U drugom dijelu razgovora s dr.sc. Antonijom Mlikotom, suautoricom velike izložbe "Zadar - poslijeratna urbanističko-arhitektonska obnova 1944.-1958.", koja se do 6. lipnja može pogledati u Kneževoj palači, govorimo o poslijeratnom arhitektonskom natječaju za obnovu porušenog grada i razlozima zašto plan arhitekta Bruna Milića nije nikada realiziran, iako se on smatra tvorcem današnjeg izgleda Zadra. (Prvi dio intervjua pročitajte OVDJE)
Dio izložbe su i arhitektonske i urbanističke vizije povijesne jezgre Zadra nastale na natječaju provedenom 1953. godine. Što je od dobivenih rješenja na kraju usvojeno?
- Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti iz Zagreba i Narodni gradski odbor Zadar raspisali su Opći i anonimni Natječaj za idejnu regulacionu osnovu teritorija grada Zadra na poluotoku te za arhitektonsko-urbanističku skicu najužeg centra grada. Ukupno je zaprimljeno četrnaest (od očekivanih petnaest radova). Nakon iscrpne i detaljne analize radova te odlaska članova žirija u Zadar zbog verifikacije provedbe pojedenih rješenja na terenu, žiri je bio spreman zaključiti natječaj, te je službeno završio s radom 26. veljače 1954. Zaključili su kako niti jedan rad nije u cijelosti zadovoljio propisani natječaj. Dodijeljene su tri jednakovrijedne nagrade i tri su rada zbog vrijednog doprinosa u rješavanju problema obnove Zadra predložena za otkup. Nakon završetka natječaja, rad na regulacijskoj osnovi grada Zadra nastavio se, te je Bruno Milić dobio zadatak da izradi idejno rješenje regulacijske osnove povijesne jezgre Zadra uvažavajući rješenja, kritike i spoznaje proizašle iz netom završenog natječaja. Taj nimalo lagan zadatak Bruno Milić je zgotovio 1955. godine i službeno je gradskim vlastima u Zadru predstavio novi regulacijski plan povijesne jezgre.
Kakva je bila sudbina Milićevog plana za Zadar?
- Iako je službeno pohvaljen, Milićev plan nikada nije službeno usvojen te je od strane gradskih vlasti u Zadru odbačen 1958. godine. U veljači te godine, gradske novine Glas Zadra pisale su kako se priprema izložba regulacijskog plana Bruna Milića prije njegovog konačnog usvajanja. U svibnju te iste godine, u Zadru je održan prošireni sastanak Savjeta za urbanizam i građevinarstvo pri Narodnom odboru općine Zadar. Na taj sastanak su bili pozvani sveučilišni profesor iz Sarajeva Juraj Neidhardt, sveučilišni profesor iz Beograda Nikola Dobrović i arhitekt Riko Marasović iz Zagreba kako bi, kao eminentni stručnjaci, izrazili svoje mišljenje o regulacijskom planu povijesne jezgre Zadra prije njegovog konačnog usvajanja. Na sastanak nije bio pozvan i sam autor regulacijskog plana Bruno Milić. Uz pojašnjenja svojih stavova, koje su za novine iznijeli Nikola Dobrović i Riko Marasović, predloženo je da se daljnji rad na obnovi povijesne jezgre Zadra nastavi uz pomoć "izvjesnog broja eminentnih stručnih ljudi". Zaključeno je da će se početkom srpnja te iste godine okupiti stručnjaci (projektanti, arhitekti, konzultanti, predstavnici vlasti) i investitori kako bi postavili smjernice za izgradnju, prije svega centralnog dijela povijesne jezgre, jer su naglasili da je regulacijski plan Bruna Milića nije dovoljno kvalitetno riješio.
Istaknuto je da plan Bruna Milića, iako u osnovi dobar i primjenjiv, nije na najvišem urbanističkom nivou koji bi omogućio stvaranje Zadra budućnosti u obliku "savršenog gradskog organizma" te da plan nema sugestivnu snagu koja bi okupila arhitekte i potakla ih da stvaraju grad, a ne pojedinačne građevine. Taj sastanak je odredio daljnju sudbinu izgradnje centra povijesne jezgre Zadra i sudbinu regulacijskog plana Bruna Milića.
Kako je Milić na to reagirao?
- Bruno Milić je naglasio da je za provedbu regulacijskog plana potrebno koordinirano djelovanje svih čimbenika koji sudjeluju u njegovoj realizaciji, a da plan bez podrške većine građana ostaje "samo lijepa želja nekolicine, nekoliko crteža i mrtvo slovo".
Na tome se ipak ne staje pa grad 1959. raspisuje novi natječaj za Zadar?
