Često me prijatelji, kolege, poznanici… pitaju zašto sam se preselila na otok, zašto sam ostavila grad(ove), a bili su to Zagreb i Rijeka, i zar mi nije dosadno. Ovo posljednje, da bi mi moglo biti dosadno, zapravo je više tvrdnja nego pitanje! I, naravno, to je potpuno pogrešna tvrdnja… No, i moja draga kolegica Mladenka Šarić nedavno mi je poslala poruku sličnoga sadržaja: „Ajde napiši što te inspiriralo za život na otoku?“.
Na prvu, rekla bih: „Ne znam!“. I takvim odgovorom vjerojatno zaprepastila mnoge! Ali kad odmotam klupko i pogledam unatrag, sva sjećanja i misli oduvijek su me vodili prema otoku, donosi portal onenastupaju. Nije tu bilo inspiracije, bila je to želja, silna želja koja je s godinama samo rasla. I odjednom se pretvorila u potrebu za prelaskom na drugu stranu!
PUNOPRAVNA BODULICA
I evo me, sad sam tu, iza mene su tri otočne zime, „položila“ sam ispit i postala punopravna bodulica. Doduše, po nečemu se ipak razlikujem od starosjedilaca. Za mene je otok (još uvijek) radost, moj svjesni izbor. A oni ga (ne svi) osjećaju kao usud. Ponekad, to je stvarno teško.
Nemojmo se zavaravati, nije prelazak bio ni jednostavan ni lak. Kao i mnogo puta dotad, život je u jednom trenutku sve okrenulo naopako i trebalo je ponovno složiti mozaik. Prekretnica na kojoj sam se našla, koliko god bila i teška i bolna, razbistrila mi je misli. Prvi put jasno sam znala i što hoću i što neću. Možda je tome pridonijela i mudrost pedesetih u koje sam tada tek kročila. Ne znam, kako god, bila sam spremna i odlučna da to provedem, unatoč brojnim preprekama.
ŽIVOT U MJESTU OD 53 STANOVNIKA
Sve što sam imala, prodala sam, sve čime sam raspolagala uložila sam u tu promjenu, i staru kamenu kuću, čijem sam se uređenju s ljubavlju posvetila…I tako sam stigla na otok. Nije to bio izmaštani otok djetinjstva, otok iz mašte na koji bježimo kad nas usisa grad. Bio je to nov i stvaran otok, odabran doslovno onim “filmovskim” principom – „prstom na kartu“.
I dalje radim ono što sam oduvijek radila, dakle, pišem… Ali, zahvaljujući tehnologiji 21. stoljeća, većinu vremena provodim u svojoj „redakciji“ na otoku. Otkrila sam puno novoga, raskrstila s mnogim navikama iz prijašnjeg života. Zapravo, možda je riječ raskrstila preteška. Sve ono što me nekad bacalo u očaj, što se razlijevalo kao sipino crnilo i mutilo razum, nekako je postalo daleko. Otok je napravio jednu distancu između mene sada i mene prije.
Živim u selu u kojemu nas je 53 – dovoljno da napunimo jedan autobus!!! Bavim se nekim stvarima za koje prije nisam imala ni volje ni živaca. Vrijeme i dalje leti, ali je tu, ima drugi smisao, oblik i formu. I godišnja doba su drukčija, i boje i mirisi. Ili nisu, samo ih ja sada primjećujem.
Dijagnoza – insulomanija, rekli bi neki. I ne bi imali posve krivo jer upravo ta riječ možda najbolje opisuje moju potrebu za otokom, koja je u meni bila oduvijek. Za tim neodoljivim malim svijetom okruženim morem i tišinom. Gdje si po definiciji prepušten sebi. Da citiram: ”Otočani su manje lakomisleni od stanovnika okolnih obala – more ih nije samo odvojilo od drugih nego ih je uputilo na sebe same…” – Predrag Matvejević, „Mediteranski brevijar“