Rođen je 1968. godine u Čakovcu, gdje je i započeo svoju nogometnu karijeru za tadašnji MTČ. Ubrzo su ga "ubrali" skauti Hajduka i doveli u Split, grad u koji se zaljubio i tu ostao. Za Hajduk je igrao pet godina. Već 1987. bio je član jugoslavenske juniorske reprezentacije, koja je proslavila bivšu zemlju postavši prvak svijeta na natjecanju u Čileu. Poslije je igrao i za YU "repku", a 1990. godine bio je i na Svjetskom prvenstvu. Igrao je i u dresovima Barija, Torina, Juventusa, Real Betisa, Coventryja, Real Madrida... - piše Slobodna Dalmacija.
Nakon osamostaljenja Hrvatske, nastavio je igrati za hrvatsku reprezentaciju, a posebno ga pamtimo što je na Svjetskom prvenstvu 1998. godine igrao svih sedam utakmica i okitio se brončanom medaljom. Naravno, riječ je o Robertu Jarniju.
Forma toga nogometaša nije se puno promijenila od vremena njegovih igračkih dana. Naime, Splićani ga i danas gotovo pa svakodnevno viđaju po Marjanu, pa u teretanama, na teniskim terenima, pa na futsalu. Taj čovjek nikada ne staje...
Roberte, većina sportaša kad im završi sportska karijera uzme TV upravljač, sjedne ispred televizije i kao da im je život stao?
– Neki da, ali ja ne. Čim sam prestao igrati, sam sebi sam rekao – nikad stati! Završio sam karijeru 2003. godine i vratio sam se kući, ali i dalje sam imao jaku potrebu za treninzima jer mi je to ušlo u krv. "Narkoman" sam što se tiče treninga, teški ovisnik.
A što s ovima koji su se ipak odlučili za kauč?
– Svatko ima svoj izbor i svoje prioritete. U životu, da bi čovjek bio uspješan, mora imati cilj. Meni je došao kraj karijere i da nisam sebi postavio cilj, imao bih velikih problema, jer dosada je najveći neprijatelj. Meni je danas cijeli dan ispunjen, i sretan sam čovjek.
Što danas trenirate?
– Pa evo, moji treninzi su miks trčanja na Marjanu, veteranskog futsala i trenutno moje najveće sportske ljubavi – tenisa.
Na Marjanu samo trčite ili...
– Kombiniram lagano trčanje, sprinteve, skokove. S tim eksplozivnim treningom se, recimo to tako, održavam.
A teretana?
– Za sada će morati još malo pričekati jer sam imao protruziju dva diska, odnosno iskakanje dijela diska van njegova prirodnog ležišta. Teretana je odličan izbor za neaktivne ljude, ali za protruzije sam sam kriv, jer sam puno toga htio, ali tijelo nekada kaže stop.
Pa da, ne možete i tenis, i futsal, i Marjan, i teretanu...
– Htio sam, ali, eto, ne može se, nažalost (smjeh).
A što jedete?
– Trenutačno najviše lešade, ribu i puno povrća. Imao sam divertikulozu (na površini debelog crijeva formiraju se džepovi u kojima ostaju dijelovi hrane i stvara se upala), pa se moram paziti. Prije sam jeo sve što mi je pasalo, međutim onda sam morao promijeniti prehranu i toga se držim. Savjetovali su mi da pazim, jer ako mi se to opet dogodi, liječnici kažu da mi antibiotici neće pomoći, pa će me morati otvoriti, odrezati crijevo i sašiti. A to ne bih volio.
Jeste li čuli za ove nove načine prehrane – paleo i LCHF, u kojima se propagira povratak na prehranu naših starih, dakle što manje brašna i šećera, a dosta mesa, ribe, masti i povrća?
– Jesam, pratim ja to sve, i sviđa mi se taj pristup u kojem se propagira domaća hrana, a izbacuje ona umjetna, industrijska. No, ipak vam moram reći da svaki čovjek sam sebi treba napraviti svoju piramidu prehrane, dakle osluškivati svoje tijelo. Ja to činim zadnjih godina i evo nisam pogriješio.
Čini li vam se da naši domaći klubovi nisu svjesni važnosti prehrane u uspjesima sportaša. Evo poznajem jednog nogometaša koji mi kaže da im za hranu daju salame, bijeli kruh, puno tjestenine i šalše...
– Vani se na prehranu jako pazi. Vrlo su važni proteini i aminokiseline za oporavak, kvalitetni ugljikohidrati za nadopunu energije. Ali sve je pomno dozirano i isplanirano. Nogometaš točno jede u vrijeme kad mu se kaže, i to hranu koja je individualno isplanirana i izvagana za svakog pojedinog sportaša. Vrhunski sportaš u inozemstvu ne jede i ne pije po svom nahođenju, nego točno ono što mu se kaže.
