Profesor emeritus Sveučilišta u Zadru Nikola Jakšić (1949.) rijetko daje novinske intervjue. U svojoj bogatoj skoro 40-godišnjoj istraživačkoj karijeri vrsnog arheologa, povjesničara i povjesničara umjetnosti, izvan stručnih glasila, časopisa i izložbi, gotovo da nije imao značajnijih medijskih istupa, premda među kolegama slovi za našeg ponajboljeg poznavatelja hrvatske ranosrednjovjekovne umjetnosti.
Njegovu knjigu "Klesarstvo u službi evangelizacije" koja je u izdanju Književnog kruga i Muzeja arheoloških spomenika iz Splita objavljena krajem prošle godine, struka je jednoglasno prepoznala kao kapitalan doprinos hrvatskoj historiografiji i prvu sintezu predromaničke skulpture kod nas. Vrijeme je to od 9. do 11. stoljeća o kojem postoji jako malo sačuvanih izvora, a ono što je ostalo, na tisuće kamenih ulomaka i reljefa iz porušenih starohrvatskih crkvica iz razdoblja uspostave hrvatske državnosti, desetljećima je čekalo na cjelovitu stručnu interpretaciju.
Uz našeg poznatog medievalista Miljenka Jurkovića utemeljitelj je i član uredništva danas najcjenjenijeg europskog stručnog časopisa za umjetnost srednjeg vijeka, Hortus Artium Medievalium, koji izlazi redovito svake godine počevši od 1995.
Knjiga koja je povod ovom razgovoru nosi podnaslov "Studije iz predromaničke skulpture na Jadranu". U knjizi je ukupno 19 studija, neke su napisane pred više od 30 godina, a neke su posebno pisane baš za ovo izdanje. Među njima posebnu pažnju privlače dvije studije posvećene krstionici kneza Višeslava iz Nina koju se dugo u našoj historiografiji smatralo autentičnim spomenikom pokrštenja Hrvata.
Stručna polemika o porijeklu krstionice s imenom kneza Višeslava traje preko 50 godina. Vi tvrdite da ona nije hrvatski spomenik i da nema nikakve veze s Hrvatima. Kako je onda uopće završila u korpusu hrvatske ranosrednjovjekovne umjetnosti?
- Krstionica je prvi put uočena 1853. godine u kapucinskom samostanu u Veneciji kada je prenešena u mletački Museo Correr. Tako je postala poznata javnosti. O krstionici su prvo pisali talijanski autori koji su na njoj uočili slavensko ime, što je izazvalo potrebu za tumačenjem. Glavno je pitanje bilo tko je taj Višeslav? Bilo je jasno da krstionica nije bila namijenjena prostoru u kojem je nađena. Bilo je različitih interpretacija, neke su uključivale i ruske kneževe, a onda je temeljem jednog zadarskog rukopisa iz 18. stoljeća, tzv. Annonim Filippi, zadarski autor Giuseppe Ferrari Cupilli oprezno pretpostavio da bi krstionica mogla biti porijeklom iz Nina. Naime, Cupilli je u tom rukopisu pronašao podatke da je 1746. iz Nina odnesena neka krstionica koja je bila, kako kaže, opremljena natpisima i grbovima. Za taj Cupillijev prijedlog "zapalio" se Luka Jelić koji je početkom 20. stoljeća istraživao ninske spomenike. On je pretpostavio kako bi to mogao biti dokaz ne samo da krstionica u Correru potječe iz Nina, nego da je i na njoj upisano ime jednog hrvatskog kneza iz 9. stoljeća u vrijeme čije vladavine je došlo do pokrštenja Hrvata.
Datacija krstionice dakle nije bila sporna već njeno porijeklo, odnosno, pitanje tko je napravio i s kojom namjenom?
- Točno. Datacija nije znatnije bila promašena, jer to u globalu jest 9. stoljeće, točnije ipak, njegova posljednja četvrtina. Problem je što je Jelić krsni zdenac htio jače usidriti u Nin na početak 9. stoljeća. Kao voditelj arheološka istraživanja u Ninu Jelić je 1911. godine objavio izvješće prema kojem je kod današnje župne crkve sv. Azela (a to je srednjovjekovna ninska katedrala) pronašao temelje građevine krstionice oblikom bliske opisu u rukopisu Annonim Filippi. Prema njegovom tumačenju, u toj građevini je nekada bila smještena Višeslavova krstionica u kojoj su Hrvati primili kršćanstvo. Kasnija arheološka istraživanja su međutim pokazala da takve građevine na terenu uopće nema. No, kako ju je Jelić u svom izvještaju čvrsto "zabetonirao" u Nin, krstionica je ušla u historiografiju kao gotova činjenica. Kasnije se ipak uspostavilo da je Jelić tu građevinu izmislio.
