slušala snimka nečijeg vapaja i naprasnog gašenja života.
Tri dana agonije
Bilo je 11 sati i 59 minuta, tog kobnog 7. prosinca 2016. godine, kada je Anica M., nakon tri dana agonije sa sinom, koji se preko noći pretvorio u stranca, s kućnog telefona okrenula 194.
- Dobar dan, da li sam dobila Hitnu Zaprešić? Zovem iz Donjeg Čemehovca, Sutlanske doline 118., objasnila je dispečerki Zavoda za hitnu medicinu Zagrebačke županije (HZHM) Anica M.
HZHM: Hitna je, izvolite. Iz koje općine ste rekli da zovete? Koji je poštanski broj? Recite, kako vam možemo pomoći?
Anica M.: Gospođo, zovem u vezi sina. Nije mu dobro.
Odgovarajući dalje na upite dispečerke koju su detaljno zanimale okolnosti poziva te koliko sin pozivateljice ima godina, što nije u redu te jesu li bili kod liječnika, nesretna Anica je još uvijek relativno smirenim glasom, punim energije, odgovorila: “Sin ima 30 godina. Bio je u Makedoniji na putu. Došao je u petak navečer doma i odonda mu nije dobro. Bili smo kod liječnika pa u nedjelju na hitnoj u PB Vrapče, ali tamo nije htio ostati. To mu je prvi put. Jednostavno je pukao. Dobio je tamo i neke lijekove, ali neće ih piti.”
- Gdje se trenutačno nalazi vaš sin i kakve su tablete u pitanju koje su mu prepisane? - priupitala je dalje dispečerka Anicu, koju su tada samo tri minute dijelile od smrti.
- Evo, on je tu kraj mene, dopeljal se, i kod mene je. Ne znam gdje su tablete, Oksazepan su, mislim. Sakrila sam ih jer ih je jučer sve izvadio van i porazbacao - kazala je dalje Anica.
- Možete li s njim komunicirati? Kako se ponaša? - zanimalo je zatim dispečerku pa joj je Anica objasnila da se Marijo “ponaša dobro, ali je općenito nepovezan. Loše je jako. Ne možemo komunicirati. Priča da su ga u Makedoniji htjeli ubiti. Došao je doma pa smo išli doktoru. Kaže da se boji za nas, da će nas netko ubiti”.
- Bi li Mario išao u bolnicu? - interesiralo je dispečerku.
- Evo, veli mi sada da ne - prenosi Anica dok pita sina bi li išao u bolnicu.
- Znate da ne možemo napraviti hospitalizaciju pod prisilom - pojašnjava dispečerka dalje.
- On neće ići. Veli da je sam sebi doktor, opisuje još Anica pa od dispečerke dobiva odgovor da ne zna kako da to riješe onda.
- Ni ja ne znam. Pomozite nekako - kazala je očajno sve tišim glasom Marijeva majka.
Nakon toga odjeknula je lavina krikova iz slušalice i očajničkog preklinjanja: “Marijo, nemoj me, Marijo!”
HZHM: Gospođo, što se događa?
- Nemoj, nemoj! - posljednje je što je potiho zavapila zadnjih sekundi borbe za goli život Anica M., kojoj je potom sin u naletu ludila “objasnio”: “Moram! Spavaj sad!”
Skamenjena lica i pognute glave, Aničin sin odslušao je do kraja jezivu snimku koja je detaljno priuštila svakom slušaču da se s grčem u želucu, u mislima vrati u prosinac 2016., u kuhinjicu nesretne obitelji. Tek nakon svega, uvjereni su svi redom kako nije bilo lako ni dispečerki koja je zaprimila poziv i koja je, nakon što je pukla veza, u tri navrata pokušavala povratno nazvati kućni broj Masnjakovih. Svi pokušaji bili su uzaludni pa je u sustavu Zavoda stavila oznaku crvenog kriterija, a na kućni broj 118 poslane su hitna pomoć i policija. Na žalost, za Anicu prekasno.
Nakon posljednje odslušane sekunde snimke, sudnicom se prolomio plač ubojice, koji je do trenutka strašnog zločina slovio za uzornog sina i brata 14-godišnje djevojčice.
Vidjevši shrvanog ubojicu koji se prvi put “susreo” s vlastitim zločinom koji je počinio 10 mjeseci ranije, sutkinju Kos zanimalo je je li mu teško nakon što je čuo majčin glas.
