Voditeljica i spisateljica, a danas i voditeljica autogenog treninga, Josipa Pavičić Berardini u 35 godini života smrti je pogledala u oči. Sa šest milimetara malim, a tako velikim karcinomom, nosila se lakše kad bi misli zapisivala na papir. Dok se liječila, prolazila je i kroz razvod i razdvajanje od sina koji je s ocem ostao živjeti u Italiji, a ona je odlučila vratiti se u Hrvatsku. Sve što je proživljavala stalo je u knjigu “Šest milimetara“. Ovih dana predstavlja knjigu po knjižnicama, ali i po bolnicama. Jer to nije štivo samo o bolesti, već i o izliječenju i duhovnom rastu, a prihod od prodaje bit će doniran za aparat za intraoperativno zračenje. Nama je Josipa ispričala kakva je žena bila i kakva je danas, kao i ono što je tome doprinijelo...
Iako ste do sada napisali tri knjige, ovo je prva autobiografska u kojoj je baš svaka riječ proživljena. Je li pisanje na vas djelovalo terapeutski?
Ja sam literarna žena, sve lijepo i manje lijepo oduvijek sam stavljala na papir. To je neka vrsta moje mentalne terapije. Nakon tri godine poželjela sam rukopis pretvoriti u knjigu i pustiti u javnost, iako mu to nije bila prvotna namjera. Pisala sam jer sam krvarila iznutra. Netko pjeva, pleše, plače, ja pišem...
U knjizi ste izliječenje od karcinoma podijelili na šest koraka. Jedan od njih je ljubav prema sebi. Danas tu frazu često čujemo, no svatko ima svoje viđenje iste. Kako je vi u knjizi i životu definirate?
Prirodna ljubav prema sebi je imperativ, osnova svega. Do svog iskustva ja sam bila ona koja se nije voljela, nikad nije znala reći NE, uvijek se osjećala krivom, nikad zadovoljna, nikad zahvalna. Kroz bolest sam počela to osvještavati... To znači da sebi morate biti na prvom mjestu, a onda sve drugo i svi ostali. Prije bih znala gubiti vrijeme na nešto što me uopće ne zanima i opterećuje, samo da nekome ugodim. Danas samo kažem "ne bih, hvala!" I pritom se ne osjećam krivom. Imam pravo na to i ne trebam se nikome opravdavati. Zanimljivo je da kada to počnete raditi, neki ljudi otpadnu iz vašeg života, a dođu novi. Kao kad čistite ormar.
Na koji način ste došli do toga da rak uspijete prihvatiti kao dar?
Shvatite da je ovaj život kratak i da nije generalna proba. Gledam to na taj način jer sam promijenila sebe i to na bolje. Danas sam žena koja je mirna i zadovoljna. Dobro sam i kada nisam dobro.
U knjizi spominjete i poseban način prehrane na koji ste prešli tijekom terapije. Možete li nam ga pobliže opisati?
Riječ je o Budwig protokolu, složila ga je biokemičarka Johanna Budwig koja je čak nekoliko puta bila nominirana za Nobelovu nagradu. Pola godine sam se tog režima pridržavala, a onda sam spontano nastavila jesti što moje tijelo traži. Izbacila sam šećer. No moram vam ovo reći - toliko ljudi poznajem koji se zdravo hrane pa im je nešto, a opet znam ljude koji se hrane nezdravo pa im nije ništa. Ja cijeli život kuham povrće, ribu, variva, žitarice.. Ne pijem, ne pušim, ne drogiram se. Tri puta tjedno sam u teretani, oduvijek. I razbolim se. Po mom mišljenu, nije stvar ni prehrane ni genetike, stvar je u glavi. U nama. Neopraštanje, zamjeranje i potisnute traume hrane rak. Sve ono što u životu nismo riješili.
Kad ste se razboljeli, još ste uvijek bili u braku. Kroz proces liječenja proživljavali ste i rastavu braka. Je li vam suprug tijekom cijelog proseca bio podrška?
Podršku sam imala, ali tu smo svi drugačiji. Ja sam se izolirala i htjela sam biti sama. Poznajem dosta ljudi koji iz svoje obitelji i prijatelja crpe snagu. Sve je u redu, svi su izbori dobri, ako čovjeku pomažu. Kad čovjek smiri buku u glavi, povuče se u tišinu vidi da su tamo odgovori. Treba se baciti u tu vatru tišine.
Nedavno ste imali predstavljanje knjige u rodnoj Škabrnji. Koliko je za vas to bilo značajno iskustvo?
Bilo je vrlo lijepo, no ne bih željela ni jedan grad, ni jedno mjesto izdvajati. Proći ću 80 hrvatskih gradova do lipnja iduće godine. Do sada je svugdje bilo lijepo, plakali smo i smijali se. Naglasak je na priči o životu i zdravlju. Nema patetike, ne pričamo toliko o bolesti.
Ovaj tjedan bili ste i na splitskoj onkologiji...
Cure iz Udruge "Europa Donna", čija sam ja ambasadorica, komuniciraju dosta sa bolnicama, i one su to predložile. U posjeti je bilo vrlo dirljivo. Naišla sam na jednu baku koja mi je rekla "Dušo, tolike sam suze isplakala kada sam čula da imaš rak, a sada ti nakon nekoliko godina dolaziš meni radi istog problema." Podijelila sam im svoje knjige. Mislim da im to štivo može biti podrška u teškim danima.
Jesu li vam se već javile žene sa sličnim iskustvima koje su pročitale knjigu? Koji su njihovi dojmovi?
Većinom se žene u knjizi pronađu, na nekim dijelovima razrogače oči i čude se što to prije nisu shvatile. Ima i onih koje otvoreno kažu da to ne mogu, da im je preteško, da se ne mogu svakoga dana držati tih savjeta. Sto ljudi, sto čudi. Generalno, lijepa je to priča s lijepom energijom. Predstavljanja po gradovima koja sad radim pokazala su da sam na dobrom putu. Ponosna sam zbog toga.
Što knjigom najviše želite poručiti?
Osim tih šest koraka do izlječenja voljela bih da žene shvate da ako sam mogla ja da mogu i one. Voljela bih da osjete moju podršku.