Martin je rođen u Panoniji, današnjoj Mađarskoj, za vrijeme cara Konstantina Velikoga (4. stoljeće). Još kao dijete obratio se na kršćanstvo te je pobjegao od kuće u samostan. No kako mu je otac bio vojnički tribun zahtijevao je od sina da se posveti vojničkom zvanju. Martin je tako protiv svoje volje morao stupiti u rimsko carsko konjaništvo na službi u Francuskoj. Jednog hladnog zimskog dana dok je prolazio Amiensom (Galija) naiđe na nekog prosjaka, odjevena u prnje i prozebla od ljute studeni. Martin skine sa sebe svoj vojni plašt, mačem ga rasiječe napola i polovinu dade siromahu. Te noći u snu mu se ukaza Isus i reče mu: "Što si učinio onome siromahu, meni si učinio!" Martin tada odluči svoj život posvetiti redovništvu te zatraži da ga otpuste iz vojne službe. Kad mu car na to prigovori da se plaši sukoba s neprijateljem i bude, kao i svi mirotvorci, optužen za kukavičluk, Martin odgovori kako je voljan suočiti se s neprijateljem naoružan jedino križem. Srčano stane pred vojsku noseći samo križ, a neprijatelj odmah zatraži primirje...
Legenda o svetom Martinu, kršćanskom svecu i biskupu iz Toursa, propovjedniku i osnivaču prvih francuskih samostana, bila je osobito popularna u doba renesanse. U kršćanskoj ikonografiji život svetog Martina najčešće se prikazuje u četiri različita prizora od kojih je najpoznatiji "Milosrdnost sv. Martina" ili "Sv. Martin dijeli plašt". Upravo takav prikaz svetog Martina naslikao je krajem 15. stoljeća Vittore Carpaccio, jedan od najveći venecijanskih slikara renesanse, za zadarsku katedralu Sv. Stošiju. Slika svetog Martina nije međutim bila jedina, Carpaccio je uz nju naslikao još pet drugih slika koje su zajedno činile poliptih za oltar sv. Martina. Reprezentativno djelo velikog majstora naručio je kanonik zadarske katedrale Martin Mladošić koji će nedugo nakon toga umrijeti i biti pokopan u prvostolnici baš ispod oltara sv. Martina.
Od tada, više od 520 godina, jedna od najvrednijih slika hrvatske kulturne baštine, Carpacciov poliptih sv. Martina, doživo je takvu sudbinu da je zapravo pravo čudo što je danas uopće živ. I ne samo da je živ nego je zahvaljujući Jadranki Baković, konzervatorici-restauratorici savjetnici i voditeljici zadarskog odjela Hrvatskog restauratorskog zavoda, nakon gotovo 240 godina opet predstavljen javnosti u svom izvornom sjaju.
Punih 13 godina svog profesionalnog života gospođa Baković je posvetila restauraciji Carpacciovog poliptiha. Taj dugotrajan i minuciozan posao obavila je većim dijelom sama u konzultacijama sa Stefanom Scarpellijem, vrhunskim poznavateljem retušerske tehnologije koja je direktno povezana s tradicionalnom renesansnom tehnikom slikanja, uspjevši tako jednoj gotovo potpuno uništenoj umjetni dati novi život.
Ne samo da je uspjela ukloniti brojne krive restauratorske intervencije i slikarske retuše koji su kroz godine do neprepoznatljivosti bili uništili Carpacciov rad, ne samo da je uspjela zakrpati brojna fizička oštećenja koje je poliptih bio pretrpio zbog neadekvatnog čuvanja i korištenja kroz minula stoljeća, restauratorica Jadranka Baković je uspjela vratiti Carpaccia onakvog kakvog nitko nije imao prilike vidjeti od 1780. godine, kada je počela devastacija poliptiha, odnosno kad je prilikom obnove katedrale, uklonjen s oltara sv. Martina, a slike razdvojene i pojedinačno obješene u kapeli sv. Stošije.
Slike će od tad proći svoju "kalvariju", a zajedno će biti ponovno okupljene tek 1976. otvorenjem Stalne izložbe crkvene umjetnosti (SICU), nakon saniranja poslijeratnih oštećenja 1948. i 1963. godine u Restauratorskom zavodu tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
- Poliptih je do nas došao kao presvučen blatom. To više nije bio Carpaccio, to više nije bila ista umjetnina – započinje svoju priču Jadranka Baković.
Naime, tijekom vremena izvedeno je na poliptihu više intervencija nepoznatih autora: od mijenjanja dimenzija slika do potpunog preslikavanja i neadekvatnog čišćenja. Oštećenja velikih razmjera nastala su nakon Drugog svjetskog rata, kad su umjetnine iz vlažnog skloništa u podnožju zvonika svete Marije naglo premještene u izrazito suhi potkrovni prostor, pa im je prijetila opasnost od potpunog uništenja.