- Je - odgovorio joj je s knedlom u grlu pa je suđenje prekinuto na 10-ak minuta kako bi se pribrao. Tijekom te pauze, ispred zgrade suda, okružen pravosudnim policajcima, zamolio je da zapali cigaretu. Nakon povratka u sudnicu, kad je imao priliku iznijeti svoju obranu, nije bio rječit, već je samo odbrusio: “Neću vam ništa pričati jer se ne sjećam”.
Prvi stupanj hitnosti
Razmišljajući o događaju, dispečerka koja je zaprimila poziv rekla je kako bi ponovno jednako postupila jer je, usporedo dok je vodila razgovor, automatski u povezani sustav unosila podatke, uz naznaku da je bio stavljen i prvi stupanj hitnosti.
Nakon što je Hitna poslana na teren, 20 minuta od dojave do kuće su pristigli liječnica Ines T., medicinski tehničar Robert K. i vozač Dubravko H. a u dvorištu su ih dočekala dva psa.
- Ti su psi za našu ekipu bili potencijalna opasnost pa nismo izlazili iz vozila, već smo preko veze o tome izvijestili dispečerski centar kako bi se požurio dolazak policije. Nismo htjeli izlaziti dok se psi ne maknu. Nakon nekog vremena na dvorištu se stvorio Marijo M., bio je gol do pasa. Izašao je iz kuće i prišao našem vozilu. Pitala sam ga što se dogodilo, a on je rekao: “Upravo sam ubio svoju majku”. Budući da je spomenuo termin “upravo”, pomislili smo da je majka još uvijek živa pa smo izašli iz vozila kako bismo joj pružili pomoć. Marijo je maknuo pse, nije bio agresivan, nije vikao niti prijetio. Rekao nam je da je majka na katu kuće u kuhinji te kako ju je pokrio dekom. Ušli smo u tu prostoriju, a uz šank na podu ležalo je žensko tijelo licem prema podu i prekriveno - prisjetila se liječnica Ines, za koju je nepostojanje centralnog pulsa bio siguran znak smrti. Na podu i oko glave, prisjetila se liječnica Hitne, bilo je puno zgrušane krvi, a bilo je krvi i na štednjaku te na nekoj napuknutoj dasci za rezanje. Marijo je za njima došao na kat, ali se nalazio u susjednoj prostoriji pa ga je vozač izveo iz kuće, odakle je sam odšetao do štale, iz koje je ubrzo išetao s cigaretom u ruci. Nakon što je Marija preuzela policija, liječnica je ispunjavala papirologiju oko protokola, no tada joj je prišla jedna susjeda koja joj se povjerila da je “Marijo tih dana bio jako loše, kako je bio u Vrapču te da je prije toga u autu svoju sestru i majku vozio u krug po gradu”.
No, vratimo se na početak sudskog postupka, sat vremena prije preslušavanja dramatične snimke, kada je sutkinja pokušavala utvrditi je li okrivljenik raspravno sposoban, je li razumio pouku o pravima i optužnicu...
- Znate li gdje ste i zašto ste ovdje? I kako se osjećate? - pitala je okrivljenog sutkinja, na što joj je, ukopano stojeći uz dva pravosudna policajca, odgovorio: “Znam. Uplašen sam malo. Razumijem optužnicu. Valjda sam to počinio”. Nakon toga prešlo se na uzimanje generalija okrivljenog pa se doznalo da je rođen u Brežicama, kako je po zanimanju tehničar za elektroniku računalstva, kako je zaposlen u tvrtki Shimadzu s plaćom od 9000 kuna, ali da se trenutno vodi na bolovanju. U svom vlasništvu ima i pola kuće, poljoprivredno zemljište, šumu...
Vještakinja Suzana Kos u svom je nalazu ustvrdila kako se kod njega radi o pravoj duševnog bolesti shizofreniji koja je, uslijed akutnog napada, u potpunosti suspendirala njegove sposobnosti shvaćanja značenja djela, kao i mogućnost upravljanja postupcima u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Preporučila je stacionarno liječenje jer je bio akutno psihotičan te je postojala opasnost da bi zbog takvog stanja mogao počiniti slično, teže kazneno djelo.
