Sve što on takne, iz offa prijeđe u – on. Stari, derutni, zapušteni prostori, slavne prošlosti, bijedne sadašnjosti i nikakve budućnosti pod njegovim se rukama usjaje i uglačaju kao Aladinove svjetiljke. I počnu živjeti novim životom. Dotad neviđenim!
On ih ne renovira – udahne im dušu. Pa dotad nezamjetan dućan od postola u staroj gradskoj jezgri postane hvaljeni Vintage Love Boutique, što ga je (g)radio za suprugu Mašu i njezinu poslovnu partnericu Sandru Eraković, na trgu četiri kafića, riva dobije bistro ‘Visiani‘, u podnožju istoimenog gradskog parka, u prizemlju crkve i samostana Svetog Lovre, na starom pazaru uredi ‘Plutos‘ burger bar, s Lovrom Štrbinćem, šurjakom, i to danas radi, na par metara dalje već mjesecima uređuje konobu ‘Čikola‘, od čije je slavne marendaške prošlosti ostalo samo ime, pa pomoćni prostor do nje...
A onda mu ni to nije bilo dosta pa se upustio u dosad najzamašniji pothvat, renoviranje ‘Insidea‘ na Ražinama, bivši disko klub i night bar kojeg za godinu dana planira pretvoriti u restoran s multifunkcionalnom dvoranom, opet zajedno sa Štrbinićem i novim partnerom, Goranom Vukovićem.
S obzorim da je riječ o 600 četvornih metara površine, mogla bi biti riječ o najvećem ugostiteljskom pothvatu u Šibeniku ikad, pravom izazovu, koji na prvu zvuči kao ‘Hokus – pokus‘, bit će tu ovo i ono, svašta nešto.
No, da se ne varamo, Boris Šunjić ne čarobira, nije teoretičar, nego i praktičar. On teško radi, uvijek u poslu, dimu i prašini, buci alata i strojeva.
Teško pronalazi vrijeme za priču, jer štema, brusi, čisti, glača i polira, lijepi, gleta...
Šibenski zet u relativno je krato vrijeme postao ‘spiritus movens‘, odnosno ‘duh pokretač‘ šibenskog turizma u kojem u zadnjih desetak godina radi sjajne stvari.
I ne samo u Šibeniku, nego i u Rovinju, u kojem od 2011. godine ima restoran Cisternu, a restoran La Boca, koji je otvorio prije toga je prodao.
Pa sad ‘hendla‘ i Rovinj i Šibenik zajedno, kao što usklađuje i svoj profesionalni život s privatnim, u kojem u braku sa Šibenkom Mašom Štrbinić Šunjić ima troje male djece.
I malo, premalo vremena za sve druge stvari. Poput recimo ove kad mu upadne komad knaufa u oko, pa mu je tlaka ići kod doktora, kad nema kad. A nema vremena ni za bolovanje, kad je već u svojoj firmi Moneo d.o.o i vlasnik i direktor i poslovođa i radnik. I inženjer građevine, što je inače po struci, iako se to ‘radnom odijelu‘ i štemalici s kojom ga Šibenčani stalno viđaju po svojim gradilištima, nikad ne bi reklo!
- Zaljubio sam se u Šibenik, u kojem i živim i radim, i sve što zaradim ulažem u Šibenik‘ – veli nam Šunjić, koji nam na pitanje jesmo li na putu da stignemo Istru – turistički i svakako – iskreno odgovara:
– ‘Na dugom putu! Trebat će još lijepih godina, jer ono što se u Istri događa je neka druga planeta. Trebat će još sigurno 20-ak godina. Šibenik je danas tamo gdje je Rovinj bio 2000. godine‘ - mišljenja je naš sugovornik.
I nastavlja usporedbu:
- Normalna sezona je četiri mjeseca, tutta forca, a oni tamo rade od 1. travnja do 1. studenog, ne staje se! Radi se životinjski, ne staje se!
