- Imao sam je na video kazeti i dao je nekome. Kad mi je napokon vratio nakon 15 godina, opet sam je nekome dao i tako je nisam nikada pogledao.
- Ali imaš je na YouTubu – dobaci mu Šuljak.
- Znam, ali isto je nisam pogledao... A bio je to najsretniji dan u mom životu. Ne samo mome, događaj je to koji je obilježio naše živote – iskreno će Pahlić.
- Nikada nisam bio sretniji nego taj dan. Najveći pozitivni šok u povijesti grada – ubaci se opet Šuljak.
- Žao mi je da mlađe generacije, generacije nakon nas, to nikad više nisu osjetile. Tu sinergiju kluba, navijača, grada, ljudi. Taj doček, 20 tisuća na Trgu, trans, euforiju, estazu... I danas se od toga naježim. Nevjerojatno! - kaže Blažević kao neki zaključak, a tek smo počeli razgovarati.
Na trenutak, i bio je to jedini takav trenutak tijekom našeg razgovora, svih njih sedam, zajedno s novinarom, prekrila je šutnja. Sekundama tišine kao da odajemo neizmjernu počast događaju koji je prije 30 godina zauvijek obilježio sportski život tadašnje države, Zadra, jedne cijele generacije. Za koji se još uvijek traži racionalno, fenomenološko obrazloženje. Da, možda je to bilo sportsko čudo, ali bio je to zasigurno i sportski vrhunac jedne košarkaške generacije koja je naprosto morala eksplodirati. Koja je u sebi objedinila sve elemente velike momčadi, a završni sjaj, finalni udarac, dao joj je vjerojatno najnekonvencionalniji košarkaški karakter bivše Jugoslavije, beogradski trener Vlado Đurović.
Okupili smo se u "Noi", poznatom košarkaškom kafiću na zadarskoj Relji u vlasništvu Draženka Blaževića. Od njega je tada u ekipi bio viši samo Stojko Vranković. Uz Blaževića, Darka Pahlića, pomoćnog trenera Branka Šuljka, tu su još Ante Matulović, Boris Hrabrov, Petar Popović i Ivica Obad. Od desetorice igrača Zadra iz te famozne majstorice fale nam Veljko Petranović, koji živi u Sloveniji, Milan Mlađan u Švicarskoj, Stojko Vranković u Miamiju te Zdenko Babić koji se s obitelji skrasio u Arbanasima.
- Nemojte zaboraviti fizioterapeuta Mladena Babića. On je još uvijek u klubu – napominje nam na rastanku Matulović.
- Nakon utkamice Babić je skalpelom odrezao mrežicu pa su na njega krenuli Cibonini redari. Đurović i mi igrači spriječili smo ih da ga odvedu, i tako je mrežica ostala kod njega – prisjeća se Blažević.
Pokušavam ih vratiti na početak. Na utkamicu o kojoj bi, kaže Hrabrov, mogao napisati knjigu, iako je u finalnom suretu odigrao samo 27 sekunda - ušao je nakon pet osobnih Zdenka Babića. Godine su učinile svoje, posijedili su, naborala su se lica, uhvatili su koje kilo viška. Neki se košarkom gotovo uopće više ne bave, neki ponekad bace neku veteransku utkamicu, neki o košarci, ali i nogometu, hokeju, rabgbiju i bejzbolu, znaju samo - kladioničke koeficijente. Razgovaramo spontano, asocijativno, jedni drugima dopunjavaju rečenice i odgovore, često istovremeno svi imaju nešto za reći...
- Novinar, svaka čast, nismo se ovako okupili... ima 30 godina - zafrkava se Pahlić.
- Vidimo se, ali se rijetko okupimo. Nema se vremena, život vuče na svoju stranu. Nedavno smo imali skupštinu veterena, ali nije lako sve okupiti. Prije nas je vodio Bruno Marcelić, umro je, nažalost, pa smo sada izabrali Blaževića – kaže Obad, kao da se opravdava novinaru što ih košaraka danas rijetko više okuplja.
- Svi, osim Mlađana, ponikli smo iz zadarske škole košarke. Od najstarijeg Obada, koji je '57 godište, do Stojka koji je '64., a na mala vrata tada su dolazili Komazec i Šarlija – nastavi Blažević.
- Zapiši da je ta godina bila šlag na tortu Pinove selekcije i Đurovićevog rada – dodaje Pahlić.
- Da Đurović nije bio odakle je bio, nikad ne bi bili prvaci! - kaže Hrabrov.
