Jiro Kambe (43), očito ne može bez otoka: svoje japansko otočje zamijenio je s hrvatskim, točnije otokom Ugljanom i mjestima Kali i Preko. U prvom je, od prije dvije godine, vlasnik i direktor Kali tune, najstarije i najveće firme za uzgoj, točnije, dohranu tuna u Hrvatskoj te branda jadranske tune ToroCro Moguro pod kojim se prodaje u Japanu . U susjednom Preku unajmio je kuću u kojoj, kad je u Hrvatskoj, stanuje.
Naravno da je tema zbog koje je Kambe stigao tuna – ta je riba od prije više od 20 godina povezala Hrvatsku, Jadran i mjesto Kali i njegove nadaleko poznate ribare s Japanom i Japancima. Tada je, naime, jedna družba Kaljana – povratnika iz Australije, potopila veliki kavez od mreže u more te ulovljene male plavorepe tune hranila srdelom i drugom jadranskom ribom da bi ih, kad bi dosegle težinu od 70-80 kila, izvozila u Japan. A tamo se meso jadranske tune izutetno cijeni. A kad je uzgojena u kavezu i više jer je masnija, a kilogram njezinog najmasnijeg dijela – pancete, potrbušine (na japanskom O-toro), u japanskim restoranima i, naravno, sushi barovima, postiže izrazito visoku cijenu. Da su sushi i sashimi omiljeni specijalitet Japanaca, koji se kao njihov jedinstveni gastro brand raširio po cijelom svijetu, više da i ne treba nikom objašnjavati. A i inače morski organizimi čine 70-80 posto prehrane za oko 120 milijuna Japanaca.
Nekako u doba kad su Kaljani ovdje krenuli u posao s tunom karijeru je počeo i mladi Jiro Kambe. Njegov otac, sin japanskog vojnika iz 2.svjetskog rata, koji se od 12 godine, zbog siromaštva, nije mogao školovati već je o toj dobi prodavao ribu na lokalnoj tržnici, već je u Jirinoj mladosti bio etablirani i poznati veletrgovac ribom, ali Jiro je krenuo sam. Najprije na očekivanom mjestu: najvećoj ribarnici na svijetu – Tsukiji u Tokiju. Ali u tom ogromnom trgovačkom mlinu u kojem se dnevno proda i do 4.000 tona ribe Jiro nije dugo izdržao, svega dvije-tri godine. Odlučio je pronaći svoj put, okrenuti se uvozu, a ne posredovanju na lokalnoj razini.
- U to doba, dakle prije svega 20 godina, Japanci nisu koristili losos za sushi i sashimi – objašnjava Jiro. – Vjerovali su mu je potrebna termička obrada, da nije jestiv u prijesnom stanju, a ja sam u Norveškoj pronašao velike količine filetiranog lososa po dobroj cijeni. Osnovao sam tada svoju sadašnju tvrtku 'J-trading' i putovao po Japanu od restorana do restorana, od chefa do chefa, kako bi im objasnio da je losos izvrstan u sushiju. Zajedno smo promovirali sushi s lososom. Najprije sam bio jedini zaoposlenik svoje firme, da bi u nekoliko godina, zapošljavao 60 radnika. Godišnje sam uvozio 2.000 tona fileta lososa, više od dotadašnjeg čitavog uvoza lososa u Japan.
Jiro je od 2000. do 2003.g. povećao profit svoje firme za pet puta, godišnje je iznosio preko četiri milijuna jena, a losos je počeo uvoziti čak iz Čilea, toliko ga je japansko tržište odjednom postalo željno.
I tada, na vrhuncu svog poslovnog uspjeha mladi Jiro kreće u nešto novo: na australskom se tržištu pojavio višak tune, tamo joj je pala cijena pa je tu vidio svoju novu priliku. I baš tada dolazi u prvi kontakt s Hrvatima. Australsku tunu kupuje od firme 'Tony's Tuna' kojoj vlasnik Anthony Toni Šantić, imućni australski Hrvat s Lastova koji se obogatio loveći tune (ali i na svojim trkaćim konjima) i koji je bio jedan od osnivača – Kali tune, uz gdina. Dragana Vidova.
Jiro je tražio kupce za australsku tunu po Japanu, opet je kupovao jeftino i bez drugih posrednika prodavao skupo, ali se svejedno 2007.g. našao pred bankrotom.
