PUT - Japan je daleko, jako daleko. Iz Hrvatske preko 9000 kilometara. Zato budite spremni na dugo i katkad komplicirano putovanje. Avionom, naravno. Iz Zadra do Nagasakija, prema Google karti, avionski let traje 18 sati i 40 minuta (9200 km). Ali takav let ne postoji. Kombinacija ima bezbroj (preko Frankfurta, Beča, Istanbula, Dubaija...), a sve ovisi o vremenu rezervacije leta i cijenama karte. Što je let direktniji (s manje presjedanja), karta je skuplja.
Let delegacije Biograda na Moru do Japana (ukupno treći) ovaj put je izgledao ovako: Zagreb – Prag, Prag – Seul, Seul – Osaka. Iz Zadra do Zagreba išli smo kolima, a iz Osake do Hirošime, gdje smo imali rezervirani hotel, vlakom. Kad se sve zbroji put od Zadra do Hirošime, uz pauze između letova, trajao je 44 sata po europskom vremenu, jer u Japanu treba dodati još plus sedam sati vremenske razlike.
Povratak je bio nešto lakši. Krenuli smo vlakom iz Nagasakija do Osake, pet presjedanja i nešto manje od osam sati. Nakon noćenja u Osaki, avionom za Seul, iz Seula za Prag, iz Praga za Zagreb iz Zagreba za Zadar. Točno 21 sat, odnosno dva dana i u povratku (minus sedam sati vremenske razlike).
KLIMA – Japan čini otočje s preko 3000 otoka. Prema kopnu je Japansko more, na jugu Istočno kinesko more, a zapad oplakuje Pacifički ocean. Klima je zato dosta vlažna, poglavito ljeti. Ne u smislu čestih kiša, nego visoke koncentracije vlage u zraku. Naš boravak vlaga je obilježila. U isto vrijeme kad je u Dalmaciji bilo oko 40 stupnjeva, tamo je bilo između 35 i 37, ali vlaga je u zraku bila iznad 90 posto. Kad izađete na ulicu kao da ste uskočili u vrući sirup. Odjeća se automatski zalijepi za kožu i tako ostaje sve dok ne uđete u prvi klimatizirani prostor.
Koncentraciju vlage najbolje ilustrira situacija kad sam htio prozračiti hotelsku sobu. Otvorio sam deset centimetara prozor i ostavio ga tako oko pola sata. Kad sam se vratio u sobu sve staklene površine, ogledala i zaslon računala bili su zamagljeni kao nakon tuširanja. U večernjim satima izloge trgovina ne možete razgledati jer su izvana svi orošeni. Rješenje je u malim hladnim (zamrznutim) frotirnim ručnicima, hladnom zelenom čaju, dugim rukavima, lepezi i kišobranu. Više Japanaca nosi kišobrane po ljetnom suncu nego kada pada kiša.
SMJEŠTAJ - Japan je pun hotela koji se u osnovi dijele na dvije vrste: japanske i zapadnjačke. Japanski su jeftniji i prilagođeni japanskim tradicionalnim potrebama i navikama, a zapadnjački su kao i svugdje u globaliziranom svijetu, dosta uniformirani, ali vrlo solidni.
Mi smo odsjedali u zapadnjačkim hotelima, nisu kategorizirani po zvjezdicama, a onako odokativno svrstali smo ih između naše tri i četiri zvjezdice. Cijene hotela osciliraju, no u usporedbu s našim, nisu strašne. Na primjer, noć u hotelu u središtu Hirošime (1,2 milijuna stanovnika), jako pristojan s dobrim sobama, skuplji je od hotela u manjem Nagasakiju (oko pola milijuna stanovnika), sa sobama kao krletkama, u kojima se ne možete ni raspakirati jer nema ormara i osjećate se klaustrofobično i nervozno. Hotel u Nagasakiju je malen i u blizini željezničkog kolodvora, ali daleko od centra, s lošijom uslugom i katastrofalnim doručkom. Preko puta je bio hotel New Nagasaki veličinom i sadržajima u stilu američkog Sheratona, s komfornim sobama i švedski stolom za doručak, a cijena sobe je bila skuplja svega nekoliko stotina jena. Vjerojatno zato nije ni bilo mjesta.