- A da sudac nije bio Đurovićev vjenčani kum... - podbode uz smješak Popović.
- Zato smo i imali pošteno i pravedno suđenje! - ozbiljno će Hrabrov.
- Da je Giergia bio trener, siguno bi ga pokrali – dobaci Šuljak.
A da Popović nije imao šuterski dan iz snova... – ubaci se novinar.
- Pop je prvo poluvrijeme bio očajan! Đurović mu je na poluvremenu oderao sve po spisku, i majku i oca! U drugom je poludio... - tumači Hrabrov.
- Osvojio sam europsko srebro s reprezentacijom, ali to je nula prema ovome! - priznaje Popović.
- Da danas napravite anketu među Zadranima, to bi sigurno bio najsretniji dan u povijesti grada. Bili smo heroji, nosili su nas na rukama, bili smo čašćeni gdje god bi došli, to nas je obilježilo za cijeli život – ponavlja Pahlić.
- Te godine je bilo teško na početku. Protiv Rabotničkog i Čačka jedva smo prošli, ali smo se dizali, igrali smo sve bolje i bolje. Onda smo u zadnjem kolu prvenstva, prije play offa, dobili Partizan u Beogradu 35 razlike. Tada smo pokazali da možemo ići do kraja – sjeća se Šuljak.
- Dobili smo Partizana, pa Bosnu dvije utkamice, pa Jugoplastiku dvije utkamice i Cibonu 2:1. U zadnjih sedam utakmica imali smo jedan poraz protiv Cibone u finalu play offa. Nitko nije imao takav skor – ističe Blažević.
- Protiv Partizana, Pop je imao slomljenu navikularnu kost, ja sam pucato trice pet-pet. Htio sam reći da smo mi tada bili ekipa, ne samo na parketu, zajedno smo išli u disko, igrali na karte, izlazili u Popov kafić... - dopunjava Pahlić.
- Pop ih je u finalu dao šest komada, a ja jednu. Iz prve. Bio je to moj jedini koš, jer sam čuvao Dražena. A čuvati Dražena, to je bilo... Uf! Trener je imao povjerenja u mene – dodaje Obad.
- Dva produžetka. Na kraju regularnog dijela 85:85, pa nakon prvog produžetka 96:96 i onda na kraju 110:111... - podsjeća Matulović.
- Ja i Blažević smo plakali od sreće. Imam i tu sliku, poslat ću vam je – opet se ubacuje Šuljak.
- Kad sam malo prije spomenuo mlađe generacije, mislio sa i na Jazine, mitsku dvoranu, koja nas je nosila 200 posto. Ne da se to opisati – veli Blažević.
- Jel' tako da tada nije postojao Tornado? – zapita ih Šuljak.
- Je, ali to nije važno – složi se većina.
- Za nas je navijao cijeli grad. Bilo je to jedinstvo igrača i publike – kaže Pahlić, a svi glavom potvrdno klimaju.
Je li Đurović bio ključ uspjeha?
- Đurović je znao s nama. Stojko je na treninzima znao biti dvilji, napucao bi nogom loptu u 65. red tribina. Đurović je znao da ga mora smiriti. Jednom smo išli u Delnice, Đurović je nakon večere izveo Stojka i mene u šetnju. Onakav kakav je bio, stao je pred Stojka i rekao: "Hoćeš se tući samnom?!". Od tada Stojko nije više pravio probleme. Bio je sjajan motivator i psiholog – sjeća se Šuljak.
- Pred zadnju, finalnu utakmicu, natjerao nas je da igramo mali balun. Uprava se zgrozila, bojali su se ozljeda. A on je rekao: "Sad tamo Dražen šutira stotu tricu, Cvjetičanin sto pedesetu, a mi igramo na male branke". Znao je kako iz glave izbaciti pritisak. Pred susret je tražio da kao ekipa napravimo nešto potpuno drukčije od uobičajenog. Ja sam opredložio da kombiniramo dvije garniture naših dresova. Tako je Zadar prvi i jedini put nastupio u bijelim majicama i plavim gaćama – govori Pahlić.
- I rekord Babića, kad je protiv Nikozije dao 144 koša, je Đurovićevo "djelo", kako bi potukli Draženov rekord od 112 koševa. Bila je to priprema za ovo što nas je čekalo. Za pobjedu najbolje ekipe u Europi koja tri godine u Zagrebu nije izgubila utakmicu. Mi smo uspjeli i ušli u povijest – završi Šuljak.
Zasluženo, kao prvaci. Zauvijek!