Danijel Subašić s Monacom je ove sezone doživio najljepše trenutke u svojoj karijeri i postao najcjenjeniji golman u Francuskoj. No do toga nije bilo lako doći. Iza hrvatskog reprezentativnog golmana pregršt je izazova koje je u karijeri trebalo svladati na putu do samog vrha, piše Tportal.
Naš iskusni 32-godišnji vratar sada može reći da je ostvario svoje snove. Kada igrate u momčadi koja zabije više od stotinu golova u sezoni i ne brine se previše o obrani, a ipak vas proglase najboljim golmanom lige, onda je jasno da ste briljirali i da je iza vas savršeno odrađen posao.
Veliko je to priznanje za Danijela Subašića koji je još jedan sportski dokaz da skroman i samozatajan pojedinac napornim radom i predanošću može uspjeti u karijeri.
No, kao i u mnogim drugim slučajevima, tanka je bila linija između uspjeha i neuspjeha, a Zadraninu rođenom u skromnoj obitelji (otac rodom iz Nadina, majka iz Raštevića) nije bilo lako probiti se do udarne postave jedne od najboljih momčadi Europe, a posebno ne do mjesta među vratnicama hrvatske nogometne reprezentacije
Subašićeva nogometna priča započela je u rodnom Zadru, gdje je živio u blizini stadiona lokalnog prvoligaša i kao dječaka privukao ga je nogomet te se već kao mlađi kadet odlučio stati među vratnice i izabrati poziciju golmana.
Iako je pokazao veliki potencijal, Danijel nije bio neko vrijeme prepoznat od lokalnog trenera koji mu nije davao priliku pa je malo falilo da odustane od karijere i potpuno se posveti školovanju, no kada je prešao među juniore, situacija se promijenila. Strašno je napredovao i brzo preskočio tu stepenicu karijere te se probio u seniorski nogomet, u kojem je debitirao već s 18 godina na golu Zadra.
Subašić je branio redovito i vrlo solidno, no dogodio se sukob s Renom Sinovčićem, tadašnjim neprikosnovenim gazdom kluba. Radilo se o sumnjivom ugovoru koji Danijel nije htio potpisati i zbog kojeg je bio udaljen iz momčadi. Nastavio je trenirati sam, uz pomoć Nike Matkovića, trenera kojem se i danas posebno zahvaljuje na aktualnim uspjesima, jer bio je uz njega kad mu je bilo najteže.
Nepravda koju je tada osjećao Subašića je ponovo navela na razmišljanje o odlasku iz nogometa, psihički je potonuo, ali nije odustao. Sukob je na kraju ipak izglađen i vratio se među vratnice te vrlo brzo postao najperspektivniji golman u domaćoj ligi.
Još jednu bolnu uspomenu Subašić nosi iz doba dok je bio nogometaš Zadra, tragediju koja je obilježila cijelu njegovu karijeru. Godine 2008. na prvenstvenoj utakmici protiv Cibalije jedan od najboljih Danijelovih prijatelja, Hrvoje Ćustić udario je glavom u betonski zid koji se nalazio uz aut liniju i nekoliko dana kasnije je preminuo.
Strašan je to bio šok za Subašića koji Hrvoja nikad nije zaboravio i odlučio je da će njegovu fotografiju na majici nositi na svakoj utakmici ispod dresa dok god se bavi nogometom.
'Ćusta nikad neće biti zaboravljen, uvijek ću nositi majicu s njegovim likom', obećao je svima Suba, a 3. travnja svake godine na društvenim mrežama se prisjeti talentiranog prijatelja koji ga je prerano napustio.
Odlični nastupi u dresu Zadra Subašiću su donijeli interes najjačih hrvatskih klubova, Dinama i Hajduka, a on se odlučio karijeru nastaviti u Splitu 2008. godine.
U Hajduku se zadržao četiri godine i uspio je 2010. osvojiti hrvatski nogometni Kup, svoj jedini trofej do ove sezone. Branio je sasvim solidno i zahvaljujući njegovom agentu Marku Naletiliću, ukazala mu se prilika prijeći 2012. godine u slavni Monaco koji je proživljavao tada teške trenutke jer je ispao u drugu ligu.
Neki igrači možda drugu ligu ne bi smatrali privlačnom, ali Subašić nije dvojio i prešao je u klub iz Monte Carla koji ga je od Hajduka dobio za manje od milijun eura odštete.
Subašić je u Monacu nastavio raditi isto što i tijekom cijele karijere: naporno trenirati i privlačiti pažnju isključivo svojim angažmanom na terenu. Blještavilo bogate sredine nije ga promijenilo. Ostao je skroman čovjek, susretljiv prema navijačima i novinarima te potpuno posvećen svojem poslu. Iako mnogi misle da se radi o snobovskom okruženju, u Monte Carlu su itekako znali cijeniti Danijelove ljudske kvalitete. Postao je miljenik publike, ali i Princa Alberta, kao i ruskog vlasnika kluba Dimitrija Ribolovljeva.