- Samo četiri godine nakon završetka velikog natječaja za obnovu Zadra koji je raspisan na inicijativu JAZU i završetka konačnog regulacijskog plana povijesne jezgre Zadra prema rješenju Bruna Milića, gradsko poglavarstvo je odlučilo raspisati novi natječaj. Za prostor oko historijskih spomenika i dio obale ispod njih raspisan je urbanistički, a za dio regulacije Široke ulice arhitektonski pozivni natječaj. U komisiji za ocjenu radova su bili Albin Švorinić, Ante Sorić, Grga Oštrić, Zvonimir Tičina, Dragan Boltar, Zdenko Sila i Ninoslav Kučan. Nakon analize pristiglih radova i dodjele nagrada, žiri je donio smjernice koje nisu temeljene niti na jednom od pristiglih radova, osobito kada je riječ o raspodjeli sadržaja.
I taj natječaj dakle propada?
- Da. Narodni odbor općine Zadar je tražio daljnju pomoć u provedbi novog plana, pa je od strane Saveza arhitekata Hrvatske oformljena Savjetodavna stručna komisija za izgradnju centra na poluotoku. Osnovni zadatak komisije je bila koordinacija projekta i projektanata kako bi se što je moguće više uskladili. Komisiju su činili članovi žirija, a kao konačni rezultat izrađena je direktivna maketa centra. Kako je prvonagrađeni autorski tim odbio takav način rada, navedena komisija je u suradnji sa Zavodom za urbanizam Arhitektonskog fakulteta iz Zagreba nastavila daljnji rad, a izvedbu projekta su podijelili među sobom. Na osnovu te odluke i direktivne makete izgrađeno je samo središte grada, odnosno Kalelarga kakvu danas poznajemo.
Iz toga bi se moglo zaključiti da Zadar nisu obnavljali najbolji arhitekti prema najboljim projektima, nego pragmatični pojedinci prema (politički) oportunim rješenjima?
- Općenito je prema obnovi Zadra u to vrijeme zavladala "inercija šutnje", o projektima i rezultatima obnove nije se puno pisalo, to je pokušao ispraviti Neven Šegvić objavivši bogato ilustriran članak o obnovi Zadra u zagrebačkom Vjesniku. Ako bismo uvažili podjelu koraka obnove povijesnih središta sažetu u šest točaka, onda bismo mogli ustvrditi kako je u Zadru (na brojnim primjerima) izostala ona posljednja koja je označena kao najvažnija, a to je kontrola izvedbe. Neven Šegvić je istakao kako su u Zadru djelovali arhitekti s različitim pristupom arhitekturi. On ih je podijelio u tri skupine: one koji čitaju arhitekturu i razumiju urbanu strukturu; posve pomodne arhitekte koji prate svjetske trendove i arhitekte ignorante. U konačnici, iako se obnovu povijesne jezgre Zadra često percipira kao djelo Bruna Milića, ona to najvećim dijelom zapravo nije. U puno većem omjeru su na obnovu Zadra utjecali arhitekti iz Projektnog poduzeća Donat i pojedini arhitekti iz Zagreba.
Je li nešto od tih natječaja i urbanističko-arhitektonskih rješenja usvojeno i realizirano?
- 'Zadarski način', koji je definirao raspis natječaja 1953. godine, a koji je nastao radom velikog broja stručnjaka (arhitekata, urbanista, konzervatora, povjesničara, povjesničara umjetnosti, arheologa) uz podršku JAZU, predstavlja dobar primjer u rješavanju kompleksnog pitanja obnove ratom razorenih povijesnih središta. Obnova koja respektira povijesni raspored ulica, sačuvane spomenike kulture, zvonike kao mjerilo visine, historijske gabarite ulica i trgova, ali koja isto tako zagovara izgradnju novom arhitekturom koja će svojim gabaritima i oblikovanjem respektirati sačuvane spomenike i omjere unutar povijesne jezgre, bio je dobar i rijedak primjer u pristupu obnovi povijesnih središta u to vrijeme. Nova arhitektura trebala je biti oblikovana suvremenim arhitektonskim jezikom, bez potrebe za historicizmima ili oponašanjem graditeljskih tehnika sačuvanih spomenika i arhitekture. Kada bi danas zasjedala komisija za ocjenu natječaja iz 1953. godine, na osnovu kritika i pohvala koje su uputili u ocjeni pojedinačnih natječajnih radova, može se analizom izvedenih urbanističkih zahvata, konzervatorskih radova, izgrađenih blokova i pojedinačnih zgrada, a temeljem analize i ocjene od strane žirija pristiglih četrnaest radova, zaključiti da do danas provedena obnova povijesne jezgre Zadra ne bi imala posve pozitivnu ocjenu. Završetak natječaja, čije rezultate četiri godine kasnije grad Zadar odbacuje, nije rezultirao i konačnim regulacijskim planom. Iako najvažniji zahvati završavaju u ranim sedamdesetim godina prošlog stoljeća izgradnja i obnova povijesne jezgre proces je koji traje se sve do danas.
