NAGRAĐIVANI ZADARSKI PISAC, OBJAVIO PRVU PJESNIČKU KNJIGU Poezija izumire kao nosorozi

Zadarski pisac Želimir Periš (1975.) nedavno je objavio svoju četvrtu knjigu, a prvu pjesničku "X". U njoj pokazuje razigrano, talentirano, ali i angažirano i osviješteno pjesničko lice. Periš je do sada objavio knjigu angažiranih priča "Mučenice" te u biblioteci Balkan Noir dva kriminalistička romana, "Mima i kvadratura duga" te "Mima i vaše kćeri". Periš je za priču "Kako se na gumnu vrši žito" 2012. dobio i nagradu Lapis histriae. Osim toga, on je i književni aktivist i organizator koji stoji iza udruge zadarskih pisaca ZaPis te KaLibar bestuVala, koji u Zadar dovodi niz zanimljivih pisaca i događanja. Sada ga je dobitnica nagrade VBZ-a za neobjavljeni roman Lada Vukić pohvalila kao prvog čitatelja. Periš je nedavno najavio privremeno povlačenje s književne scene jer mu se čini da ga ima previše.

Igra idejama

Najavili ste privremeno povlačenje iz književnosti zbog velikog broja knjiga u kratkom vremenu. Je li to istina?

- U četiri godine objavio sam četiri knjige i iako nisu neuspješne – prva je prevedena na strane jezike i po njoj se danas izvodi kazališna predstava, druga je bila u pet najboljih romana godine – ipak vjerujem da u književnosti stvari trebaju sporije zrijeti. Naprosto, idućoj knjizi želim posvetiti više vremena.

Objavili ste nedavno prvu zbirku poezije, naslova "x". Zašto baš taj naslov, koje značenje on pokriva?

- Cijela knjiga je razmišljanje o tome što je poezija, zašto ja to pišem i zašto bi to uopće netko htio čitati. Zašto, na primjer, ljudi ne čitaju poeziju i zanima li to ikoga uopće? Poeziju doživljavam kao posljednje nosoroge – ovi izumiru, a prosječnoga građanina svijeta za to apsolutno nije briga, a ipak - rado će im ukrasti rog i nalijepiti ga na Facebook preko slike duge. Bilo koja životinja sjajna je metafora za poeziju – ili su ugrožene pa izumiru, ili su potpuno deplasirane, pretvorene u čovječje robove i kućne klaunove. Pa ako je već tako, ako je poezija životinja, nek bar nije životinjska farma, neka je pobuna u kokošinjcu. A to je x. Prilično sam rezigniran prema uopćenim pjesničkim slikama i igrama riječi. Umjesto igara riječima, htio bih se igrati idejama. Tako je došlo do x-a. Tražeći neku univerzalnu, izražajnu metaforu, pronašao sam simbol koji ima sve - lirsku ljepotu, metriku i rimu – koji je čvrsto uklesan u suvremeni životni kod i baš zato vrlo zabavan za reinterpretaciju.

Pisci obično počinju s poezijom, a vi ste svoju objavili nakon tri romana. Je li to smišljen projekt ili naprosto stjecaj okolnosti u nakladništvu?

- Odmah mi je bilo jasno da se u životu neću baviti jednom stvari niti cijeli život raditi na istom poslu, niti uvijek pisati iste knjige. Prekarijat kao bauk novog doba doživljavam i u kreativnosti – malo amo, malo tamo, nigdje svoj na svome.

Ne bježite od dužih, pomalo retoričkih formi, koje naginju i slam poeziji. Budući da ste talentirani interpret s glumačkim iskustvom, jeste li se okušali u tome?
- Želim komunicirati i s publikom koja poeziju, ili književnost općenito, ignorira. Koja nije nepismena, ali je čitanje ne zanima. Moja je knjiga zato skup zabavnih tekstova koji se pročitaju za dvadeset minuta i nude pet minuta humora u stihu. U žaru želje da pjesme stignu i do onih koji su prema njima skeptični, koristim sva dopuštena i nedopuštena sredstva. Pjesničke večeri tako često postaju striptiz poezija ili stand-up lirika, i baš je slam poezija savršena forma za takvu prezentaciju.

O tom problemu pjevam i u samoj knjizi: "Kaže ti meni mama pa nije ti to poezija/što ti vičeš na njih/što se ti tamo dereš/na jadne ljude, oni došli slušati pjesme/njih sedam, jedva ste ih nagovorili da navrate, obećali im piće i sendviče/ja sam sve s posla molila da dođu/a ti urličeš."

Riba i govedina

I u poeziji imate društveni angažman, i to dosta eksplicitan, čak imate "Pjesme za izvikivanja"? Čini se da je takav društveni angažman sa Zadrom spojiv otprilike kao zubatac s goveđom juhom?

- Naravno da je spojiv, ali u pozitivnom smislu. Da parafraziram: što se dobije kad se vrhunska riba ubaci u goveđu juhu? Dobije se vrhunska ribljo-goveđa juha! Međutim, ne bih za svoje pjesme rekao da je to neki značajan angažman, to je naprosto minimum društvene odgovornosti. Pjesme otvaraju neke stare teme i ideje te daju glas drugoj strani: poluljutoj, polunapaljenoj, poluporaženoj. On dolazi u tri glasnoće, pa se zato neke pjesme izvikuju, druge šapuću, a treće mrmljaju.

Društveno angažiran je i KaLibar, međunarodni festival književnosti, koji suorganizirate. Što je on osobno donio vama, a što zadarskoj kulturi, je li se dobro primio i kakva mu je budućnost?

- Čim iziđeš iz kuće i kreneš nešto raditi, ti si društveno angažiran, jer je klima naprosto takva da se ljudi moraju okrenuti jedni drugima da bi zajedno prevladali nevolju i neimaštinu. Takav je i KaLibar, no on je prvenstveno važan kulturni događaj u Zadru, koji stvara i širi gradsku kulturnu scenu i ponudu. Bez kulture bismo potonuli, a to je KaLibrova uloga: da nam glave drži iznad vode.

Kakva je situacija u ZaPisu, djeluje li još, objavljuje li se, Staša Aras se afirmirala, Zadar je i nacionalno prepoznatljiv?
- ZaPis stalno radi na populariziranju zadarske književne scene. Uživamo u cirkuliranju talentiranih novih imena koja dolaze, a od objavljenih knjiga vrijedi istaknuti "Priče iz male ulice" zapisovca Igora Eškinje, koje će odjeknuti jer se odavno na sceni nije pojavila takva kombinacija Čehova i Smoje, autora koji se napaja iz Spinoze i Heideggera, a piše humoristične priče sa sela.


Siniša Kekez / Slobodna Dalmacija
Naslovnica Zadar plus

Najčitanije