Od početka 20. stoljeća na poliptihu je izvedeno više konzervatorsko-restauratorskih zahvata, a ovaj posljednji koji poprima karakter i istraživačkog projekta, trajao je od 2003. do 2016. godine. Sada kada je restauracija završena Poliptih sv. Martina bit će ponovno predstavljen javnosti u sklopu Stalne izložbe crkvene umjetnosti (SICU), poznate po onom Krležinom eseju kao "Zlato i srebro Zadra". Štoviše, projekt radova na obnovi poliptiha Vittorea Carpaccia nominiran je od strane Hrvatskog restauratorskog zavoda za Europa Nostra, nagradu Europske unije za kulturnu baštinu za 2018. godinu.
- Riječ je o remek-djelu venecijanskog slikarstva koje po umjetničkoj ali i povijesnoj vrijednosti spada u vrlo usku skupinu najvrednijih štafelajnih slika sačuvanih u Hrvatskoj. To je umjetnina od velikog emocionalnog i identifikacijskog značaja za građane Zadra jer je posvećen zadarskim svecima-zaštitnicima, a njegova povijest je tijesno isprepletena s poviješću grada – govori Jadranka Baković pokazujući pet svježe obnovljenih slika složenim restauratorskim i konzervatorskim tehnikama. Šesta slika, prikaz sv. Martina, obnovljen je još 2004. godine i od tada je samostalno izložen u SICU.
Poliptih je izvorno imao dva reda slika unutar velikog drvenog okvira kojeg je izradio tada glasoviti drvorezbar Ivan Korčulanin. Okvir je od Korčulanina koji je živio i radio u Zadru naručio kanonik Martin Mladošić 1496. što povjesničarima govori da je već tada Carpaccio najvjerojatnije bio isporučio slike, iako Kukuljević-Sankcinski vrijeme nastanka slika datira tri godine ranije.
U središtu prvog reda poliptiha nalazi se već spomenuti motiv sv. Martina i prosjaka kojeg s lijeve i desne strane "čuvaju" najpoznatiji zadarski zaštitnici sv. Stošija s lijeve i sv. Šimun s desne strane. U gornjem redu u sredini je prikaz sv. Jerolima, tada "državnog sveca" i zaštitnika Dalmacije, a s njegovih bočnih strana prikazi su svetog Petra i Pavla, prvih titulara zadarske prvostolnice, prije dolaska u Zadar moći sirmiumske mučenice sv. Stošije. Izvorno je povrh svega bila još jedna manja slika s prikazom bogorodice, ali je ona nestala zajedno s uništenjem drvenog okvira.
- Visok stupanj najraznovrsnijih oštećenja i tragova prethodnih intervencija koncentriranih na slikama poliptiha pokazao se idealnim za osmišljavanje edukativne suradnje s talijanskim kolegama, renomiranim stručnjacima iz Firenze. Tu suradnju inicirao je Miljenko Domijan, tadašnji ravnatelj Konzervatorskog odjela u Zadru, a dijelom ju je potaknuo i Mario Kotlar, jedan od osnivača Restauratorskog odjela u Zadru, svjestan stalnih promjena u svijetu restauracije i važnosti kontinuiranog stjecanja novih znanja i spoznaja u ovoj oblasti.
Tako je projekt cijelo vrijeme trajanja imao naglašen međunarodni karakter tim više što je riječ o umjetnini važnoj ne samo za Hrvatsku, već i za europsku kulturnu baštinu. Naime, pored stručnjaka HRZ-a i drugih hrvatskih institucija, na projektu je bio uključen i tim istaknutih talijanskih stručnjaka. Stefano Scarpelli, konzervator i restaurator slika, Giovanni Marussich, specijalist za obradu drva, inače rođeni Zadranin, Carlo Lalli, konzervator kemičar te povjesničar umjetnosti Giorgio Fossaluzza. Projekt obnove poliptiha većim je dijelom financiran sredstvima Ministarstva kulture, a restauraciju je u prvim godinama potpomognuta i sredstvima vlasnika poliptiha, Samostana benediktinki svete Marije u Zadru – navodi Jadranka Baković.
Suradnja s kolegama iz Firence omogućila je upoznavanje bogate firentinske slikarske i restauratorske tradicije, osobito primjene tradicionalnih materijala, besprijekornih manualnih vještina i sofisticiranih metoda restauriranja koje se prilagođavaju svakoj umjetnini i vrsti oštećenja bez predvidljivih, mehaničkih intervencija i kao takve daju nenametljive rezultate, ističe Baković.