Imate li neki konkretan primjer?
– Evo primjer Real Madrida. Tamo je jedno vrijeme trener bio Fabio Capello i čim je došao, zabranio je svim nogometašima crveno meso za ručak i večeru, jer se tada u nekim nutricionističkim krugovima napadalo meso kao nešto vrlo loše. Nogometaši su do dolaska Capella uvijek jeli crveno meso, i to najkvalitetnije. I onda se dogodilo da su nakon dva mjeseca Capellove bezmesne prehrane jako pali, smanjila im se mišićna masa, kvaliteta igre, bili su jako umorni. Naravno, pali su i rezultati.
I što je onda napravio "mudri" Capello?
– A što je mogao? Vratio je ono što im je oduzeo – meso! I rezultati su se nedugo zatim vratili, mišićna masa je rasla, a umor je nestao. Ne može čovjek protiv prirode.
Sportaši nakon karijere otvaraju restorane, kafiće, žele nagomilati još novca. Neki uspiju, a neki propadnu.
– Pokušao sam nešto sa sportskom opremom, ali sam vidio da ništa od toga i okrenuo sam se sportu. Živim od onoga što zaradim trenutno, a živim i od onoga što sam zaradio u karijeri. Nisam megaloman da bih se sada bavio nekim velikim ulaganjima i na to trošio svoje živce i snagu. Imam i više nego što mi je dovoljno za dobar i ispunjen život i ne vidim svrhu u bavljenju nekim velikim biznisom. Općenito je danas svima svrha zgrtanje novca, a to nije život. Posebice mislim na današnje mlade.
Niste zadovoljni današnjom mladom generacijom?
– Nisam ja staromodan i razumijem da se današnja mladost razlikuje od moje mladosti, kao što će se i današnja puno razlikovati od one u budućnosti. Ali primjećujem jedan trend koji nije lijep, a to je da mladi žele sve, i to po mogućnosti odmah. Nema onog prirodnog puta – stepenicu po stepenicu. Također, brišu se neke vrijednosti.
Koje...?
– Pa mladi žele sve na gotovo, očekuju poklone, a kada se biraju kumovi, onda se ne bira po tome je li netko plemenit, dobar, nego koliko ima novca i koliki će dar moći kupiti ili im dati novca. A kad govorimo o mladima, tu je i ona fizička komponenta, u kojoj su vrlo loši i slabi.
Objasnite?
– Sjede doma cijeli dan, igraju igrice, jedu hranu iz pekare i pretili su. Premalo su aktivni, motorički spori i tromi. Savjetujem roditeljima da im oduzmu mobitele i igrice i upišu ih obavezno na neki sport. Trenutačno imamo školski sustav koji ne štima dobro. Kada sam bio u školi u prošloj državi, imao sam profesore koji su nas usmjeravali, netko je bio za nogomet, netko za trčanje, atletiku... Za svakog se ponešto našlo, a onda bi učitelji tjelesnog, kada bi vidjeli da netko od te djece odskače, zvali atletske, nogometne ili gimnastičke klubove i djeca bi se dalje razvijala.
Ako dijete nije stvoreno za sport, onda neka se šeta na bogomdanom Marjanu, neka se igra. Najlošija je solucija da cijeli dan sjedi u školi, pa potom dođe kući i leži na kauču. Osuđujemo tako našu djecu da budu bolesna.
I koje je, po vašemu mišljenju, rješenje?
– Sve se mislim da bi bilo dobro da bude jedan elektromagnetski udar i da nam svi mobiteli "pomru", samo da ostane telefon, ali onaj prastari na vrćenje. Kad tu djecu vidim i u nekoj grupi, ne razgovaraju među sobom, samo bulje u ekrane. Neće to na dobro...
A nisu ni stariji bolji. Evo dokazano je da tjelovježba bitno usporava osteoporozu i propadanje mišića, te prevenira rak, a opet smo po pretilosti među najgorima u svijetu.
– Meni trening znači život, funkcionalnost i bistriji um. Trenirat ću do zadnjeg dana. Lijepo je vidjeti ljude koji i kada imaju problema kroče sa smiješkom kroz život, a imate i one koji su, iako ne tako stari, pogrbljeni, jako pretili i, zbog toga fizičkog hendikepa, nesretni. U prirodi čovjeka je da bude aktivan, a kad se prestanemo kretati, odumiremo. To je jednostavna logika koju svatko razumije, ali se ipak neki svjesno odlučuju da cjeli dan provedu ispred televizije, iako su zdravi i mogli bi puno učiniti da unaprijede svoj život.