Da su se neka od ponuđenih rješenja ostvarila, kako bi Zadar danas izgledao? Što su natjecatelji sve predlagali?
- Da su se primjerice ostvarili neki radikalniji planovi povijesna jezgra bi bila izgrađena neboderima, kroz grad bi prolazila velika polukružna dvosmjerna cesta, sva arhitektura bila bi jednako oblikovana, porušila bi se Kapela sv. Dimitrija, Crkva sv. Petra Starog i Andrije, Tehnička škola, otkopali bi se kanali, a u grad bi vodile velike prometne petlje koje bi uključivale nadvožnjake, kružne tokove i vijadukte, grad bi krasili brojni spomenici (od golih vila i vilenjaka ispred Sv. Marije do replike zvonika Sv. Marka u Veneciji). Unutar povijesne jezgre izgradili bi se novi glomazni trgovi i široke ulice s brojnim okretištima i kompliciranim prometnim čvorovima, dvosmjerna prometnica bi odsjekla Trg pet bunara od ostatka grada, prometovalo bi se preko nadvožnjaka izgrađenog ispod Sv. Donata, izgubile bi se konture rive koja bi dobila nove sportske lučice, pristaništa i hotele izgrađene u moru i izvan kontura obale, Jazine bi se nasule u cijeloj dužini utvrde Forte, a most ne bi postojao.
Koja je bila uloga Miroslava Krleže u poslijeratnoj obnovi Zadra. Tko je, uz njega, zaslužan za Zadar kakav danas imamo?
- Njegov dolazak u Zadar je toliko važan za povijest i sudbinu porušenog i devastiranog grada da bi ga trebalo na pravi način valorizirati. Zadar je od strane politike pa i stručne javnosti bio ignoriran sve do dolaska Miroslava Krleže u grad koji je prilikom posjeta Zadru 1948. godine otvoreno kritizirao gradske vlasti zbog lošeg odnosa prema spomenicima, osobito zbog crkve sv. Lovre koja se nalazi pred samom vijećnicom i dio je sklopa općinske zgrade, a koja je služila kao javni toalet i odlagalište smeća. Miroslav Krleža je uvidjevši alarmantnost situacije odlučio obnoviti kompleks sv. Marije za potrebe Instituta za historijska istraživanja JAZU. Taj projekt, iako neizveden, skrenuo je pažnju na obnovu Zadra i potakao Akademiju da počne s izradom pretprojekta za regulacijski plan cijelog gradskog područja kao pripremne radnje za organiziranje Natječaja za regulatornu osnovu Zadra kako bi se što je pravilnije moguće usmjerio razvoj grada izvan povijesne jezgre. Akademija je bila inicijator i pokretač cijelog projekta, a na inicijativu Miroslava Krleže koji je 1951. godine organizirao u atriju Akademije u Zagrebu, sada već znamenitu izložbu Zlato i srebro Zadra. Krleža je kontinuirano naglašavao hrvatsku i slavensku pripadnost i povijesnu povezanost Zadra s ostatkom ondašnje države.
Zanimljivo je istaknuti da te iste godine, nakon šest godina traženja, stižu tračnice i vagoneti za raščišćavanje ruševina te Zadar po prvi puta posjećuje i Josip Broz Tito. U održanom govoru Josip Broz Tito je, politički vrlo nesmotreno priznao određeni nemar prema Zadru, istakavši na kraju govora kako Zadar do sada nije dobio naročitu financijsku i materijalnu pomoć od Vlade. Taj dio govora kasnije nije reproduciran kada se pisalo o Titovim posjetima i govorima održanim u Zadru.
ŠTO JE ŽIRI SUGERIRAO, A ŠTO NISMO NAPRAVILI...
Zaključna ocjena žirija o uspješnosti natječaja je zapravo postavila urbanističke i arhitektonske standarde koji se i danas primjenjuju kroz prostorne planove. Nažalost, neke njihove dobre sugestije i preporuke nisu nikada zaživjele...
