U vukovarskom Gradskom muzeju, u Eltzovu dvorcu, održana je dodjela priznanja “Zvonko Festini” za životno djelo u lutkarstvu u 2017. godini. Abdulah Seferović, poznati zadarski novinar, publicist, ali i veliki zaljubljenik u zadarsko lutkarstvo, dobitnik je nagrade za životno djelo za doprinos umjetnosti hrvatskog lutkarstva, a nagradu – statuu “Šokac” Zlatka Boureka – uručila mu je predsjednica Hrvatskog centra međunarodne lutkarske udruge UNIMA (UNion Internationale de ta MArionnette) Jasminka Mesarić i pročelnica vukovarskog Odjela za kulturu i turizam Marina Sekulić.
Ovaj lutkarski "Oscar" - zasigurno najveće priznanje u lutkarstvu – Sefi, kako smo ga oduvijek zvali još od vremena dok je radio kao novinar u zadarskom dopisništvu Slobodne Dalmacije, doživio je vrlo emotivno. Još mu uvijek zasjaju oči posebnim sjajem dok govori o zadarskom Kazalištu lutaka u koje se zaljubio još kao mladić, baš kao i u sam Zadar i u svoju buduću suprugu Nadu, tadašnju splitsku studenticu, s kojom je zasnovao obitelj i trajno se i nepovratno vezao za Zadar...
Pričati sa Seferovićem neizmjerni je gušt, ali iz starog novinarskog lisca nećete tako lako izvući rečenice u kojima priča o sebi, dok je o Zadru i lutkarima vrlo razgovorljiv. Evo kako je doživio primitak nagrade za životno djelo i velike (i prilično teške) Bourekove kočoperne statue Šokca.
Za Boureka u mojoj memoriji uvijek ima mjesta jer je to jedan nedosežno duhovit čovjek, jedan drag prijatelj i veliki umjetnik. Za njegovog Šokca sigurno će se naći mjesta u mom stanu, kao što ima mjesta za Boureka u mojoj memoriji. Nagrada je dodijeljena u Vukovaru 3. travnja i nosi naziv Povelja Zvonko Festini za doprinos umjetnosti lutkarstva u Hrvatskoj, a dodjeljuje je hrvatski centar UNIME. Nagradu sam primio na vukovarskom Lutkarskom proljeću u prisustvu velikog broja lutkara iz cijele zemlje i mogu reći, ne samo da sam počašćen, nego da je u toj prigodi bilo vrlo lijepo biti Zadranin u Vukovaru. Među ostalima koji su govorili o nagradi i o mom doprinosu lutkarstvu posebno je bilo zanimljivo izlaganje Srećka Šestana koji je kao kazalištarac formiran u Zadru. Ono što je on u toj prigodi rekao odnosilo se prije svega na značenje lutkarstva za obnovu kreativnog potencijala potpuno uništenog Zadra u Drugom svjetskom ratu. Tako da je i moj doprinos lutkarstvu upravo predočen u uzdizanju Zadra iz praha i pepela ratnog uništenja. To što je Zadar prošao od početaka 50-tih godina, do jednoga od najuglednijih mjesta među hrvatskim lutkarima, istodobno je slika i doprinos razvoja kulturnog identiteta Zadra poslije rata. To se nije toliko osjećalo ranije, ali sada počinje poprimati jasnije obrise jer se sve više u javnosti obraća pozornost na građanski identitet Zadra, a o tom se identitetu bez umjetnosti, a među umjetničkim potencijalima Zadra lutkarstvo ima posebnu ulogu, ne može govoriti – reći će Abdulah Seferović.