Kako su tekla ta istraživanja i tko je prvi krenuo tim novim tragovima?
- Još 1959. godine Mate Suić je napravio sonde na mjestu gdje je Jelić označio postojanje krstionice, ali je nije našao. Suićev izvještaj, nažalost, nije bio pretjerano zapažen, jer se u međuvremenu kroz mnoge historiografske radove krstionica praktički usidrila u ninskom ambijentu. Ivo Petricioli je 1984. ponovno pisao o tome zaključivši da je Jelićeva lokacija sumnjiva i da praktički nema dokaza da je krstionica porijeklom iz Nina. I na tome se stalo. Baveći se tim problemom 2000. godine uočio sam jedan podatak koji je u historiografiji dotad prošao nezapaženo, a to je da se čovjek koji se spominje na krstionici kao onaj koji ju je dao izraditi, dakle svećenik Ivan (Iohannes presbiter) bio porijeklom iz Venecije.
Riječ je osobi koja je nama dosta dobro poznata u izvorima druge polovice 9. stoljeća. Svećenik Ivan je bio onodobni papin izaslanik kod hrvatskih kneževa Domagoja i Branimira, a i u drugim slavenskim zemljama, primjerice u Bugarskoj i Moravskoj. U jednom od tih dokumenata za njega je, gotovo slučajno, rečeno da je porijeklom iz Venecije. Mene je to navelo da svećenika Ivana s krstionice prepoznam u osobi papinog izaslanika. Ako je on porijeklom iz Venecije, a krstionica je tamo pronađena, onda to nije nipošto slučajna koincidencija, nego je on vjerojatno krstionicu naručio u Veneciji za neku od svojih misija kod nekog, nama nepoznatog kneza čije je ime bilo Višeslav. Naime, papa Ivan VIII koristio se upravo njegovim uslugama da bi vladare s velikog slavenskog prostora od Karpata do Jadrana približio papskom utjecaju.
Osim toga, uočio sam istraživačima krstionice do tada posve nepoznat tekst friulanskog erudita Federica Altana koji u jednom pismu godine 1749. upućenom kapucinskom fratru Filipu iz Verone opisuje krstionicu uzidanu u kapucinskom samostanu u Veneciji. Altan se tuži da je krstionica, koja se u samostanu oduvijek čuva, dijelom uzidana (oko jedne trećine) u neki zid, pa žali što ne može prepisati njezin tekst integralno.
To je u potpunoj suprotnosti s izvješćem iz zadarskog Annonima Filippi kojeg je Jelić uzeo za osnovu svoje interpretacije, gdje se navodi da je krstionica iz Nina odnesena 1746. godine.
Kome je krstionica bila namijenjena?
- Vjerujem da je trebala poslužiti za pokrštenje kneza jedne od manjih slavenskih kneževina na istočnoj obali Jadrana. Znamo da su na tom prostoru, osim Hrvatske, postojale i druge kneževine, primjerice Hum, Zahumlje, Travunija, itd. Naime, Mlečani su u 9. stoljeću imali velikih problema s plovidbom po Jadranu jer su njihove brodove napadali ovi Slaveni. Krstionica je po mom sudu najvjerojatnije bila pokušaj Mlečana da pridobiju kneza neke od tih malih država, što bi im jamčilo zaštitu pomorskih i trgovačkih putova uzduž Jadranske obale. Što se na koncu dogodilo, teško je reći. Po mom sudu ta je mletačka akcija ili otpala, ili je stornirana, ili je netko umro, uglavnom krstionica nikad nije otišla iz Venecije niti se ostvarila namijenjena joj uloga.
Tvrdite da krstionica nikad nije bila isporučena i da je ostala u Veneciji?
- Da, i tu ostaje sve do Drugog svjetskog rata kada po sporazumu između Pavelića i Mussolinija, dospjela u Hrvatsku. Vlasništvo je HAZU-a, a izložena je u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.
Mitska krstionica Hrvata to zapravo nije nikada bila, a tko je bio Višeslav?
