U Zadru je samo neslužbeno najavljen Vaš koncert u Dvorani Krešimira Ćosića, još se uvijek čeka službena potvrda. Dakle, možete li nam potvrditi dolazite li u Zadar i kada bi koncert trebao biti održan?
- Da, dogovorili smo za 13. maj, alijas svibanj, i drago mi je da koncert mogu najaviti osobno, pa makar to ispala i "službena potvrda". Zadar je jedini veliki grad u Hrvatskoj u kom nisam gostovao otkako dolazim s putovnicom, i nekako mi je ostao na srcu, ne samo zato što mi se čini da tu nikad nisam održao "pravi" koncert, nego i iz nekih sentimentalnih razloga koje ne bih želio sad kao reklamne plakate poljepiti preko ovog intervjua. Recimo samo da sam imao sreću i priliku da davno sretnem i upoznam Krešu, i da će ulazak u dvoranu koja nosi njegovo ime za mene biti nešto više od pukog izlaska na scenu. Starci se toga već sjećaju pomalo nejasno, a klinci su (kako to moj omiljeni kantautor kaže u jednoj pjesmi) "počeli da pamte prekasno", ali sedamdesetih je harala ta karizmatična Škvadra Iz Zadra, i nažalost, osim Krešinog, ni ja se eto više ne mogu sjetiti ni jednog imena osim, dakako, Pina Giergije, eventualno Perinčića, Ostarčevića, Skroče, i možda još samo Bruna Marcelića. I Jeraka, kad već inzistirate...
Uglavnom, prvi put sam u Zadru nastupio sedamdesetdevete (devetsto sedamdesetdevete, jest da sam predugo na sceni, ali ne pretjerujmo!), i tad nisam odolio da sa scene siđem na parket i uz gitaru zapjevam navijačku pjesmu koju sam znao s televizije: "Zadar je najbolji, Zadar je slavan! Niko u Evropi njemu nije ravan!" Sjećam se kako me je samo budući saborski zastupnik Slabinac tad čudno gledao. Bila je to neka tezgaroška papazjanija, uobičajena za ono vrijeme, bio sam medijski popularan, ali još nisam radio svoje koncerte, i menadžeri su pokušali da me navuku na takve "revije". Da ne zazvuči pogrešno, ali srećom je upravo negdje između Zadra i Splita umro Edvard Kardelj, pa je zbog silnih Dana žalosti "turneja" prekinuta, a poslije me ni vrag više nije mogao natjerati na slične programe...
Posljednji put u Zadru ste nastupali još koncem 80-ih, čini mi se 1989.godine. Zašto su zadarski "balaševićevci" ovako dugo čekali na Vaš nastup u Zadru? Istina, odlazili su na koncerte u Pulu, Zagreb, Split, ali ovo je ipak nešto drugo...
- Da se ne foliramo, jer i iskrenost je valjda jedan od razloga što u Zadru po svemu sudeći još uvijek nisam nastupio "posljednji put". Ako spomenuti "balaševićevci" zaista ovaj koncert iščekuju bar upola kao ja, onda otprilike i znaju zašto je to tako. Zadar je na mapi Hrvatske označen crvenim slovima, to je grad koji je granatiran, koji se branio, grad u kom su se djeca trzala u snu. Jedinu "ćušku" u životu dobio sam od svog legendarnog djeda Brace kad sam kao klinac hitnuo zeleni paradajz preko plota, u susjedsko dvorište: "Jesi'l ti lud? Tamo ima ljudi!?". Šta onda da pričam o nesretnicima riješenim da bombardirajući naseljene gradove prisvoje more koje nisu viđali ni na razglednicama?
Granica "od Karlobaga do Virovitice"? Zaboga, pa meni žice smetaju i na tamburi! Granice i jesu tu da bi se prelazile. No, živimo u svijetu u kojem se već tri desetljeća svaka razumna izjava smatra izdajom. Moja planeta je okrugla, ali razumijem da ima puno onih kojima su kompasi oštećeni, i koji pokazuju samo na dvije strane. Na Našu i na Njihovu. Došlo je vrijeme da čovjek mora zaslužiti da negdje bude dobrodošao. I zato nisam dojurio na prvi poziv, ma koliko želio. I žao mi je ako će moj dolazak i danas ponekom zasmetati, ali nedavno sam, također poslije dugo vremena, imao koncert u rodnom Novom Sadu, pa je i tu itekako zasmetalo mnogima. Ali, najčešće me samo umiri kad saznam kome nisam po volji. Da bi ostao na svom putu, ponekad ti je pametnije ravnati se po stranputicama nego po putokazima...