U toj drugoj francuskoj ligi izveo je nešto mu nije uspjelo nikad prije ni poslije: zabio je pogodak iz slobodnjaka protiv Boulognea, vrijedan pobjede 2:1. Još u doba Stanka Mršića u Zadru, znao je na treninzima igrati u polju, a ovime je potvrdio da bi se dobro snašao i izvan svog šesnaesterca.
Kada se Monaco vratio u prvu ligu, u klub je doveden ugledni argentinski golman Sergio Romero, ali sa Subom se nije mogao nositi. Ništa se nije promijenilo, Danijel je ostao među vratnicama...
Proboj Subašića do pozicije prvog golmana hrvatske nogometne reprezentacije bio je još puno teži nego u klubovima. Debitirao je za Hrvatsku još 2009. godine u prijateljskoj utakmici s Lihtenštajnom, ali morao je čekati punih pet godina da bi postao prva opcija izbornika Nike Kovača.
Subašićev problem bio je Stipe Pletikosa koji je bio nedodirljiv na golu izabrane vrste, kod svakog izbornika. Navijačima se to ponekad nije previše sviđalo, posebno ne u ciklusu kvalifikacija za SP u Brazilu, jer Danijel je bio sve bolji u vrlo jakom Monaku, dok je Stipe branio u osrednjem ruskom Rostovu. No tek je odluka Pletikose da prekine reprezentativnu karijeru omogućila Subi da preuzme njegovo mjesto.
'Kada sam kao klinac počeo trenirati u Zadru, maštao sam o tome, često bih pomislio: Ajme, samo da mi je za repku zaigrati! Sada mi je najveća želja braniti za Hrvatsku na velikom natjecanju', priznao je nakon preuzimanja 'jedinice' u reprezentaciji koje se konačno dogodilo u rujnu 2014. godine.
Subašić je svoju priliku izvrsno iskoristio i u kvalifikacijama za Euro u Francuskoj gotovo da uopće nije griješio, kao ni na samoj europskoj nogometnoj smotri prošle godine. Ostaju u sjećanju njegova obrana penala Ramosu, kao i 'zicer' koji je skinuo Turcima te se još jednom potvrdio kao vrlo sigurna golmanska opcija izborniku Čačiću. Nema sumnje, mogao bi u reprezentaciji još jako dugo trajati, poput svog prethodnika Pletikose...
Pod bogatim ruskim vlasnikom Monaco je neko vrijeme imao ambiciju postati europski nogometni div, dovedeni su Falcao, James Rodriguez i Moutinho za veliki novac, slagala se šampionska generacija.
No Ribolovljev je brzo odustao od te vizije i Monaco je počeo stagnirati, bez izgleda da skine moćni PSG koji je dominirao u Francuskoj.
Jedina konstanta u momčadi bio je Danijel Subašić koji je odlično branio i držao klub u vrhu, no trofeji su izostali. Ali ipak su povučeni pravi potezi, doveden je odlični trener Leonardo Jardim i pronađeni brojni mladi talenti, među njima i Kylian Mbappe za kojim sada luduje cijela Europa. Kada je uoči ove sezone vraćen i Radamel Falcao s posudbe, kreirana je fantastična momčad koja je konačno srušila Parižane i zavladala Francuskom te dogurala čak do polufinala Lige prvaka.
Tako je Danijel došao do najvećeg trofeja u svojoj karijeri, osvojenog francuskog prvenstva, kao i titule najboljeg golmana Ligue 1, nakon što je dvije godine prije bio u užem izboru, ali nije nagrađen. Svi se slažu: nitko to nije zaslužio više od ovog samozatajnog Zadranina koji je naporni rad pretvorio u sportski uspjeh, a pritom je ostao čvrsto stajati na zemlji.
'Ne bih ništa mijenjao u svojoj karijeri. Dragi Bog mi je vratio da sam sada tu u Monacu i sav se naporan rad isplatio. Sve što sam u karijeri prošao, gledam kao životnu školu', izjavio je u intervjuu za tportal Subašić prije nekoliko godina, a danas te riječi imaju posebnu težinu.
Danijel je danas jedan od najboljih golmana svijeta, uz bok apsolutnih velikana poput Buffona, Neuera, De Gee i Curtoisa. No slava i ugled nisu ga nimalo udaljili od rodnog kraja uz koji je i dalje vrlo vezan.
Subašić vrlo aktivno na društvenim mrežama prati zadarska turistička događanja i promiče ih, a također se odaziva na brojne humanitarne akcije u svojim kraju te pomaže lokalnim nogometnim školama doniranjem lopti ili opreme.
Nema sumnje, Suba je jedna od najpozitivnijih pojava u hrvatskom nogometu i svima je drago što se uspeo na sam vrh. No to je možda tek samo početak. S reprezentacijom i klubom najveći uspjesi možda tek dolaze, piše Tportal...