- Ne zna se. Bio je sigurno neki slavenski knez, to stoji u natpisu.
Je li bio hrvatski knez?
- Ne zna se. Osobno držim da nije.
Što se još zna o tom Višeslavu?
- Ništa, o njemu nema podataka.
Je li u to vrijeme možda postojao neki hrvatski velikaš imena Višeslav?
- Ne.
Iako ste svoje spoznaje čvrsto argumentirali i potkrijepili arheološkim istraživanjima i arhivskim dokumentima, neki domaći historiografi s kojima u knjizi polemizirate ipak pokušavaju osporiti vaša tumačenja. Oni, naime, i dalje vjeruju Luki Jeliću, a vas optužuju za manjak domoljublja i nacionalne svijesti. Kako to doživljavate?
- U historiografiji je uvijek tako. Svaka se historiografija, pogotovo na Balkanu, služi konstrukcijama da bi opravdala neke povijesne ideje ili pak trenutne političke aspiracije. U povijesti (primjerice srpskoj) ima čitav niz primjera takve instrumentalizacije.
Da zaključimo: Višeslavova krstionica nije iz Nina, nije nastala u Hrvatskoj nego u Veneciji, napravili su je tamošnji majstori, naručili vjerojatno Mlečani i nije bila namijenjena Hrvatima?
- Da, po meni je, kao što sam već kazao, bila namijenjena jednoj od kneževina na istočnoj obali Jadrana.
Priča o krstionici možda ponajbolje oslikava temu vaše knjige "Klesarstvo u službi evengelizacije". U njoj ste, naime, po prvi put na jednom mjestu iznijeli stilsku analizu gotovo svih poznatih kamenih spomenika od 9. do 11. stoljeća. Tisuće kamenih ulomaka i ostataka crkvenog namještaja sistematizirali ste i po načinu izrade razvrstali u (najmanje) sedam klesarskih radionica koje su u to doba djelovale na području Dalmacije. Zbog tog, rekao bih, pionirskog rada, vaša knjiga predstavlja prvu sintezu kiparstva u doba predromanike.
- Moj primarni cilj, ne samo ove knjige, nego i istraživanja tijekom karijere, bio je da pokušam u tom moru materijala koji se čuva po našim muzejskim zbirkama od Zadra i Splita do Istre, unijeti sistematizaciju. Taj materijal je uvijek bio promatran u generalnom svjetlu kao ornamentalna umjetnost tipična za rani srednji vijek. Neki su autori čak smatrali da je to tipična slavenska umjetnost uvezena sa sjevera Europe, reinterpretacija onoga čime su se bavili u drvu, itd., ali nikad prije nije se provela stilska analiza. Za mene je to bio otvoren prostor. Kada sam na početku svog istraživačkog puta došao u doticaj s tom građom pokušao sam te tisuće ulomaka skulpture raspoznavati, grupirati u cjeline prema načinu na koji su klesani i tako im dati stilsko određenje.
Pritom ne treba smetnuti s uma da na tim reljefima katkad stoji upisan neki tekst, pretežno posvetnog karaktera, u kojem se spominju imena nekih od hrvatskih vladara, što im daje čvrst vremenski okvir nastanka. Ako piše da je nešto napravljeno u doba kneza Branimira, onda znamo da je to bilo 80 - tih godina 9. stoljeća, ako je nešto napravljeno u doba kneza Trpimira, znači u 40-im i 50-im godinama 9. stoljeća. Ako se uz pojedini natpis može povezati i šira grupa spomenika, onda cijela ta grupa dobiva čvrstu dataciju. To je bilo ono što me je uputilo u istraživanja, namjera da se te radionice izdiferenciraju i identificiraju, da se dobiju homogeni klesarski opusi među kojima bi figurirao i neki natpis koji ih čvrsto smješta u vrijeme kad su nastali.
Koje ste najstarije radionice uspjeli prepoznati, a koje su najmlađe?
- Ima nekih koje su izvanredno dobro datirane natpisima, naročito iz vremena Trpimira, Branimira i Muncimira. Ima nekih kod kojih takovih informacija nema ali je moguće komparativnim analizama doći do zaključka jesu li nastale prije ovih poznatih, u isto vrijeme ili poslije. Teško je reći koje su najstarije, čini se ona koju sam imenovao Trogirska klesarska radionica i druga koju sam nazvao prema njezinom klesaru Majstor koljanskog pluteja. Po svemu što sam uspio zaključiti, ti su klesari djelovali prije onih iz vremena kneza Trpimira, dakle sigurno u prvim desetljećima 9. stoljeća. Najmlađe su radionice iz 11. stoljeća i tu dominira jedna zadarska, iz sredine 11. stoljeća.