- Nakon ocjene svih radova žiri je donio zaključno mišljenje. Promet u povijesnoj jezgri trebao bi se organizirati po obodnoj liniji povijesne jezgre uz preporuku da se promet na Istarskoj obali i Staroj rivi povuče s linije obale kako bi se stvorio prostor za pješačke staze. Opskrba grada trebala bi se obavljati preko prometnih odvojaka, a kolni promet po samim bedemima trebalo bi zabraniti. Prometnica bi iz grada vodila kroz Kopnena vrata, a ne uz Trg pet bunara ili uz palaču Velikog kapetana kako su predviđali brojni natjecatelji. Žiri je također zaključio da bi se u tom slučaju trebala zadržati prometnica ostvarena zatrpavanjem obrambenog kanala koja povezuje uvale Foša i Jazine uz probijanje neke vrste vodenog spoja između luke i zadarskog kanala zbog higijenskih razloga. Stoga je preporučeno da se u nekim daljnjim razmatranjima organizacije prometa u povijesnoj jezgri razmotri mogućnost prekida obodne prometnice ispod Crkve sv. Donata čime bi se ukinuo promet kroz Kopnena vrata i Fošu.
Zahtjevima konzervatorske struke, prema ocjeni žirija, većina natjecatelja nije udovoljila i tom važnom pitanju nije posvećena dovoljna pažnja. Članovi žirija smatrali su da niti jedan rad nije dobro riješio sve probleme kreiranja historijskih ambijenata, ali da je nekolicina radova donijela vrlo dobra rješenja za pojedine gradske predjele.
Vrijednost samog natječaja bila je, prema zaključnoj ocjeni žirija, u različitosti koncepcija, rješenja i sugestija koje su dobra podloga za konačno rješavanje pojedinih gradskih prostora. Istaknuli su iznimnu važnost sustava gradskih bedema pa žiri predlaže rušenje svih građevina koje ometaju uspostavu nekadašnje linije gradskih fortifikacija na mjestima gdje je to realno moguće. Prema mišljenju žirija natjecatelji su uglavnom usvojili sugestije natječaja o stambenim i društvenim građevinama. Ponovno su naglasili da je jako važno ne dijeliti povijesnu jezgru na zone, nego pokušati adekvatnim razmještanjem sadržaja zadržati živost u svim dijelovima grada.
Žiri je kategorički odbio mogućnost izgradnje na Novoj rivi, osobito na pozicijama i dimenzijama prijeratne izgradnje. Uz obalni pojas je preporučena izgradnja niskih i horizontalno orijentiranih građevina koje bi na neki način evocirale nekadašnje karakteristike grada sa čvrstim sustavom fortifikacija. Naglašeno je da su mnogi elaborati vrlo analitički pristupili toj problematici i dali dobre sugestije za rješavanje obalne izgradnje. U toj izgradnji sačuvane zgrade hotela Zagreb i Liceja sv. Dimitrija nikako se ne smiju uzeti kao glavne odrednice gabarita građevina i definiranja siluete grada s mora. Dopustili su mogućnost da se na prostoru ispod sv. Donata mogu otvoriti dublje vizure, ali uz veliki oprez u prostornoj dispoziciji i dimenzijama samih građevina koje bi se na tom prostoru gradile. Obalni pojas je prema ocjeni žirija trebalo definirati dugim potezima zelenih površina kao i prostore među bedemima na kojima bi se trebala zabraniti svaka daljnja izgradnja. Nove građevine trebale bi biti u skladu s tradicijom i dimenzijama povijesne jezgre.
Kroz analizu rješavanja cjelokupne izgradnje istaknuto je da su elaborati prezentirali različite varijante od zatvorenih blokova do blokova u obliku meandara, lamela ili zgrada u nizovima. Žiri je odbacio ekstremne načine izgradnje zastupajući gledište da je izgradnja u blokovima tradicija samog grada, a da takvi blokovi trebaju biti povremeno rastvoreni zelenim površinama koje su prema ulici ograđene zidom uz variranje građevinskih masa. U izmjeni zatvorenih i otvorenih prostora i masa treba paziti da se ne zapadne u monotoniju kroz ponavljanje istih arhitektonskih elemenata jer je građevinska raznovrsnost također važna karakteristika izgradnje u povijesnoj jezgri Zadra.
Naglašeno je da se prije svega treba sačuvati primorska karakteristika grada pa se samim time i svako daljnje zatrpavanje uvale Jazine ne prihvaća. Sugerirali su da se zgrada kazališta pozicionira na mjestu na kojem se nalazila i prije bombardiranja. Naglasili su da lociranje tržnice, nove robne kuće i trgovina zahtijeva detaljniju analizu. Prema najboljim natječajnim rješenjima stambene zgrade bi imale tri, u rijetkim slučajevima i četiri kata i nikako se ne bi smjele graditi u nizovima.
Prva tri nagrađena rada, prema ocijeni žirija, karakteriziraju dobro definirana mjerila budućeg grada, uz dobro definiranje stambenih jedinica oko zajedničkih dvorišta a u okvirima nasljeđa, tradicije i arhitekture uz osiguravanje najsuvremenijih aspekta gradskog života budućim korisnicama.