Osaka je posebna priča. Tamo su brojni hoteli uokolo divovskog aerodroma Kansai stvarno dobri, a cijenom su čak jeftiniji od Nagasakija i Hirošime. No svi hoteli u kojima smo bili, uz sve njihove mane, bili su 20 posto jeftiniji od, primjerice, jedinog zadarskog gradskog hotela s četiri zvjezdica koji se po svojoj ponudi i smještaju ne bi smio ni spominjati u istoj rečenici s japanskim hotelima, pa to nećemo ni mi učiniti.
Diljem Japana postoje i mali hosteli za backpackere koji su, prema priči, cjenovno najpovoljniji smještaj i odlično opremljeni te dosta dobro oglašeni na internetu. U njimu odsjedaju brojni turisti, ali i sami Japanci koji vole putovati svojom zemljom. Poglavitio na sjever, prema velikim nacionalnim parkovima i otoku Hokaidu.
VLAKOVI – Mitske priče o japanskim vlakovima treba shvatiti jako ozbiljno jer su - potpuno istinite. Japan Railway (JR) zapošljava preko sto tisuća ljudi, možda i zbog toga vlakovi ne kasne. Superbrzi vlak Shinkasen je kralježnica sustava. On povezuje četiri najveća otoka, od Hokaida na sjeveru do Kyoshua na jugu. I nikada ne kasni. Baš nikada. Uz njega postoji nekoliko paralelnih sustava ekspresnih vlakova i lokalnih vlakova. Kad bi Shinkasen kasnio, kašnjenje bi se prenijelo i na cijeli popratni sustav uvjetno rečeno manjih vlakova. To bi urušilo sustav, zato je kašnjenje nedopustivo.
Za svaki vlak, bilo Shinkasen ili obični, na peronu stoji oznaka bojom za liniju i broj vagona. Ako, primjerice, imate kartu iz Nagasakija do Hakate, za vagon broj tri, ta je linija označena plavom bojom, a na peronu je brojkom točno označeno mjesto za ukrcaj putnika u svaki vagon. Na svakom peronu putnici čekaju u redu ispred oznake za vagon. Bez obzira ima li taj vagon rezervirana mjesta ili nema. Svaki vlak kad dođe na stanicu zaustavlja se milimetarski točno ispred oznake za pojedini vagon. Otvaraju se vrata i dovoljan je jedan korak da uđete u vlak.
Željezničke stanice su pravi kilometarski labirinti prizemnih, nadzemnih i podzemnih perona. Njima dnevno prođu deseci milijuna putnika, ali unatoč svoj toj nepreglednoj masi, kod ulaska i izlaska iz vlaka, u samim vlakovima, nema gužve. I svaki vlak na stanici ne zadržava se duže od dvije minute. To je dovoljno da svi koji žele izađu i svi koji žele uđu. Problem može predstavljati komunikacija sa brojnim službenicama željeznice. Osim na prodaji karata, drugi jako loše govore engleski, odnosno ne govore niti jedan strani jezik. Zbog toga nam se dogodilo da smo na točnom peronu ušli u krivi vlak. Zbog jezičnog nesporazuma vozili smo se pedesetak kilometara u krivom smjeru.
Unutrašnjost vlakova, i Shinkasena, je udobna i besprijekorno čista. Nema razmetanja u uređenju, ali je izuzetno funkcionalna. Prije svakog dolaska na stanicu i polaska preko razglasa i displeja dobivate obavijesti o narednoj stanici, tako da se ne trebate brinuti gdje i kada trebate izaći. Važno je napomenuti da su vlakovi u Japanu razmjerno skupi, pogotovo Shinkasen. Sedmodnevna karta za sve vlakove koji smo koristili od Osake do Nagasakija i natrag, uz popust, koštala nas je oko 250 eura.
