Izniman prirodni i povijesni lokalitet na prostorima Miljevaca u granicama NP Krka, sa starohrvatskom utvrdom Ključicom i starim turskim putom, slabo je poznat široj javnosti. Put je to za prave(avan)turiste
Utvrdu je oko 1330. godine sagradio Ivan Nelipić, rođak znamenitoga kneza Ivana Nelipića I,gospodara Knina. Objekt je stotinu metara u dužinu i šezdeset u širinu, ima tri razine, s tri reda prozora i kulu od 18 metara na sjevernoj strani. Nelipići su je sagradili za obranu od Mlečana, ali i od valikaša Šubića, svojih suparnika.
Kasnije su Ključicu zaposjeli Turci, odakle su otišli tek 1618. godine za Kandijskog rata.
Izvori kažu(povjesničar fra Petar Bačić) da je Ključica bila od velikog „strategičnog značaja“.Ondje se početkom 16. stoljeća vodila velika bitka u kojoj je sudjelovalo 30 tisuća oružnika!
A sama Ključica, „najsačuvanija razvalina“ starohrvatskih gradova uz Krku, prvorazredna je atrakcija. Ali jednako tako i široko, zeleno polje i pašnjaci u kanjonu Čikole zvano Guvno. Gdje kao u pravoj divljini caruje posvemašnji mir.
Zaputili smo se iz sela Ključa rane jeseni već poodmakle 2011. godine uskim, vijugavim putom što ga zovu „turskom cestom“,za vožnju autom teško prohodnim. Pa nema ni trena vremena gledati šarenilo jesenskih boja. Zastali smo tek nasuprot Kljčici. gdje je uz ostatke kule postavljena građevinska skela i neka vrsta mostića radi njene obnove.
U ovo doba godine na Guvnima nema nikoga. Bili smo sami u toj dolini okruženoj brinama i Čikolom u kojoj vode nema i gdje se po livadama jasno vide tragovi divljih svinja. Hodali smo suhim koritom brojnih brzaca i potoka. Pokušali smo doći i do jezerca Torka, crpilišta pitke vode, ali nas je spriječilo gusto raslinje. Obišli smo u polju malo imanje Jose Malenice koji ima velik vinograd i vlastitu vodu s crpkom. Joso je ondje svakoga dana i to mu je drugi dom. Pokazao nam je njegova dva konja, crnog i bijelog, koje smo snimili u trenutku njihove bliskosti. Divan prizor.
Nauživali smo se, makar i nakratko, divljine tih prostora, ali smo ipak odahnuli kada smo se ponovno dokopali sela Ključa i sigurna puta, gdje nas je u kuću pozvao Milan Kozić, hrvatski branitelj i policajac u mirovini, s majkom mu Mandom. Rekli su nam, kako je kraj što smo ga obišli, cvao desetljećima, kada je u dolini sva zemlja bila obrađena, a pašnjaci puni krava, ovaca i konja.
- U polju, u Guvnima i ja sam puno godina provela, kaže Manda. Radila sam još kao curica, išli su svi pješke tim starim putom, ili na magarcima. Kasnije sam se zaposlila u rudniku u Siveriću, nosila grede i gurala vagonete s ugljenom. Bila sam rudarica i nikad nisam obolila“.
A dolje u samotnome polju, pak, vidjeli smo i tračak novoga: jedan veliki mladi maslinik. Tik uz Čikolu i koji gleda na Ključicu. Gotovo biblijska simbolika, rekli bismo.