Što vam govori toliki broj radionica na relativno malom prostoru? Je li to bila autohtona umjetnost ili pod nekim utjecajima? Može li se govoriti o posebnom stilu koji je ovaj prostor dao?
- Generalno stilski gledajući ti reljefi spadaju u produkciju koja je jako dobro poznata na apeninskom poluotoku, u podalpskom prostoru, u Istri i u Dalmaciji. Stil koji se afirmirao na tom prostoru nema obilježja nacionalnog stila, već je zajednički za cijelo područje. Ta je umjetnost nastala za potrebe opremanja kršćanskih interijera i u tom smislu je imanentno kršćanska. Naime, svaki ranosrednjovjekovni sakralni prostor bio je opremljen liturgijskim instalacijama, ponajprije oltarnim ogradama (s pločama i arhitravom) koje su dijelile prostor svetišta od prostora namijenjenog vjernicima. Sakralne građevine na tom širokom spomenutom prostoru bile su srodno opremane.
Naravno, postavlja se pitanje koliki je vremenski raspon toj pojavi i koliko je broj izvođača, klesara i gdje su sve bili locirani. Ono što sam ja uspio zaključiti, barem na hrvatskom primjeru, a mislim da bi se to moglo primijeniti i na građu s Apeninskog poluotoka, jest da radionice djeluju u relativno uskom prostoru, u polumjeru od nekih 50 kilometara.
Zna li se tko su bili majstori klesari? Jesu li bili Hrvati?
- O tome se ništa ne može govoriti.
Jesu li radionice bile pri crkvama, tko ih je financirao?
- I to je jako teško kazati, a tko ih je financirao koji puta saznajemo iz natpisa pojedinih naručitelja.
Koja se radionica najviše istaknula svojom vještinom ili kvalitetom izrade?
- Možda najkvalitetnija produkcija je ona s kraja 9. stoljeća koju sam nazvao Benediktinska klesarska radionica. Ostavila je traga na 13-14 različitih lokacija, odnosno crkava u Dalmaciji, između Zrmanje i Cetine. Na tom nevelikom prostoru sjeverne i srednje Dalmacije u 9. je stoljeću bila vrlo intenzivna gradnja, izgrađena je infrastruktura od najmanje 50 (a vjerojatno i više) crkava. Za razliku od 10. stoljeća, kada je taj prostor destabiliziran prodorom Mađara u Panoniju, pa ne uspijevamo sa sigurnošću dokumentirati samo pokoju građevinu.
Kakav je bio evangelizacijski učinak tih ornamenata u kamenu?
- Teško je kazati. U svakom slučaju u tim ornamentima nema nikakve specijalne poruke, sporadično ima nekih simbola, poput križa, ali generalne poruke nema. Nije tako samo kod nas, nego i u cijeloj Italiji. Naime, ta se umjetnost inspirirala podnim mozaicima crkava 5. i 6. stoljeća s tog istog prostora. Prekrasni polikromni podni mozaici ranokršćanskih crkava pretežno su se sastojali od istih dekorativnih elemenata koje kasnije zatičemo u predromaničkoj skulpturi. Izrada podnih mozaika prestala je krajem 6. stoljeća, odnosno prodorom Langobarda u Italiju, a sakralni prostori u 7. stoljeću, kada ja Europa na svom demografskom dnu, dimenzijama se značajno smanjuju. Od karolinškog doba Europa počinje hvatati novi zamah, a svijet 7., 8., i 9. stoljeća stalno koristi već ranije sagrađene sakralne prostore opremljenim ranokršćanskim mozaicima. Dekoracija s tih podnih mozaika "preseljena" je na liturgijske instalacije, dakle premjestila se na plohe oltarnih ograda i na druge elemente crkvenoga namještaja.
Imali li hrvatska baština neki svjetski važan, reprezentativan spomenik iz razdoblja ranog srednjeg vijeka?
- Cjelovitih spomenika iz tog razdoblja praktički nema. Možemo govoriti samo o rasutim fragmentima sačuvanim na mjestima gdje su nekada stajale crkve koje su kasnije porušene.
A pluteji iz zadarske crkvice Svete Nediljice?
