Kažu da ako želite uistinu osjetili kako Afrika diše, stopiti se s njenim stanovništvom i načinom života, turističke agencije nisu najbolja opcija iako nude veću sigurnost i komfor. Četiri junaka ove priče odlučili su ući u unutrašnjost Tanzanije - velike države s oko 40 milijuna stanovnika, sami doživjeti Afriku, sami osmisliti rutu kojom će putovati i to u vrijeme kada je u Hrvatskoj ljeto, a u Tanzaniji zima.
Jučer su se vratili s puta, a već danas nam prenose svoje dojmove iz prve ruke. Oni su Zadrani Roko Mandić, Marko Selin i Jurica Bukulin te Jure Huljev iz Omiša.
- Svake godine ljeto iskorištavam za neko putovanje, a ove sam s popisa odlučio maknuti Tanzaniju, kaže Roko koji je ubrzo nakon odabira lokacije počeo skupljati tim prijatelja s kojima će ići.
Dečki su se brzo usuglasili i preko WhatsApp grupe naziva 'Tanzaniju ko mater ljubim' dogovorili detalje puta. Sada kada su se vratili, uviđaju da je ta predviđena ruta možda bila preambiciozna za 11 dana koje su odlučili provesti u unutrašnjosti Tanzanije. Što se otoka Zanzibara tiče, tu su proveli 6 dana, no to je bio odmor za dušu i tijelo, kako kažu. Unutrašnjost je pak bila druga priča.
- Svi koji za Dalmatince kažu da su usporeni trebali bi posjetiti Tanzaniju. Glavna poštapalica tamošnjeg stanovništva je 'Pole, pole' što u prijevodu znači 'Polako, polako'. Često je uzvikuju kada vide nekog bijelca koji je u žurbi ili pokušava nešto na brzinu organizirati. Drugo što ćete često čuti je 'Hakuna matata', što na swahiliju znači 'Nema problema', objašnjava Marko.
Ponekad uzrečica Hakuna matata nije pomagala. Tijekom puta dogodilo se i nekoliko vrlo stresnih situacija.
- Kako je vrijeme vrlo relativno tamo, odnosno svi kasne, prvi dan smo čekali vozača 3 sata da dođe po nas. Kada smo konačno krenuli prema malenom planinskom gradu Lushoto, već je padala noć, a noćnu afričku vožnju po šumi, bez rasvjete, ne bih nikome preporučio, kaže Marko.
U Lushotu su planinarili i uživali u kišnim šumama, ali još uvijek neprilagođeni mjestu na kojem se nalaze, izlet su preplatili.
- Ovdje se treba cjenkati. Gotovo uvijek. Osim na ulazu u nacionalne parkove i neke veće atrakcije, govori Roko. Ukoliko to ne posjećujete, nećete puno potrošiti. Hrana i smještaj su dosta jeftini, a na primjer, vozača (kojeg smo iz milja prozvali Rade) bio je s nama 10 dana i platili smo mu 250 dolara, što je njemu prosječna mjesečna plaća.
Put su nastavili prema Materuni vodopadima do kojih vodi uska, zavojita cesta u podnožju koje je velika provalija.
- Tamo mi se činilo da taj put nije vrijedan toga, ali sada, s odmakom, jako mi je drago da smo vidjeli vodopade, kaže Marko. Sličan osjećaj imaju i prema penjanju na Kilimandžaro. Uspinjali su se oko 4 sata do prve postaje i dosegli oko 2700 metara.
- Bio je maglovit dan pa nismo uspjeli vidjeti vrh Kilimanđara, no posebno je iskustvo taj uspon po kišnim šumama, nešto što baš nećeš svaki dan doživjeti, opisuje Roko.
Da bi se uspeli na sam vrh, bilo bi potrebno 5 do 6 dana i od toga su odustali. Odlučili su krenuti put Safarija Ngorongoro, velikog planinskog masiva koji se zbog erupcije vulkana pretvorio u krater, dubok oko 600 metara, a širok otprilike 30 kilometara. Tu su uživali u spektakularnoj flori i fauni, a izbliza su imali prilike vidjeti zebre, lavove, hijene i ostale divlje životinje. Upravo ono što su od Afrike i očekivali. Zadnje dane svog boravka u Africi odlučili su provesti na otoku Zanzibaru, a smjestili su se u turistički grad Paje gdje su uglavnom upoznavali plaže i noćne klubove.
- Na Zanzibaru bih posebno izdvojio Stonetown, stari grad sa sa viktorijanskim kućama i puno malih uličica koje imaju poseban šarm, slično kao u Zadru, kaže Roko. Iako je tamo zima, temperature ne padaju ispod 25 stupnjeva, pa se uživanje u suncu i moru definitivno isplati. Potrebna je čak i zaštitna kapa na glavi, a najposebnija koju su vidjeli zasigurno je ona Hajdukova.
- Jedan od zanimljivih Hakuna matata trenutaka bio je onaj kada smo u jednom gradiću sjeli na večeru, koju smo čekali otprilike 2 sata, no dobro sad. Dok smo jeli, primijetili smo čovjeka koji hoda sa Hajdukovom kapom na glavi. Pitali smo ga odakle mu i odgovorio je da ju je dobio na poklon i da ukoliko je želimo kupiti moramo izdvojiti 1 dolar, odnosno 3.000 šilinga. Spustili bi mi tu cijenu na pola dolara, ali nismo htjeli obezvrijediti Hajduklovu kapu, kroz smijeh govore momci.
A mi jedva čekamo vidjeti koja im je sljedeća ljetna avantura i što će na njoj sve doživjeti.