Je li moguća paralela između 1989. i 2017? I između ondašnjeg i sadašnjeg Balaševića?
- Sportski gledano, onda sam bio mlađi nego što je danas Francesco Totti, a sada više skoro da nema čak ni trenera mojih godina. Kompjutoraši bi vjerojatno formulirali da mi je hardver doradio, ali da je softver još uvijek prilično upotrebljiv, ali, prosto i ljudski rečeno, čini mi se da je ipak najvažnije da se u međuvremenu nisam ogriješio ni o jednu od božijih zapovijedi, i pored svih iskušenja pred koja su me stavljale minule godine...
Je li točan utisak da se sve mijenjalo, a odnos između Vas i Vaše publike je uvijek ostajao isti? Zašto se to događa? Kakva to kemija postoji između "pjesnika Novog Sada" i publike iz "nekoliko okolnih jezika"?
- Prije je to pitanje za kakvog pametnjakovića sa sjeckanom bradicom, nije red da uzimamo kruh nekom mudrologu koji će na tu temu ostvariti finu tezgicu u jednoj od onih emisija koje obično idu dok je na drugom programu polufinale Lige prvaka. Eksperti će već stručno objasniti sve u vezi te patetike i nostalgije, bla-bla, o fenomenu klinaca koji su tragom pjesama od kojih su mlađi otkrili i lika koji ih je napisao, a kojeg, iz ovih ili onih razloga, nikad nisu mogli vidjeti na te-veu, pa čak ni čuti na radiju.
Nerado koristim riječ "publika", te ljude smatram nekim paralelnim narodom, kojem očito i sam pripadam, čim ih tako lako prepoznam i kad ih vidim prvi put. Doživio sam to u Splitu, Mostaru, Koprivnici, gdje me nije bilo po dvadesetak godina, i rekao sam im, već negdje, da je samo trebalo imati malo strpljenja pa sačekati da se rode, odrastu, dođu na taj koncert i zapjevaju u glas. I jedino što znam je da sva ta kemija nije u pjesniku, kemija je u pjesmama, ali ta formula je zapisana negdje u zvijezdama, nečitko za nas smrtnike i ne vrijedi je zalud ni sricati...
Stvara li ta konstantno jaka veza s publikom neku vrstu odgovornosti kod Vas? Postoje li trenuci u kojima očekivanja publike mijenjaju Balaševića i njegovo ponašanje, javne istupe?
- Da, bilo je puno takvih trenutaka u devedesetim, ali mislim da su očekivanja "publike" bila upravo da se ne mijenjam. U jednom od intervjua iz tog vremena Šajeta je rekao "Balašević me nikad nije razočarao" i to mi je tada puno značilo. Nisam se suprotstavio bezumlju, ratoljubima i huškačima zbog toga da bih na račun toga dvadeset godina kasnije mogao organizirati "tezge", radio sam to da ne bih razočarao one koji su vjerovali u mene, pogotovo što među takve i sam potajno spadam. Danas, kojekakve neistine začas budu raskrinkane na "društvenim mrežama", milijun fotografija potope svaku laž koja se javi, ali prije samo četvrt stoljeća tek bi se koji glas mogao začuti naspram zaglušujućeg ludila. Ostale su tako neke pjesme o Ljudima Sa Mesecom U Očima, mnoge su, srećom, pomalo zaboravljene, ali neke, na žalost, još otpjevam tu i tamo...
Interes u Zadru je ogroman, procjenjuje se da će dvorana s 8.000 mjesta biti puna, pa nas zanima postoji li možda mogućnost "dvostrukog" koncerta s obzirom da se očekuje dolazak Vaših fanova iz cijele Hrvatske?
- Da me niste pobrkali sa Beyonce?! Ja sam samo ubogi šansonjer iz Novog Sada, kom bi možda prikladnije bilo da nastupi u kazalištu, mada priznajem da mi vaše pitanje pomalo laska. Ne toliko zbog tih silnih virtualnih nula (jer ljude ne možeš konvertirati ni u ozbiljnije cifre, a kamoli u nule), koliko zbog pomisli na one koji će možda doputovati iz okolnih i udaljenih mjesta. Koncert nešto vrijedi tek ako pomalo sliči na praznik. Dobro, istina je da se ponekad dogodi i da sve ulaznice u samo par dana dospiju do onih kojima su namijenjene, ali svaki nastup smatram malom premijerom, i ne razmišljam o drugom koncertu ni tamo gdje je to daleko realnije. U šali se branim da je nepotrebno prisjećati se jesi li bio na prvom ili drugom koncertu u Zagrebu, recimo, kad je jednostavnije da si bio na jedinom koncertu.