Velikogorički tužitelj Mario Nemčić istaknuo je u sudnici kako iz iskaza tri različite skupine svjedoka (okrivljenikovi prijatelji i rodbina, liječničko osoblje koje je došlo Hitnom na poprište tragedije i liječničko osoblje koje je s njim u kontaktu bilo prije i nakon zločina) proizlazi da je okrivljeni sve do tri dana prije tragedije bio najnormalnija, vesela i pozitivna osoba, vrlo brižna i skrbna prema majci i sestri. Deseci ispitanih svjedoka redom su, dakle, o njemu govorili isključivo u superlativima.
- Cilj ovog kaznenog postupka je da okrivljeni što prije pristupi liječenju u adekvatnim bolničkim uvjetima. Vještačenje je pokazalo da je do manifestacije bolesti došlo dosta naglo. U ono vrijeme bio je u kontaktu s jednom djevojkom iz Makedonije, a što se tamo događalo, ostat će tajna. Ostaje upitno, međutim, je li se moglo nešto promijeniti? Psihičke bolesti uvijek treba ozbiljno shvatiti. Nije sramota biti bolestan. I nekako mi se čini da se tome ne pridaje pozornost i značaj u RH pa zato dolazi do ovakvih tragedija. Ovo kazneno djelo proizlazi iz sumanutog doživljaja svijeta oko okrivljenog, stanja uzbuđenosti i napetosti te auditivnih halucinacija, kao i gubitka racionalnog uvida i kontrole - rekla je obrazlažući presudu sutkinja Jadranka Kos, podsjećajući kako je prvo vještačenje okrivljenika u veljači pokazalo da tada nije bio raspravno sposoban, sve dok mu se u zatvorskim uvjetima nije pružila adekvatna zdravstvena zaštita.
Liječnik, pak, obiteljske medicine Boris M. koji se duže vrijeme brinuo o zdravlju unesrećene obitelji kaže: Marijo se nije liječio od psihičkih problema, već je uglavnom dolazio zbog respiratornih teškoća. Sjećam se da je 6. prosinca pokojna Anica prvo telefonski nazvala da s Marijem nešto nije u redu, kako su u subotu bili kod dežurne obiteljske liječnice u Zaprešiću, odakle su upućeni kod psihijatra u Vrapče. Na putu do tamo Marijo ih je vozio uokolo i okolišao je skrenuti u bolnicu jer je imao osjećaj da ga netko prati pa su obišli pola grada. Rekla mi je da je spalio papire pa liječničku dokumentaciju nisam ni vidio - opisao je, među ostalim, obiteljski liječnik.
Neki drugi Marijo
Kolega s posla Hrvoje Ž. iz ugledne tvrtke Shimadzu, kazao je da je s Marijem imao samo pozitivna iskustva te kako je bio osoba za koju bi mogao staviti ruku u vatru. No dan prije ubojstva pred njim je stajao neznanac.
- Ovo je sad neki drugi Marijo. Bio je zadužen za područje Makedonije, kamo je često putovao, a prošlog ljeta prebačen je tamo u potpunosti. Živio je s majkom i sestrom, kojima je bio vrlo privržen nakon smrti oca. Pomagao im je materijalno. Bio je najsretniji kad je dobio plaću i sestri kupio odjeću. Nije bio sklon porocima. Kad sam doznao da se 5. prosinca 2016. vratio u Hrvatsku, voditelj servisa mi je rekao da će Marijo biti duže vrijeme na bolovanju pa sam idućeg dana otišao do njega po službeni auto kojim se dovezao s aerodroma. Popričali smo, tj. bio je to moj monolog jer Marijo je šutio i gledao kroz mene tupim pogledom. Pitao sam ga što mu se dogodilo, ali odgovora nije bilo pa sam mu rekao da mi se javi za kavu kad mu bude bolje. Rekao je “može” i to je bila jedina riječ koju je prozborio. Sutradan me direktorica poslala Mariju po doznake za bolovanje. Kad sam došao do kuće, posvuda je bila policija. Nisu mi htjeli reći što se dogodilo, već su samo napomenuli da nije dobro. Od susjeda sam doznao da je Marijo ubio mamu. Bio sam u potpunom šoku. Dva tjedna nakon toga Marijo me nazvao i pitao je li sjela plaća i što ima u tvrtki, pritom se interesirajući za svoj status. Nakon toga sam ga još jednom slučajno sreo na Zaraznoj na Zvijezdi, kad mi je rekao da su ga dovezli iz Vrapča na CT - prisjetio se ubojičin kolega Hrvoje Ž. svojih posljednjih kontakata s njim.