Šunjić nam veli da će takav tempo, i tamo gore i ovdje dolje, moći izdržati još jedno par godina, a onda će se sasvim posvetiti Šibeniku. I obitelji. Dosta je bilo. Imao je, veli, buran i sadržajan život, prošao je sve, i željan je mira:
- Ja sam u ovih 58 godina proživio pet života. Život jedan mi je bio u Sarajevu, odatle jesam, drugi mi je bio u Kuala Lumpuru, u Maleziji, gdje sam radio na izgradnji dalekovoda – inženjer građevine – pa onda u Zagrebu, treći, gdje sam najprije bio predstavnik malezijskih tvrtki, a onda ušao i u turizam, kroz poznati Vidikovac u Maksimiru, kojeg sam spasio od propasti.
Četvrti mi je život bio u Istri, najprije sam išao u Bale, pa u Rovinj, i svaki mi je taj period trajao po desetak godina, i ovo je sad peti u Šibeniku, moj posljednji i oproštajni, u koji sam došao kad sam upoznao Mašu 2012. godine, i sad radim samo za nju, našu djecu i obitelj.
Za taj moj šibenski početak vezan je i jedan nezavršeni projekt na Gorici, koji sam htio raditi s arhitektom Nikolom Bašićem, ali nisam uspio, i žao mi je zbog toga. Prenio sam preko ruku tone kamena, ali smo shvatili da ne možemo s troje male djece ići svaki dan preko nekoliko stotina stepenica, gore dole.
Pa smo, velim, prodali to jednom Zagrepčaninu, teška srca, odustali. Ali, u svemu drugom smo uspjevali. Jer, ja nisam sam, pored obitelji, Maše i Lovre, od početka radim i s Antom Filipovićem Grčićem, šibenskim dizajnerom koji ima božji dar, i daje prostorima taj jedan završni tač, koji ja nisam u stanju.
Evo, sad je kao potvrda toga došla i ova nagrada ‘Big See Interior Award‘ iz Ljubljane, za uređenje Visianija. Ali, znate, meni je isto tako nagrada kad mi fratar u čijem je to vlasništvu napiše - ‘Poštovani prijatelju Šunjiću, vratio si dostojanstvo oronuloj crkvi‘.
Jer, nisam opterećen vlasništvom, mi to sve radimo kao da je naše, najbolje što znamo i možemo. Visiani je crkveni prostor, Plutos gradski, Vintage privatni, jedino je Čikola u mom, privatnom vlasništvu i bit će konoba, ‘marendašica‘ kao što je bila i prije, i po čemu je Šibenčani i pamte - priča nam šibenski zet.
-No, znate što, mi smo već sada došli u problem da je lako sve napraviti, izgraditi, ali da nam u objektima i turizmu inače nema tko raditi. To je jedan problem. Mladi su otišli, u potragu za boljim životom. I neka su, i ja sam! No, drugi je problem što se mladež razmazila debelo – nije mi jasno što se događa, ali se sve svodi na džeparac od mame, tate, bake i strine.
Jednostavno, nestala je želja, ambicija, ili je ja barem ne vidim, da se dokazujete, da idete naprijed. I ja ne znam kako će se to riješiti. To će tek biti ogroman problem. Šibenik se lijepo razvija, otvaraju se novi lokali, a ni postojeći nemaju radnu snagu!
Doći ćemo dotle da ćemo ili moliti ljude iz BiH, Srbije, Makedonije da dođu ili ćemo se okrenuti Filipincima i Nepalcima. Trećeg rješenja ne vidim! - otvoren je Šunjić koji i ne govori baš istinu, kad predstavlja sebe samo kao inžinjera i fizikalca.
Ima on i ideja, ima i oko za detalj, pa je tako kad je u Rogoznici vidio da se prodaje stari, vatrogasni Opel iz prošlog stoljeća odmah znao da je to roba za njega. I da će mu vrijediti za nešto. Da će ga uklopiti u interijer i eksterijer, da bi mu mogao služiti kao vanjski šank, iako se prodavač čudom čudio zašto ga neće koristiti u vatrogasne svrhe, kad je još dobar, skroz ispravan, s cisternom, pumpom i štrcaljkom. A i motorom i karoserijom, Opel je to... Neuništiv! Skoro kao i novi gazda! Koji će i njemu udahnuti novi život. Nemojte u to sumnjati ni trena!