Što se Zadra tiče, znam da bih mogao održati dva "Kalendara Mog Detinjstva" u kazalištu, na primjer, ali me nitko ne zove. A za dvoranu ćemo lako. Nju ne treba "napuniti". Treba je ispuniti. Muzikom. Emocijama. Dobrom energijom...
Vaša publika jako dobro zna što očekuje od svakog Vašeg koncerta, pa i ovog u Zadru, zanima nas što Vi očekujete od nastupa u Zadru nakon toliko godina? Koliko se ovaj koncert može razlikovati od koncerata po drugim gradovima? Dolazite li s "Panonskom mornaricom"? Što Zadrane čeka u, pretpostavljam, trosatnom nastupu?
- Kad sam one večeri po svrgavanju Miloševića prvi put nakon dvanaest godina ušao u studio televizije Novi Sad, voditeljica me je opušteno pitala: "Pa? Što ima novo kod vas?". O, ništa naročito, rekoh, sem što su one djevojčice s kojima sam zadnji put bio u "Muzičkom toboganu" sad uveliko na studijima. I što sam snimio 4-5 novih CD-a. Ah, da, i napisao dva romana, ako se i to broji. I što smo Olivera i ja dobili i sina, Aleksu. Koji je napunio šest godina. Eto, i loše vrijeme začas prođe, a o dobrom i da ne govorimo. Predugo me nije bilo u zadarskom kraju i taj koncert će biti poseban već i samo po tome što tu još nikad nisam izveo ni "Provincijalku", ni "Miholjsko leto", ni "Portret mog života", "Lakonogu", "Galiciju"...
Ali kad već nisam, možda je i bolje što ću ih sada izvesti uz pomoć Male Panonske Filharmonije, šesnaest je muzičara na sceni, tek sad neke stare pjesme zvuče onako kako su zamišljene. Bojim se da će to sve teško stati u trosatni nastup, mi ravničari sve radimo polagacko, desi se da nas i ponoć zatekne na sceni. Žao mi je jedino što Zadrani neće imati priliku čuti mog dugogodišnjeg violinistu, Ignaca Šena, koji je s nama bio od "Devojke sa "čardaš" nogama", pa sve do prije neki dan. Jedan stih glasi: "Oprezno s tom violinom... Ona čezne za tišinom... K'o da škakljaš anđelčiće vrhom gudala..." Tek da znate, ako nekad začujete kikot anđela u vedroj noći, to je sigurno maestro-Šenovo maslo...
Kada se može očekivati Vaš novi album?
- Do nedavno nisam ni razmišljao o tome, ali pjesmica "Mala Vidra s Begeja", koju sam poklonio Olji za Božić, ponovo me je inficirala virusom studija. Imam puno pjesama i shvatio sam da ništa ne vrijede dok su samo u mojoj glavi, nije to više neki pretjerano pouzdan hard. Posebno sam ponosan na "rođendansku", na primjer, čisto tamburašku, takođe poklon Olji za rođus, koju još nije čuo nitko s prezimenom drugačijim od našeg. Imam i do kraja urađenu matricu za "Dno dna", angažiranu rokčinu i još nekoliko lijepih tema određenih kao muziku uz "Kalendar mog detinjstva", ali onda se zapitaš kako to sve upakirati zajedno. Mislim da će ispasti kao iz modle. Ja to nazivam "Backup", onako radno. I planiram za ovu godinu, svakako...
Je li izlet u film završen ili se i na tom planu još nešto može očekivati? Nova knjiga, možda?
- Mislim, prije svega, da smo zaslužili Oskar u kategoriji "Film snimljen do kraja". Bilo je neopisivih peripetija i sabotaža, filmadžije su vjerojatno jedina ekipa kvarnija od estrade. Prvo su mi piratirali glavnog junaka, Vasu Ladačkog cinično prekrstili u Savu Lađarskog, da bi nas poslije svih kalvarija koje smo prošli obijajući ministarstva i sekretarijate, optužili kako smo snimili "suviše vojvođanski film". Ipak, održali smo preko petsto projekcija sa našim "putujućim kinom", od dvorana kao "Zetra", pred sedam tisuća gledatelja, pa do malenih sela u Fruškoj Gori, od 800 stanovnika, u kojima su se navodno nekad krili partizani, a moguće je da se kriju i dandanas, pošto smo neka mjesta i mi jedva pronašli, a kamoli Nijemci. No, mislim da film još nije imao svoju pravu premijeru, ali ne bojim se da će zastarjeti. Bili smo primljeni kod tadašnjeg predsjednika Hrvatske, postojala je ideja da dva predsjednika fijakerom dođu na nekoliko premijera u malim slavonskim mjestima, ali ispalo je da je ta ideja postojala samo sa naše strane, pošto su predsjednici ipak odlučili da umjesto toga polože par vijenaca. Knjigu ću, uzgred, objaviti u dva dijela, prvi dio "Kalendara" izlazi krajem proljeća, i volio bih da tu promociju priredimo i u Zadru, eto, već se drugi put nudim kazalištu, treći put neću...