- Zaboravio sam raditi – kaže danas u šali.
Jira su od bankrota spasili otac i dobar prijatelj Seigo Nakamura, vlasnik sushi restorana Aburi u Kanadi i suvlasnik cijele jedne korporacije u Japanu, koji je nedavno, na Jirov poziv, došao u Zadar i pripremao svoj amerikanizirani sushi.
Jiro je ponovno bio u sedlu, a novu je priliku vidio prije dvije godine kada je Kali tuna, koja godišnje u Japan izveze 800 tona tune i ima 110 zaposlenih radnika, nekoliko uzgajališta, flotu od sedam ribarskih brodova, te hladnjače i upravnu zgradu u uvali Lamjana pokraj Kali, ponovno bila na prodaji nakon što je već dva-tri puta promijenila vlasnike.
- Mada je cijena tune već tri godine u stalnom padu, jer su povećane ulovne kvote, a već su se stvorila zalihe i to najviše blufin tune, dok pacifičkih vrsta, lošijih ali i jeftinijih manjka jer te vrste nisu pogodne za uzgoj ipak sam odlučio ući u ovaj posao – kaže Jiro i nastavlja: - Tri su razloga zašto sam došao u Hrvatsku. Najviše zbog zaposlenika Kali tune, koji su najveći kapital ove firme. Ljudi su vrijedni, znaju svoj posao, a ja nikad nikome nisam i ne trebam reći što treba raditi. Oni to znaju bolje od mene. Znate, kad je posao u pitanju Japanci i Hrvati su slični, a to prvensteveno vidim po međuljudskim odnosima i odnosu šefova i zaposlenika. Za mene je dolazak u Hrvatsku bio kao dolazak u nedavnu prošlost u Japanu, gdje su ljudi danas uvijek ubrzani i u trci. Ovdje je sve opuštenije i mirnije.
Jiro je druga drugi motiv za dolazak ovdje pronašao u Jadranskom moru koje je čisto i u kojem se uzgaja najbolja tuna na svijetu, kako kaže, jer se hrani isto tako kvalitenom plavom ribom iz čistog i bogatog mora. Treći je razlog zemljopisni položaj Hrvatske: po njemu je naša zemlja na odličnom mjestu za trgovinu – jednako i blizu i daleko Americi i Aziji, i naravno, Zapadnoj Europi.
Jiro Kambe sad još uvijek živi na relaciji Japan – Hrvatska iako mu je namjera, čim pronađe odgovarajuću osobu da mu vodi J-trading u Japanu, zauvijek ostati u Hrvatskoj. Poslovni planovi su ga u zadnje vrijeme odveli u SAD, točnije u Kaliforniju u kojem je sushi kultura već ukorijenjena, dodouše na američki način. Tvrdi da u Kaliforniji ima dovoljno prostora za njegov ToroCro Maguro, a već neko vrijeme u jednim kalifornijim tiražnim dnevnim novinama zakupljuje pozamašni oglasni prostor u kojem, uz ostalo, pruža priliku mladim chefovima sushi barova da se besplatno reklamiraju uz uvjet da promoviraju njegov brand ToroCro Maguro, odnosno hrvatski bluefin.
Nije stoga čudo da je na nedavni Tuna,Sushi&Wine Festival na Jirov poziv i o njegovom trošku stigao i Taro Arai, velika faca u svijetu kalifornijskog sushija koji u Sacramentu i nekoliko drugih gradova ima lanac od devet sushi restorana. Lanac od devet barova i nije osobito impozantan u svjetskom ugostiteljstvu ali Tarovi restorani imaju preko 300 sjedećih mjesta, a u njih se ne može ući bez rezervacije. Mjesečno proda 54 tone ribe i drugih morskih delicija.
Arai u svojim restoranima promovira hrvatsku tunu iako, kad je bio u Zadru, gotovo da nitko od domaćina nije znao o kakvoj se sushi zvijezdi radi. Kad je odlazio ostavio je svoj kuharski mantil u apartmanu u Jirovoj kući jer, rekao je, doći će ovdje opet.
Doduše, japanski tradicionalisti s podozrenjem gledaju na amerikanizirani, drugačiji sushi, ali Taro i Jiro se na to ne obaziru - jadranski bluefin je dobar i u izvornoj i u američkoj verziji danas izuzetno popularnih smotuljaka od prijesne ribe, riže, nori alge i raznih dodataka i začina.