- To je već 11. stoljeće. Oni sigurno stoje izrazito visoko u širem europskom kontekstu, bez ikakve sumnje, jer je to kod nas (a i u Europi) prva obnova figuracije u kamenu. Naime, do sredine 11. stoljeća govorimo o ornamentalnoj umjetnosti, a iza toga doba u skulpturu se vraća figuracija. To ne znači da figuracije u sakralnim prostorima do tada nije bilo, postojala je u fresko slikarstvu na zidovima crkava, ali oltarne ograde nisu bile mjesto za figuraciju.
Govorimo o 9. stoljeću, a dolazak Hrvata na ove prostore navodno je bio u 7. stoljeću. Može li se iz klesarskih spomenika iščitati vrijeme dolaska Hrvata na ove prostore?
- Iz ovih spomenika ne. Može se iščitati samo od kojeg su vremena hrvatske vojvode počele uređivati sakralne prostore, a to je bilo nakon njihovog pokrštenja. Što je bilo prije toga, o tome ovdje ne govorimo, niti se što zna o vremnenu između prvih desetljeća 7. Stoljeća kad dolazi do prodora Avara i Slavena u Dalamaciju pa do otprilike godine 800.
Koji se datum dakle uzima za datum pokrštavanja Hrvata?
- Početak 9. stoljeća, kada dolazi do uključivanja hrvatske kneževine kao vazalne države u Karolinško carstvo.
Postoje li Hrvati prije toga na ovim prostorima kao etnička, teritorijalna ili neka druga činjenica?
- Ne. Deveto stoljeće je jedino sigurno stoljeće za određivanje početka hrvatske prisutnosti na ovim prostorima.
Koliko je prihvaćanje kršćanstva utjecalo na stvaranje hrvatske "nacionalne samosvijesti"?
- Kad govorimo o tom vremenu često se koristimo terminologijom današnjeg doba, no u tim kategorijama uopće ne možemo razgovarati. Naime, samim time što je hrvatska kneževina postala dio velikog Karolinškog imperija podrazumijeva se pokrštavanje vladara, to jest vojne aristokracije. Oni su bili gospodari (bolje vojskovođe) i zato je svaki vladar nosio titulu "dux". Mi je prevodimo kao vojvoda, slavenska riječ je knez, a na latinskom "dux" znači vojskovođa, vođa, od kojeg kasnije dolazi i dužd, Duce i Fuhrer. To je dakle vojni zapovjednik, onaj koji drži vlast. U tom smislu ne postoji civilna vlast. Prema tome ti "duksevi" su početkom 9. stoljeća uključivanjem u veliki imperij Franačkog carstva, kojem je pripadala gotovo cijela zapadna Europa, morali biti kršćani. Drukčije nije moglo biti, a to im je osiguravalo mir i stabilnost.
Od kada dakle možemo govoriti o Hrvatima na ovim prostorima?
- Definitivno od 9. stoljeća, što se poklapa s drugom seobom Slavena. Znamo da je Karlo Veliki 799. pokrenuo veliku vojnu protiv Avarskog kaganata, a jedan od vojskovođa koji je predvodio tu vojnu imao je slavensko ime. Činjenica je da je Avarski kaganat zbrisan i da mi od 9. stoljeća na tom prostoru pratimo slavenske države. Očito su i dotad na tom prostoru živjeli Slaveni, ali pod vodstvom Avara. Sada su se oslobodili i dobili novog gospodara. Slaveni su na ove prostore došli oko 150 godina prije Hrvata, ali kako su svi govorili isti jezik, od Jadrana do Urala, povijest ih nije razlučila. Naši Hrvati na ovaj prostor dolaze početkom 9. stoljeća iz Poljske, kao vojna oligarhija koju je Karlo veliki iz Bijele hrvatske poslao na Jadran u borbu protiv Avara. Oni tu kao vojni zapovjednici prelaze na kršćanstvo i postaju prvi "duksevi" hrvatske kneževine. Na sličan način ali nešto kasnije došli su i Srbi sa prostora Lužičkih Srba u Poljskoj. U prostor oko rijeke neretve(Hum i Zahumlje) stigao je i otac zahumskoga kneza Mihajla Viševića u drugoj polovici 9. stoljeća. To izričito navodi Konstantin Porfirogenet. Povjesničari srednje generacije u takav razvoj događaja danas uglavnon ne sumnjaju.