Jedan ste od najplodnijih popularnih "pjesnika duše" na ovim prostorima. Kako ostati toliko dugo "u ringu", a izići "čiste duše"? Neke od vaših pjesama sigurno ulaze u antologije balkanskih pjesmarica svih vremena. Reagiraju li ljudi na takve pjesme isto ili ih doživljaju na drugačije načine, ovisno o podneblju gdje žive? Kada bi stavljali "ruku u vatru" za nekog od vaših kolega iz šire regije, tko bi to bio? Arsen Dedić, Zoran Predin ili...?
- Kantautori stare sa svojim piesmama. Kad si "pravi pievač", bitno je samo da si lijep. Da imaš crveni sako i da na vrijeme kreneš farbati kosu u crno. Doduše, sad je to malo dodatno zakomplicirala i pojava botoksa, ali pravi majstori se začas "apgrejduju", nema šta. No, kad pjevaš svoje pjesme, nemaš koga da kriviš. Bojim se da neću pisati biografiju, ali da je napišem, u njoj bi sigurno bilo spomenuto i to da mi ni na pamet nije padalo da ću kad odrastem postati Đorđe Balašević. Bio sam prilično zatečen, prvi put kad sam pjevao "na mikrofon" to je dostiglo milijunski tiraž i mnoge stvari učio sam u hodu. Srećom, imao sam dobre mentore, "publika" mi je praštala greške koje sam pravio, ali najvažniju lekciju definitivno sam naučio tek na albumu "Pub". Dotle sam donekle i pokušavao da odvojim pjesme koje volim od onih koje bi mogle postati "hit", ali u "Kutiji Žigica", u Zagrebu, kad je netko iz dvorane viknuo "Protina kći", i kad sam, pardon, kad SMO prvi put otpjevali meni najdražu pjesmu s te ploče, za koju sam smatrao da nema što tražiti u ogromnim sportskim dvoranama, uz hitčine kao "Petao", "Boža Pub" ili "Ilona", shvatio sam da je ono što uradiš tobože za sebe i one oko sebe, ujedno najbolje i za čitav svijet.
Mislim da poslije "Bezdana" nisam uradio ni jednu pjesmu u koju nisam vjerovao i otud, pretpostavljam, njihova univerzalnost. Postojalo ih je nekoliko, uglavnom socijalno-angažiranih, koje nisu isto zvučale u Sarajevu i Mariboru ili Beogradu, negdje "Sevdalinka" ili "Živeti slobodno" nisu imale istu snagu, ali to su samo izuzeci koji potvrđuju pravilo. Autora je nekad bilo puno više, godinama sam čekao da me neki sljedeći Balašević otpuše kao što sam ja otpuhao one pingvine s leptir mašnama na Opatiji '78., ali sad već pomalo gubim nadu i bojim se da ću uz ovako jadnu konkurenciju morati pjevati do sudnjeg dana. Bude, naravno, prelijepih pjesama, čak i nekih zbog kojih mi je krivo što ih nisam ja napisao, ali ni za koga više ne bih stavljao ruke u vatru. Pomalo i zato što sam ranije to činio prelako, pa sam sad do lakata u ožiljcima...
Puno ljudi iz Vojvodine preselilo je u zadnjih 20 godina na zadarsko područje. Očekujete li i njih na zadarskom koncertu, kakav bi to susret mogao biti?
- Svojevremeno, kad sam u nemogućnosti nastupa na domaćem terenu gostovao čak u Chicagu, pisali su mi neki naši iz St. Louisa, presretni što je to odmah tu, na 410 kilometara. A mi smo ga ovdje baš dobro zakuhali, probaj proći 410 kilometara, a da ne prijeđeš bar jednu granicu! Ostala mi je ružna navika da za svoje zemljake smatram i one na koje nemam zakonsko pravo. Edina Džeku, na primjer. Ili Luku Modrića. Da brinem za Westham zbog Slavena Bilića. I drago mi je kad vidim da i moj Aleksa ima ispravan kompas. Da se oduševljava što je Mirko Cro-Cap izlazio na ring uz tamburaše. Njegov zemljak iz Vinkovaca. Biće zanimljivih susreta na tom koncertu, vidjet ćete. I mojih zemljaka iz Vojvodine. Ali najviše mojih zemljaka iz Zadra. Šibenika. Senja. Tisnog..