Vratimo se još malo na mlade. Vjerojatno ste primijetili da bježe glavom bez obzira iz Hrvatske?
– Teško mi je to gledati, prava je šteta da nam ljudi tako odlaze. Ako se neće nešto promijeniti u samom odnosu prema njima, ne znam kako će sve to na kraju završiti.
Primjerice, ljudi su sedamdesetih iz naših krajeva išli da se vrate, a sada su otišli da se ne vrate?
– Da baš to, ne žele se vratiti, i ne pomišljaju na to da bi ponovno, osim kao turisti, došli u Hrvatsku. Tužno je to. Evo ja imam dva prijatelja koji su otišli. Rekli su mi: "Roberte, mi se ovdje više ne vidimo, nemamo budućnosti, i odlazimo zauvijek..."
Nisam vam ja za direktora
Jarni je završio i trenersku školu. Zatim je radio kao pomoćni trener Sergija Krešića u Hajduku, da bi 2007. postao i trener Hajduka. U sezoni 2010./2011. zovu ga da preuzme NK Istru 1961. Tijekom 2012. i 2013. vodio je juniorsku selekciju Hajduka. Nakon toga odlazi iz "bilih" i preuzima vođenje FK Sarajevo. Sada vodi hrvatsku U-19 reprezentaciju.
– Želim i dalje ostati u nogometu, ali ne želim postati sportski direktor i biti gore po kancelarijama, nije to za mene, za mene je teren – kaže nam Jarni.
Bez komentara o reprezentaciji
Situacija u reprezentaciji je loša?
– Ne bih to volio komentirati i ulaziti u to, pričekajmo da vidimo što će se događati dalje, ne želim se miješati u to.
Je li Čačić trebao biti izbornik?
– Kažem vam, nisam unutra, ne znam što se točno događa, pa ne bih volio ni komentirati. Ne volim komentirati ono u što nisam upućen.
U nogometu ste, trenirate U-19, pa morate nešto znati?
– Ponavljam, nisam unutra, nisam u tome. Ne raspitujem se, ne sudjelujem u ćakulama i tko s kim ovo ili ono. Držim se po strani i gledam svoja posla, te se ne volim miješati u nečiju profesiju, kao što ne volim da se u moj profesionalni put petljaju drugi.
Brazilci su dobri jer su kao djeca igrali futsal
Jarni kaže da ga je oduševio futsal i poslije tenis.
– Tijekom igranja u Španjolskoj povremeno sam gledao futsal na televiziji i to mi se činilo jako dosadno. Međutim, kada sam prestao igrati nogomet, zvali su me iz kluba "Split Gašperov". I nakon nekoliko mjeseci doslovce sam se zarazio time. Trebalo mi je neko vrijeme da se priviknem jer se igra "četiri na četiri". Futsal je puno intenzivniji od klasičnog nogometa, sudjelujete svaku sekundu u igri i koncentracija mora svaki, ali baš svaki trenutak biti usmjerena na igru, nema psihičkog ni fizičkog odmora dok ne završite. Zadržao sam se tu punih pet godina i uživao sam, a danas igram utorkom veteransku ligu.
Futsal je i kao ideja odlična, posebice za mlade. Mi cijelo vrijeme govorimo mladim nogometašima kako moraju razmišljati i kako noge moraju raditi. E to je sve u ovom futsalu idealno posloženo, a što vidimo na primjeru Brazilaca. I zato se svi pitaju zašto su ti svi Brazilci tehnički jači od nas. Upravo zbog toga, oni su kao klinci počeli igrati futsal i onda su u dvanaestoj, trinaestoj godini prešli u veliki nogomet. I onda im tu ostane tehnika, eksplozivnost, nevjerojatna brzina i reakcije. To su sve kretnje i shvaćanja igre koje su dobili u futsalu.
Brazilci imaju eksplozivnu početnu snagu i tu ih ne može nitko nadmašiti i zato su jaki tehničari i vole imati loptu među nogama, jaki su jedan na jedan.
A tenis?
– Tenisom sam se počeo baviti 2006. godine i to je danas moj veliki hobi. Mislav Kačić je bio moj prvi teniski učitelj. Tada sam kombinirao tenis i futsal, što nije moglo ići zajedno jer rade drugi mišići, a bilo je stvarno naporno. Onda sam 2009. godine dao prioritet tenisu, igram ga svaki drugi dan, idem po turnirima i to me doista ispunjava. Uživam u tome.