"Slušaj, mene iz Splita šalju da napravim reportažu o Zadru, ono, kako drugi vide Zadar u svjetlu ovog priznanja za najbolju europsku destinaciju godine. Kako si ti tamo doma, molim te, predloži mi nekoliko sugovornika koji bi mogli nešto suvislo reći o Zadru. Tri-četiri, ja već imam par imena, to će mi biti dosta, ali da su različitih profesija, gospodarstvenici, poduzetnici, stručnjaci, mlađi, stariji... Sutra dolazim, pa se vidimo".
Nema problema!
Nekoliko minuta nakon našeg razgovora na mail kolege Saše Ljubičića poslao sam sedam-osam imena s telefonskim kontaktima ljudi za koje sam procijenio da bi mu se odlično uklopili u njegovu reportažu o Zadru. Tri od sedam imena na kraju su završila u novinama, a što je bilo s ostalima, pitam nekidan Ljubičića. Među tim "ostalima" je bilo iznimno uspješnih gospodarstvenika, mladih ljudi s dva fakulteta, vrhunskih stručnjaka, sveučilišnih nastavnika, znalaca...
"Nećeš vjerovati, ali kada sam nazvao 'tvog' gospodarstvenika" priča mi Saša "čovjek me stao preklinjati da ga nigdje ne spominjem! Ali, to je prilog o uspjehu Zadra, kažem mu. Ma ni uspjeh ni neuspjeh, nemoj me uopće spominjati! Zadnji put kad su u novinama spomenuli da smo dobra firma, nisam se mogao riješiti inspekcije. Sutradan je stigla porezna inspekcija, počeli su nazivati s raznih strana da im doniram novce, da zaposlim nekog njihovog... Molim Vas, ako možete bez mene, bio bih vam zahvalan".
Dobro, otpao je poduzetnik, a što je bilo s ovim drugima, pitam ga.
"Jedna mi je rekla", nastavlja Saša "da više nikada ne želi da joj se ime spomene u novinama! Zadnji put kad je bila zbog svog posla, kojeg inače odlično radi, toliko su je iznapadali u njenom radnom kolektivu, toliko je izogovarali, optužili da je platila novinare i novine, da je namjestila politika, toliko zavisti i ljubomore, da je mislila od svega dići ruke i dati otkaz! Samo zato što je pametna, uspješna i svoj posao radi kako treba. Rekao sam joj: hvala, razumijem, možda jednog drugog dana...".
Prošlo je dva dana od razgovora sa Sašom, a iz glave mi ne izlaze te njegove riječi. Pričam to kolegama u Zadru, a svako od njih ima nekoliko sličnih iskustava o propalim novinskim pričama, samo zato što su ih potencijalni sugovornici, dobri, pametni, zapravo normalni ljudi, molili da ih zaobiđu, jer će od pojavljivanja u novinama imati samo problema.
Pa kakvi smo mi to ljudi, u kakvoj to državi i sredini živimo u kojoj najbolji među nama plaćaju cijenu svog uspjeha? Umjesto da nam njihovi primjeri budu poticaj, oni svjesno bježe od javnosti, jer ih javnost uništava. Kod nas očito nije dobro ako nešto korisno radiš, doprinosiš, ako si pametan, vrijedan i radišan i ako zato završiš u novinama. Jer, eto ti onda problema: od inspektora do zavidnih jezika.
Što je to u nama da toliko mrzimo bolje od sebe?
U ovoj zemlji, izgleda, nije problem ako te progoni USKOK, ako te opruže ili čak osude za kriminal, ako krivotvoriš diplome, ako širiš govor mržnje, ako ne znaš svoj posao, ako lažeš, kradeš, varaš, manipuliraš... Takvih je svakog dana puna televizija i novine, i svi su oni, kao, O.K. Ali ako je netko nedajbože uspješan u nečemu, unatoč svim nemogućim uvjetima poslovanja u Hrvatskoj, ako netko dobro radi svoj posao, bilo za javni ili privatni sektor, i ako ga mi nesretni novinari zbog toga gurnemo u prvi plan, e onda mu se traži dlaka u jajetu, onda mora da je taj "nečiji", da je kupio novinara/novine, da je to podmetanje opozicije, da je sve to zbog politike, da je to... preverzno, jel' da?
I onda se pitaju zašto - uz još stopedeset drugih razloga - pametni i sposobni odlaze iz Hrvatske. A zašto ne bi? Što će im ovdje biti bolje? Možda i hoće, za jedno 30 godina. Kad biologija odradi svoje, kad i one bivše i ove aktualne, vrijeme pomete.
Ma bjež'te ljudi, i ne okrećite se!