Niste se nikad moralno okaljali, jeste li za to platili cijenu i kakvu?
- Bez obzira na sve one poslovice o promišljenosti i strpljenju, najveće se odluke donose u djeliću sekunde. Kad sam jedne noći, oko pola tri, otjerao s prozora prvog kurira koji mi je donio poziv za mobilizaciju, nisam imao neki plan. Jednostavno instinkt. Ovo nije dobro. I taj instinkt sam slušao svaki put kad je nešto trebalo prelomiti. Ustati protiv mašinerije. Odustati od koncerata. Otići u Sarajevo. Pa Osijek. Održati humanitarni nastup za nabavku vozila invalida rata. Ovo je dobro. Nisam znao da će jednog dana biti postavljeno pitanje "zašto su svi šutjeli?", na koje će moja djeca moći odgovoriti da njihov stari nije. Ali sam znao da sve to radim zbog njih. Da li sam platio cijenu? Sve i da jesam, vrijedilo je. Pošto je uopće duša? Danas mi često, na najneočekivanijim mjestima odaju priznanje da se nisam ničega bojao, ali ne mislim tako. Mislim da sam jednostavno ostao normalan. Uostalom, postoji i teorija po kojoj biti hrabar znači u stvari bojati se toliko da ti je svejedno, ali i nju mogu da potvrde samo heroji...
Kakav motiv imate da se bavite još uvijek glazbom u eri reality zvjezdica, internet instant uspjeha, starleta i prenemaganja?
- Počeli smo priču s koncertom, pa ćemo je tako nekako i privesti kraju. Još uvijek postoje neke stvari koje objektivi i mikrofoni ne mogu uhvatiti. Dogodi se neka čarolija. Svako u zalog donese dio sebe, a kući ponese dio Nas. Motiv? Nagrade, plakete, diplome, Oskari, zlatne i dijamantne ploče? U Trsteniku mi je poslije premijere pružio ruku tip koji je djelovao kao da je tu šmugnuo iz treće smjene, ali bistrih očiju, po kojima sam ga i prepoznao, kao što rekoh. "Kako tek sanjaš kad ovako pišeš?". Ima li većeg laureata...
Jeste li slušali Goribor i Nikad više ne računajte na nas?
- Ne, nisam, ali vjerojatno su u pitanju mlađi momci, pa ni oni mene nisu slušali kad sam "Ne računajte na mene" rekao još sedamdesetdevete, kad su tu pjesmu (doduše bez negacije), umjesto nepodobnog autora, na posljednjem sletu kojem je Maršal prisustvovao, izveli tad vrlo podobni "Pepeu in kri"? Uopće, ta priča je ispušena lula, puno sam i pričao i pisao o tome, ali super si kad ti poslije svih ovih godina mogu predbaciti jedino na tom pjesmičuljku. Naprosto, to je trebala biti patriotska pjesma, i nepotrebno sam spomenuo partizane i Tita, ni ne pomišljajući da će ga moje pjesme u toj mjeri nadživjeti.
Volio sam svoju tadašnju zemlju, u njoj sam proveo dobrih tridesetdevet godina života, i trebat će mi još neko vrijeme da je se odviknem. Da ne spominjem kako se zvala, ali imala je planine, more, jezera, imala je Bled, Mostar, Dubrovnik, bila mi je sasvim OK. Osvojila je i prvenstvo svijeta u košarci, prije zlatne ere Jugoplastike harala je Škvadra iz Zadra, kao što spomenuh, ali u nogometu su već počeli da dominiraju narodnjaci i nije se plasirala na europsko 1980. u Italiji. Ipak, gledao sam sve utakmice, 15-og lipnja je Belgija tukla Španjolsku s 2:1, na putu u Portorož svratio sam u Lipice u hotelu gledati tu tekmu, što i nije od presudnog značaja. Sve to pamtim samo zato što je tamo na pripremama za Olimpijske igre bila i reprezentacija zemlje čije ime ne spominjem, koja je nešto kasnije u Moskvi i osvojila zlato. Kad smo krenuli, prijatelj se ponudio da ispred nas vozi prečicom do mjesta Lokev, sjedili smo još neko vreme na haubi njegovog kabrioleta, pričajući zagledani u Ćićariju u daljini, i tad sam posljednji put sreo Krešu. I mislim da nikad neću oprostiti "selfiju" što mu je toliko trebalo da se pojavi...