PROMET - Što se tiče gradskog prometa, Japan spada među najtiše zemlje na svijetu. Od Tokyja i Osake, do Kyota, Hirošime i Nagasakija, ulice su zakrčene prometalima, ali su nevjerojatno tihe jer gotovo svi - osim tramvaja - imaju hibridne motore. Na cestama dominiraju japanski automobilski brendovi. I to modeli kakvih nema u Europi ni Americi, a izgledaju sjajno, pogotovo brojni modeli Suzukija, Mazde, Honde, Subarua, Mitsubishija, Toyte, Isuzua... u obliku kubusa! Broj europskih i američkih automobila je minimalan, nismo ih vidjeli ni za sve prste jedne ruke.
Druga specifičnost u gradovima su pješački nathodnici. Na velikim križanjima nema pješačkih prijelaza ni semafora koji usporavaju kolni promet, već se pješački promet podiže "u zrak" odakle se preusmjerava po potrebi. Nathodnici tako postaju atraktivni "viseći trgovi" i gradski vidikovci iznad širokih prometnica.
HRANA – Definitivno udon, japanska juha s rezancima od rižinog brašna. Može biti u mesnoj, morskoj (morska trava je zakon!) ili vegeterijanskoj kombinaciji, ali uvijek je ukusan, okrjepljujući i zasitan. Od sushija biramo aposlutno sve! Ipak preporučujemo rolani sushi sa svježom tunjevinom i jeguljom, te sushi sa ježevom ikrom. Od mesa, ako imate priliku, obavazno probati kobe biftek (to je ono govedo što ga doslovno masiraju), ali i sve mesne "ražnjiće" u kombinaciji s raznim gljivama i pečenim povrćem.
U Hirošimi obavezno probati okonomiyaki, japansku pizzu kako je neki zovu, zapravo lokalni specijalitet koji bi se vrlo lako mogao udomaćiti i kod nas. Glavni sastojci su nasjeckani svježi kupus, rižina tjestenina, slanina, školjke i jaje, a priprema se na velikom vrućem limu ispred vas. Može imati razne varijante (meso, riba, vege...) i jede se s dvije lopatice. Itadakimasu (dobar tek)!
ŠOPING – Iako slovi kao skupa zemlja, šoping u Japanu je pristupačan i nama s prosječnim hrvatskim plaćama. Sto jena (osnovna jedinica) nešto je manje od naših šest kuna (5,7 kn). Za tisuću i pol jena, oko 90 kuna, možete se lijepo najesti u jednom prosječnom restoranu. U trgovačkim centrima i za dvostruko manji iznos naći ćete dobre odjevne predmete, a cijene općenito ne luduju. Popusti su permanentni u svim trgovinama, uvijek ima nekoliko polica ili vješalica sniženih 30 do 70 posto.
U trgovinama UNIQLO-a, globalno sve popularnijeg japanskog modnog brenda kojeg uspoređuju s H&M ili Zarom, za 10 tisuća jena, oko 600 kuna, možete kupiti punu torbu sjajnih stvari. Od čarapa i potkošulja, do sportskih jakni i majica s printom. UNIQLO je po kvaliteti ipak neusporedivo iznad europskih srodnih brendova, a prednjači i po inovativnom dizajnu, tehnologiji i materijalima koje koriste za izradu odjeće i obuće.
Trgovina globalnih modnih brendova jako je malo, iako su Japanci, pogotovo Japanke, ljubitelji skupih luksuznih brendova. Kažu da nema Japanke koja nema Louis Vuitton torbicu i stvarno smo ih vidjeli bezbroj, ali ne i trgovinu poznatog brenda (osim na aerodromu). Svi nejapanski brendovi su dosta skuplji nego u Europi ili Americi.
Po pitanju suvenira ponuda je velika, šarolika i jako povoljna. Preporuka je kupovati u suvenirnicama npr. parkova prirode, muzeja, povijesnih ili kulturnih mjesta, a možete i u šoping centrima, gdje uistinu odlične suvenire možete dobiti u rasponu od par stotina do nekoliko tisuća jena, ali sve skupa ne više od dvjestotinjak kuna.
