Stipe Žunić napravio je čudo! Osvojio je svjetsku broncu! Kakav kralj, kakav “luđak”! Konačno! Konačno je hrvatska atletika dobila mušku svjetsku medalju. Nakon dva zlata i dva srebra Blanke Vlašić. Nakon zlata i srebra Sandre Perković. Dočekali smo konačno i jednog frajera. Bacio je 21,46 m, a samo dvojica su sinoć bila bolja od toga. Samo zlatni Novozelanđanin Tomas Walsh (21,66) i srebrni Amerikanac Joe Kovacs (22,03), piše Jutarnji list.
- Uvijek sam želio biti velika stvar, cure su nas stvarno proslavile, ali i vi ste uvijek govorili ‘pa kad će neka muška medalja’. I evo je - čvrsto je držao hrvatsku zastavu u rukama.
- Tek sad vidim koliko je teško trčati 400 metara - smijao se k’o klinac.
Čovjek koji je do prije samo 3,5 godine bio naš najbolji bacač kladiva, sinoć je očitao lekciju u najjačem finalu kugle ikada.
- Sad je glavna tema u mix zoni bila kako je kopljaš koji nije uspio doći na OI u London sada osvojio medalju u drugoj disciplini u tom istom Londonu. Interesantno zar ne?
- Nekako, kad najmanje očekuješ, onda se dogodi. A ja sam samo bio fokusiran na cilj, da dam sve od sebe. Često puta to nije bilo dovoljno, ostavljalo je gorak okus u ustima... Kao ove godine nakon 5. mjesta na dvoranskom EP-u u Beogradu. Sad se to vratilo. Došlo na naplatu. Iako, iskreno, sanjao sam prije europsku medalju, ali eto, preskočio sam nekih desetak stepenica.
Nakon mirno odrađenih kvalifikacija dan prije, norme već u prvoj seriji, 20,86 m, poželio je ‘inače sam uvijek dobar ujutro, ali vrijeme je da budem dobar i navečer’. Dobar? Bio je savršen. I održao još jedno obećanje ‘rokat ću, idem na sve ili ništa, želim ovdje biti najbolji hrvatski atletičar, želim da Hrvatska bude ponosna’.
- Previše emocija je ovdje večeras. Kad sam vidio da imam medalju, da su svi drugi podlegli pritisku, jednostavno sam želio ostati ležati na onoj travi dok mi se sve ne upije. Želio sam da taj trenutak traje vječno.
Na travi koju je poprilično izbušio sinoć. Otvorio je natjecanje sa 21,01, držao je peto mjesto, a onda u drugoj seriji eksplodirao sa 21,46. Samo dva centimetra kraće od hrvatskog rekorda. I treće mjesto. Zadržao ga je i nakon 21,04 u trećoj seriji, pa i nakon 21,08 u četvrtoj. Do četvrte serije nisu stigli Novozelanđanin Jacko Gill (20,82), bivši svjetski prvak, Nijemac David Storl (20,80), Amerikanac Darrell Hill (20,79) ni Rumunj Andrei Gag (19,96). No, Stipe je ostao miran do kraja. Četiri ispravna hica, sva četiri preko 21 metra, i jedan, onaj drugi, dovoljan za broncu. Ma, rokao je kao da mu je ovo deseto svjetsko prvenstvo. A ne prvo. Kao da je u onom krugu doma. U svom Zadru.
- Meni paše pritisak. Ja sam uvijek dobar pod pritiskom. I kad su kvalifikacije, i evo, kad je finale. Stvarno se dobro nosim s time, imam dobru prošlost u kickboxingu, imam dobro duhovno iskustvo i meni to paše, ja to iskoristim k’o gorivo. I evo rezultata.
- Već u drugom hicu kad sam bacio 21,46, vidio sam da su se svi drugi uozbiljili, jer su vidjeli ‘stari, i ovaj može baciti’. I onda su se svi nekako stisli, a ja se još više oslobodio.
Kakva imena je samo sinoć dobio. Olimpijski pobjednik Ryan Crouser, veliki favorit ovdje, bacio je tek za 6. mjesto.
- Mi smo prijatelji, ljetovao je kod mene, ali ponovila se 2015. Pobijedio sam ga u NCAA finalu i rekao sam da ću ga pobijediti opet. Ovo je najslađa pobjeda.
Za malo je dobio i drugog Amerikanca, srebrnog Joea Kovacsa (21,66).
- U petoj seriji sam imao hitac blizu 22 metra, dalje od njegovih 21,66, ali na žalost, prijestup. Ma, ne treba tražiti kruha preko pogače.
Kako je ostao onako miran do kraja?
- Bila je tu hrpa emocija, ali potisnuo sam ih nekako na kraj mozga, rek’o ‘neću misliti o tome’, vidim da sam treći od druge serije, čekao sam da se netko upali, ali svi su se stisnuli. Čudi me za takve gigante, za ljude koji imaju sto puta više iskustva od mene. Eto, sad sam i ja gigant - opet će kroz smijeh.
- Prave emocije lupale su me tek kad je sve završilo, ali smirio me ovaj počasni krug koji sam trčao. Imao sam ogromnu podršku od doma, od djevojke, od roditelja, brata, prijatelja, stvarno, svi su bili fantastični. S prijateljske, duhovne strane, svi su me podupirali. To je bio ogroman vjetar u leđa.
Prije nekoliko dana rekao nam je ‘gledao sam doček hrvatskih vaterpolista u Zagrebu, zamišljao sam kakva bi to ludnica bila da napravim nešto veliko u karijeri i da imam doček u svom Zadru’. I? Zadre? Stipe je spreman, a vi? Zaslužio je ludnicu. I to kakvu. Onakvu kakvu je on napravio sinoć na Olimpijskom stadionu.
- Uvjeren sam da će nešto biti u Zadru. Ako nigdje, onda bar u mom kvartu, u Plovaniji. Gdje su svi ogromna podrška.
Kako će proslaviti ovo čudo?
- Popit ću pivu, eventualno dvije, ne smijem previše, jer čeka me ostatak sezone. Dijamantna liga u Birminghamu, vjerojatno i dijamantno finale i Hanžek. Zadnja tri puta sam na Hanžeku bio nešto trlja, brlja, ozlijeđen, ove godine je vrijeme da na Hanžeku budem ono što jesam.