Uopće ne dvoji oko toga da se radi o najvećem priznanju kojega je dobio u lutkarstvu, a i među lutkarima ono ima baš takav status jer ipak je to priznanje za životno djelo. Za Seferovića ima i posebno značenje jer od prošle godine nagrada nosi ime njegova velikog prijatelja pok. Zvonka Festinija. Seferovićevo bavljenje lutkarstvom zapravo je starije i od samoga novinarstva. Seferović je došao u Zadar 1955. godine jer se tada trebao otvoriti Filozofski fakultet. Međutim početak rada odgođen je za 1956. godinu i Seferović se u međuvremenu angažirao u tadašnjem Narodnom kazalištu kao dramski glumac. Počeo je studirati i istovremeno raditi u kazalištu i to su bile njegove "najvruće" godine: fakultet, kazalište, Zadar mali grad sa svega 20 tisuća stanovnika sav u ruševinama i puno mladih ljudi koji nisu imali ništa osim svoga duha. Večernji je đir, prisjeća se Sefi, bio od Narodnog trga do Kazališta, a dalje je bio mrak i ruševine. Ljeti bi se selili na rivu gdje bi pred hotelom Zagreb sjedili stariji Zadrani, dok bi se mladi okupljali pred Bijelom kućom na mjestu koje se popularo zvalo krumpirište.
- Taj pojam krumpirišta na rivi dolazio je od poderanih bičava na našim petama koje su virile iz cipela poput krumpira. Eto kakav je Zadar bio u to vrijeme. Ja ga se posebno sjećam po velikom broju pantagana među ruševinama. U takvome Zadru "našao sam" Narodno kazalište i to upravo u vrijeme kad se njegov kreativni postupak mijenjao, odnosno modernizirao, a istovremeno je funkcioniralo i Kazalište lutaka s kojim sam također bio dobro upoznat. Kad je 1962. godine ukinuto Narodno kazalište, meni se nije išlo iz Zadra pa sam se "preselio" u Kazalište lutaka, a već ranije sam sudjelovao u nekim njihovim predstavama. I u Kazalištu lutaka počinjala je profesionalizacija i modernizacija u smislu da je lutka počela "priznavati" da je lutka. Počeli su i lutkari izlaziti na pozornicu s lutkom i sve su to bile revolucionarne stvari za ono doba. U to se vrijeme i Festini pojavljuje kao jedan od modernizatora lutkarskog izričaja u Zadru, a i u Hrvatskoj. Danas se cijeni da sam i ja napravio neke predstave koje zavrjeđuju pažnju kao što je Mačak Tošo, Zlatni pjetlić, s dotad neubičajenim izričajima na lutkarskoj scebni, a od 1964. godine sam prešao na nagovor Nikice Marinkovića u Slobodnu Dalmaciju, ali lutke više nisam mogao zaboraviti. Povremeno sam nešto radio, a istovremeno uz Slobodnu, pisao sam prikaze i osvrte na lutkarstvo u Zadru, da bih nakon umirovljenja krenuo "kopati" po prijeđenom putu i pokušavao analizirati kulturnu vrijednost onoga što se lutkarstvo, a dijelom i dramsko kazalište, realiziralo u Zadru – kaže Seferović.
Napisao je nekoliko knjiga i monografija, a posebnu pozornost posvetio je svojim dragim prijateljima, nažalost pokojnima, Branku Stojakoviću, za mnoge najvećeg lutkarskog kreatora i scenografa i nezaboravnom prijatelju Zvonku Festiniju. Trenutno radi na još jednoj monografiji o zadarskom lutkarskom kazalištu koje je zapravo neiscrpno područje analize mnogih kulturnih i umjetničkih pojava u Zadru koje su se tu susretale s mnogih strana. Tu su se okupljali i radili ljudi kao što su Luko Paljetak, danas akademik, zatim razni književnici, novinari, pjesnici kao što je Roko Dobra, nezaobilazni pisac prikaza u lokalnom tisku i mnogi drugi.
- Te stvari treba istražiti jer Kazalište lutaka u Zadru nije bilo ograđeno samo za sebe. Ono je sastavni dio grada i kulturnog života u gradu, umjetničkog i kreativnog i takvog ga treba i promatrati, kao vrlo živog i kreativnog. Zanimljivo je da se zadarsko Kazalište lutaka i zadarska košarka obnavljaju i formiraju skoro istodobno nas istom mjestu – u Jazinama. To je značajno za identitet Zadra koji je pojam košarke, ali i lutkarstva, odnosno pojam sporta i kreativnosti. Što se mene tiče, Zadar je za mene značio ne samo faultet i kazalište već i puno više od toga jer sam se u Zadru zaljubio i formirao obitelj. Zaljubio sam se u studenticu iz Splita i zadržao je zauvijek u Zadru – kaže za smješkom Seferović.