JAVNE POVRŠINE – Japanske ulice su besprijekorno čiste. Na njima nema ni papirića, ni lišća ni zalijepljenih žvakačih guma. Kao da njima nitko ne prolazi, premda su užasno pune i užurbane. Čuđenje je tim veće jer na ulicama nema ni kanti za smeće, ni kontejnera za komunalni otpad. Jednostavo ih nema. Tu i tamo, kod nekih automata za sokove, u pravilu za hladni zeleni čaj koji je odličan za podnošenje vlage i vrućine, bude jedna kanta za selektirani otpad (plastika, aluminij, papir), ali osim toga nema drugih kontejnera.
Kad u Japanu kupite gume za žvakanje, uz njih dobijete i papir u kojem je kasnije zamotate, ali je ne bacite jer nemate gdje, nego je stavite u džep i nosite kući. To važi i za sve druge otpatke. Većina Japanaca uza se nosi najlonsku vreću u koju trpa otpatke i donosi kući.
Svi pješački javni putovi – ceste, nogostupi, kolodvori, aerodromi, javne zgrade... - imaju ugrađenu široku žutu liniju s izbočenjima kao pomagalo u kretanju za slijepe osobe. Svi javni prostori su prilagođeni za osobe s invaliditetom, a mjesta javnog prijevoza oblijepljena su upozorenjima tko ima prednost za sjedenje: invalidi, majke s djecom, trudnice i stariji.
U Japanu je na svim javnim mjestima zabranjeno pušenje. No Japanci su veliki pušači (imaju i veliku duhansku industriju). Možete ih vidjeti okupljene na uglovima ulica, na mjestima za pušaće, kako grozničavo cijede dim. Ali opušaka nigdje nema. Najviše se puši u igraonicama pachinka (arkadna igrica s metalnim kuglicama), zapravo prikrivenim kockarnicama, jer kockanje je službeno zabranjeno.
PRISTOJNOST – Naklon i arigato gozaimasu (puno hvala) obavezan je element, rekli bi, ritualne japanske pristojnosti. Kad dolazite u trgovinu ili restoran, kad odlazite, kad nešto plaćate ili primate, kad nekoga susrećete... naklon je obavezan. Arigato gozaimasu je zahvala, a Japanci je toliko česti koriste da posljednji slog (-masu) u izgovoru razvlače tako da nakon svake druge rečenice imate osjećaj eha, ono masuuuu...
Kad ste u trgovini nešto kupili, prodavač vam zapakira stvari u vrećicu, obavezno je zalijepi i čeka da vam je s dvije ruke preda. Pristojno je kupljenu ili darovanu stvar, svejedno, primiti s dvije ruke. Kod primanja i jedni i drugi govorite "arigato gozaimasu" i blago se naklonite. Kad plaćate neku uslugu ili stvar ni u ludilu nemojte ostavljati napojnice. U japanskoj kulturi napojnica iliti manča ravna je uvredi. Imali smo situaciju u jednom restoranu da smo, onako po domaću, kako bi zaokružili račun, ostavili nekoliko stotina jena viška. Konobarica je dotrčala do nas, klekla i sklopljenih ruku doslovno molila da novac uzmemo natrag jer ona ne smije imati ni jen viška u blagajni.
Naravno, japanski bon-ton je puno više od toga, pogotovo u složenijim društvenim odnosima, ali ovo ulazi u minimum minimuma. Što ne znači da Japanci ne znaju biti licemjeri. Navečer se šef može do besvijesti ubiti sa zaposlenicima u sakeu, mogu se međusobno grliti, lupati i psovati, ali ujutro je sve po starom, a večer nitko ne spominje. Šef ostaje šef. Isto vrijedi i za poslovne dogovore. Za večerom jedna priča, ujutro druga, i nitko se ne ljuti. Japance to ne čini ni lošijim ni boljim od drugih nacija, samo drukčijim, što nam govori da i u zemlji samurajske časti žive ljudi krvavi ispod kože...