Bila je to tehnička slučajnost, kako navodi sam autor knjige “Kazivanja o starom Šibeniku” Živko Šarić, kad mu se jednom prigodom kao stalnom vanjskom suradniku obratio nekadašnji urednik Šibenskoga lista Đuro Bećir s molbom da napravi neki prilog za list jer je nedostajalo materijala.
Šarić se odmah latio posla i upriličio jedan susret s 88-godišnjim Špirom Bedricom, zaljubljenikom u svoj grad, neumornim šetačem i za radnoga vijeka zaposlenikom u Gradskom magazinu.
Elokventni i čili Špiro rado se odazvao i napričao brdo svojih doživljaja i sjećanja iz rodnoga mu grada.
Grad ih pamti
I na tome se nije stalo. Autor knjige punih je 18 mjeseci od siječnja 1989. do sredine 1990. pronalazio nove ljude za svoju rubriku, ukupno njih 52 muškaraca i žena, cijelu galerija zanimljivih likova koji se u životu “nisu dali sedlati”. Da bi na kraju sve uobličio u svojoj knjizi u nakladi Slobodne Dalmacije i Šibenskoga lista i Muzeja grada.
U knjizi nalazimo priče Vinke Karađole, Krste Štrkalja, Mate Krnčevića Roše, Marije Friganović, Šime Balina, Stipe Karađole, Jose Gojanovića, Krste Kike Jurasa, Divne Brzić, koje kao i ostale, Šibenik još pamti.
A uvodna priča te galerije Šibenčana pripala je upravo Špiri Bedrici, odmila zvanim Špirić. Rodna kuća Bedrice je u Varošu. Imao je dva brata, Ivišu, koji je bio poljoprivrednik i “kirijaš”, i Andriju, trgovca.
Njihovu kuću od naše dijeli zid s našim dvorištem. I tu je još jedna slučajnost: Naša baka po materi Vica je, naime, od Bedrice.
Svakodnevni đir
Ostanimo još malo kod Špirića. Imao je blizu 90 godina i bio u punoj tjelesnoj aktivnosti. Kao od šale, priča nam on, hodio je “đirom” do Mandaline, pa do Bilica, šibenske Dubrave, u brdo Trtar. Ali, ne i na more.
- U grad sam odlazio naći se s ljudima - kazuje Berdica - siditi u toverni uz kvarat crnoga, čuti novosti, tko je umra, komu se rodilo dite, ali i važnije događaje iz politike i druge stvari oko novaca, kad se sve računalo u milijunima dinara. Doba enormne inflacije u vrijeme Milke Planinc.
Koliko je bio pedantan i uredan čovjek govori i jedan detalj. Svaki put kad bi izlazio iz kuće, pogledao bi na vrata s kračunima, je li stoje u položaju kako treba.
U svemu, svi ti ljudi zračili su ozračjem i duhom jednog vremena šibenskog kakvog više nema.