Teško će izdvojiti najbolje razdoblje zadarskog lutkarstva, ali se sjeća najtežih vremena kad je Kazalište lutaka ostalo beskućnikom – nije više imalo Jazine, a nova dvorana nije bila gotova. Radilo je u bivšoj crkvi Svetog Dominika bez grijanja i pomoćnih prostorija, bez wc-a... I tu su napravili neke od najvećih hrvatskih lutkarskih predstava, čak su spremili i predstavu za ulaz u novu dvoranu čiji se prvi dio igrao u crkvi Svetog Dominika, dok je drugi dio bio u novoj dvorani. Sefi se stoga ne boji za budućnost zadarskog Kazališta lutaka jer ono pokazuje stalni interes za događaje u zemlji i inozemstvu, tako da u Zadar neprestano dolaze raditi ljudi, ne samo iz Zagreba ili drugih hrvatskih kulturnih središta, već i iz inozemstva, a ne ograničavaju se na formalni naziv lutkarskog kazališta. Treći je pokazatelj sigurno i taj da se upravo od ove godine tradicionalna bijenalna smotra hrvatskih lutkara SLUK seli iz Osijeka u Zadar.
A Sefi bez kazališta ne može niti dan danas.
Prva ljubav se nikad ne zaboravlja. Jednom kazalište, uvijek kazalište, bez obzira što je meni jednako pod kožom novina i novinarstvo. Ali uvijek na površinu izbija kazalište – zaključuje novinar i lutkar Abdulah Seferović.
Životni put
Abdulah Seferović Sefi (Banja Luka, 1934.), od 2002. godine počasni je član Hrvatskog centra UNIMA-e, neizlječivo inficiran lutkarstvom u zadarskom Kazalištu lutaka (1962. - 1964.). Prije toga bio je članom drame tamošnjega Narodnog kazališta (1955. – 1962.) i diplomirao slavistiku na Filozofskom fakultetu (1961.). Ostatak radnog vijeka proveo je kao novinar Slobodne Dalmacije (1964. – 1993.). U mirovini istražuje prošlost zadarskoga kulturnog i građanskog identiteta. Objavio je, među ostalim, dvije knjige i više prikaza o zadarskim lutkarima. Na Međunarodnom lutkarskom kongresu u Rijeci, 2004. godine, postavio izložbu o razvoju hrvatskoga lutkarstva. Autor je sličnih izložaba u Splitu i Zagrebu 2007. godine te izložaba o stvaralaštvu Branka Stojakovića (Zagreb 1996., Osijek 2009.). Najnoviju studiju Moje lutke, moji snovi posvetio svojem velikom prijatelju Zvonku Festiniju (Karizmatični bard hrvatskog lutkarstva, Zagreb, 2015.).
Zahvala
Tek mi je sada postalo jasno što je don Florio u Gloriji mislio kada je rekao: „Nisu ovi veliki spektakuli za našu malu župu“! Ova nagrada ima za mene osobito emocionalno značenje. Nosi ime mojega velikog i nezaboravnoga prijatelja. Punih 60 godina prepirali smo se oko svega i svačega, a najviše oko kazališta, lutaka i lutkarstva. Ponekad, Bože moj, i oko lutkarica.
Sjećam se kako su nas fascinirali guzovozi našega dragoga i nedosežno kreativnog Zlatka Boureka. Za obojicu je njegov (i Stoppardov) Hamlet iz 1982. godine bio jedna od onih predstava koje su pokazale kako lutkarstvo mora biti kazalište ili ga neće biti. Zato me ova figura Šokca podsjeća koliko je još drugih velikih umjetnika (i akademika) iskušavalo svoj stvaralački potencijal u hrvatskom lutkarstvu. Olako se ponosimo stranim utjecajima, a ne vidimo kakav smo kreativni duh baštinili, na primjer, od lutaka jednoga Ivana Kožarića!
Zato držim kako Bourekov Šokac nije slučajan dodatak ovoj nagradi, niti nagrada bez razloga nosi ime Zvonka Festinija. I jedno i drugo znakovito je priznanje svima koji hrvatsko lutkarstvo nastoje uzdignuti iz didaktičnih zadaća u područje umjetničkih ambicija i koji, samim tim, ne odvajaju kazalište za djecu od kazališta za odrasle. U to ime, hvala, hvala vam svima!