Stipe Žunić jedan je od onih koji su svoj sportski san uspjeli pretvoriti u zbilju... Osvajanjem brončanog odličja u bacanju kugle na Svjetskom prvenstvu u Londonu ispisao je povijest ovoga sporta kao prvi muškarac u Hrvatskoj koji se našao na postolje na kojem se dijele medalje. Ali ga to nije previše odvuklo u neki drugi svijet, jedino mu je, kaže, još uvijek teško umiriti emocije...
O tomu je podosta govorio ovih dana, međutim, ima nekih detalja iz njegovog života koji se nisu previše spominjali u slavlju. K tomu, oko Žunića se isplelo podosta "krivih navoda", jer je svatko želio biti dio svježe sportske priče čiji su korijeni krenuli iz Zadra.
U pravoj niski sportova koji se spominju uz tvoje ime, želja nam je saznati odakle trebamo krenuti. Tko vas je prvi privukao k sebi?
- E to nije teško pogoditi, jer gotovo pa ne poznajem zadarskog dječaka koji se nije želio okušati u košarci. I tako sam se našao u nekad trofejnom sportu u mojem gradu.
Pregledom kretanja kroz sportski vremeplov, nemoguće je ne primijetiti iskorak u svijet kickboxinga. Zašto?
- Jedan dan me otac poveo u šetnju gradom i na Kalelargi smo susreli njegovog prijatelja koji je bio glavni u kickboxing klubu i onako na prvu je rekao: "Neka Stipe dođe na trening da vidimo kako se snalazi u ringu!" I na tome se nije stalo, odnosno, krenuo sam razmišljati da je to dobra priča i tako je krenulo. Stigao sam do naslova Svjetskog juniorskog prvaka u kategoriji plus 89 kilograma.
Znamo da to nije jedini doticaj s borilačkim sportovima. O čemu je riječ?
- Imam i naslov kadetskog prvaka u boksu, tako da je spektar sportova kojima sam se bavio doista zanimljiv.
Onda je došao red i na atletiku. Je li to bilo slučajno ili ste ipak pratili zbivanja oko "kraljice" sportova"?
- Iskreno ,nisam pretjerano bio u atletici, međutim, kad mi je u OŠ Bartol Kašić u Zadru, moj profesor tjelesnog Šime Pilipović (danas pokojni op.p.), rekao da bi me u AŠK Zadar rado vidjeli na treningu jer su pratili školska natjecanja. I tako je krenulo.
Tko vas je prvi dočekao na atletskoj stazi SRC "Višnjik"?
- Odmah "na prvu loptu" krenuo sam raditi s profesorom Predragom Saratlijom koji je zaključio kako trebam početi s kuglom, diskom i kopljem. Radilo se izvrsno i evo me danas tu gdje jesam jer su korijeni bili jako važni.
Ali se niste ostavili kickboxinga. Zašto?
- Iza sebe sam imao veliki broj mečeva, mnogi su govorili kako je moja darovitost na visokoj razini, pa su mi previđali i profesionalnu karijeru. I to je trajalo dvije godine, onda je pala odluka: ostajem samo u atletici!
Vaša pak životna odluka bila je upisati Srednju školu za medicinske tehničare. Onako nije baš muško zanimanje. Što je tebe privuklo ?
- Oduvijek sam želio pomagati svima oko sebe, pa mi se izbor obrazovanja učinio prikladan mojim razmišljanjima o životu kakav bi trebao biti, odnosno, pomoći onima koji su u nevolji. Nadalje, kako je sport također bio moja odrednica, zanimali su me anatomija i fizionomija ljudskog tijela. Jest, možda bi odlazak u razred fizioterapeuta bio nekako srodniji sportu, ipak sam otišao u " medicinare". Nisam pogriješio, jer sam kroz praktični rad u Općoj bolnici Zadar te u školi dobio dosta znanja i spoznao što čovjeku znači zdravlje.
Jeste li razmišljali o mogućem odlasku na studij medicine ili nešto slično?
- Zanimao me je studij radiologije, međutim, kako sam odlučio otići preko oceana, u SAD, gdje mi je bila osigurana stipendija, nikako se nije moglo uklopiti jedno i drugo. Onda je moj odabir otišao u smjeru društvenih znanosti i sociologije u Floridi. I dobro je išlo, uspio sam se dokazati na oba polja, iako moram priznati nisam neki tip za urede.
Prije odlaska u Ameriku, odmah ste krenuli razmišljati o odlasku iz Zadra u Split? Zbog čega?
- U četvrtom razredu Srednje škole mislio sam kako bi bilo dobro upisati se na Kineziološki fakultet u Splitu, što je za sobom povlačio odlazak u AŠK Split. A odlazak iz Zadra isključivo je povezan s uvjetima za rad koji jednostavno u to vrijeme nisu postojali. Razumljivo, ukoliko želiš napredovati moraš imati primjerene uvjete. Ono što ću stalno isticati jest to da sam u AŠK Zadar dobio temeljno znanje i drago mi je što su ljudi u mojem matičnom klubu stalno pratili moje napredovanje. Daljnje obrazovanje usmjerilo me u SAD, ali sam znao da će na povratku atletski teren u splitskom Parku mladeži biti moj novi dom. Tako je i danas.
Kako je bilo na Floridi?
- Meni super, jer sam vidio da atletika i obrazovanje mogu ići pod ruku. Istina, trebalo je dosta hrabrosti za donijeti odluku za ulazak u njihov atletski svijet. Znamo koliko su moćni na tom planu.
Osim atletike koju ste mogli dobro upoznati u SAD-u, u čemu vam je još pomogao boravak u inozemstvu?
- Izgradio sam se kao osoba u svakom smislu te riječi. Kad mi je bilo najteže, borba je riječ koja mi se urezala u pamćenje, jer ako nisi u mogućnosti prihvatiti sve izazove onda je put prema uspjehu i te kako otežan. Imao sam dovoljno čvrstoće da se izgradim kao sportaš i bilo je dovoljno prostora za duhovno građenje. Rad, žrtva i odricanje formula su koja u konačnici vraća dvostruko. Sve je slađe!
Je li vam u te četiri godine u SAD- u nedostajala obitelj?
- Ne toliko, jer smo svi skupa bili svjesni cilja zbog kojeg nisam u Zadru, uz njih. I uvijek se znalo da ću ljeto provesti s njima, dolazio sam i za Božić, tako da tu nije bilo neke velike patnje. Meni je bilo važno da su mi oni potpora u svakom trenutku i to me je nosilo kroz život u Americi. Uostalom, tehnologija je također učinila svoje, praktički svake sekunde mogli smo biti u kontaktu, čuti se i vidjeti.
Atletski razvoj, potom školovanje, jesu li ostavili prostor za druge životne radosti. Kako ljubav?
- Imam djevojku koja živi u Zagrebu, ja sam uglavnom u Splitu, ali veza funkcionira na daljinu, međutim, unatoč brojnim obvezama uspijemo vidjeti dva ili tri puta u tjednu.
U brojnim razgovorima koje ste imali ovih dana nakon Londona primjetno je kako ste u prvi plan stavljali duhovnu stranu. Koliko vam to znači?
- Fizička pripremljenost je iznimno važan segment u sportu, kao i treninzi te stručni tim oko tebe, međutim, bez vjere u duhovni svijet nema teško je računati na nagradu za ono čime se baviš. Rekao sam ranije kako volim pomagati ljudima, ali više djelima nego riječima. Uvijek nastojim biti ambasador dobrih vijesti, dostupan svim ljudima i prema Bogu ultimativno.