- Zahvaljujući objavljenim tekstovima i fotografijama domaćih i talijanskih autora, među kojima su posebno zanimljive fotografije zadarskog pionira fotografije Tomasa Buratta iz 1906. godine, a kasnije i fotografija Braće Alinari (jednog od najuglednijih fotonakladničkih zavoda u Europi, utemeljen 1854. godine. Snimatelji kuće Alinari poduzeli su veliku kampanju u Zadru od 1922. do 1926. godine) bilo je moguće kronološki odrediti slijed intervencija na poliptihu, počevši od razdvajanja slika u 18. stoljeću, preko prvih nestručnih restauracija, prečišćavanja, umjetnog patiniranja i preslikavanja do njegove gotovo potpune devastacije u vrijeme Drugog svjetskog rata.
Odatle i dugotrajnost samog zahvata izazvana prevenstveno složenom fazom čišćenja slikanog sloja koja se izvodila isključivo putem skalpela, uz pomoć mikroskopa. Retuš je također bio zahtjevan jer je osim brojnih zakitanih, mehaničkih oštećenja obuhvaćao i rekonstrukciju sitnih oštećenja završnih lazura i patine. Tako da danas možemo reći kako je oko 50 posto slikanih površina sačuvano dok je ostalo retuš – naglašava voditeljica projekta.
Posao je dakle tekao sporo i postepeno, doslovce nekoliko centimetara kvadratnih dnevno, u prosijeku dvije godine za jednu sliku površine nešto manje od četvornog metra. Prije početka zahvata sve su slike snimljene uz pomoć rendgenskih, ultravioletnih i infracrvenih zraka. Svako snimanje pokazalo je novu dimenziju oštećenja ili deformacije slike, ali i drvene podloge čija je obnova bila posebno zahtjevna.
Naime, Carpaccio je svoje remek-djelo naslikao u skladu s tadašnjim progresivnim slikarskim trendovima, kombinirajući tehniku tempere i uljanih boja na dasci. Zbog neodgovarajućih uvjeta čuvanja i pohrane, drvo je kroz godine mijenjalo svoj oblik, a zajedno s njim deformirao se i oštećivao površinski sloj slike. U nekim razdobljima oštećanja su bila toliko velika da su neki likovi, poput sv. Stošije, bili u potpunosti oguljeni i pretvoreni u prašinu ili hitnim interventnim mjerama bili krpani vrućim voskom što je privremeno moglo zaustaviti raspadanje oslikane površine, ali je dugoročno stvorilo čitav niz novih problema. Zato je posao liječenja i sanacije svakog milimetra poliptiha uključivao desetak različitih faza radova, naglašava Jadranka Baković.
- Najprije smo proveli vizualno istraživanje i sondiranje svake slike, uključujući i stratigrafsku analizu, dakle analizu zatečenih slojeva na slikama. Potom smo pristupili obradi drvene površine u svrhu temeljite konsolidacije osnove na kojoj leži slikani sloj, jer je još Leonardo rekao da slikanje ne počinje bojom, nego izborom i kvalitetnom obradom drvene podloge. Uslijedilo je skidanje starog laka i uklanjanje fragmenata preslika te svih ostalih tragova starih intervencija.
U idućoj fazi vraćali smo na prava mjesta brojne fragmente koji su prethodnim restauracijama bili krivo pozicionirani, potom je išlo zakitavanje oštećenja, pa podslikavanje i izolacijsko lakiranja. Na kraju je došao završni retuš s uljanim bojama i završno lakiranje.
I sve te brojne poslove i postupke Jadranka Baković odradila je najvećim dijelom sama tijekom nevjerojatnih trinaest godina.
- Najteže je ovakve stvari raditi u dvoje, pogotovo kad drugi nije stalno tu. Strepila sam hoće li prof. Scarpelli biti zadovoljan mojim radom, ali uvijek je sve prošlo bez primjedbi. Osim toga, dvije ruke mogu rezultirati različitim retušem.
Konačni rezultat je vraćeni stari sjaj remek-djelu jednog od najistaknutijih renesansnih slikara kao još jedan podsjetnik na fascinantnu povijesnu ulogu Zadra i nepresušno bogatstvo njegovih umjetničkih riznica.
Donator Mladošić
Na desnoj strani slike sv. Jerolima, pomalo zaklonjen stijenom, lik je donatora i naručitelja slike, kanonika Martina Mladošića, s rukama sklopljenim u molitvu i pogleda uperena prema svecu. Mladošić je prikazan s jasnim portretnim karakteristikama, što nam govori da je Mladošić za potrebe poliptiha najvjerojatnije bio u Veneciji kod Carpaccia, jer tragovi slikarevog dolaska u Zadar ne postoje. Također nije poznato ni koliko je Mladošić platio Carpacciu za njegov rad, no kvaliteta korištenih boja i nedvojbeni majstorov rukopis prepoznatljiv po karakterističnom pejzažu i posvećenosti detaljima, govore da je narudžbu shvatio vrlo ozbiljno, a potpis koji je danas samo djelomično sačuvan na istoj slici kazuje da je možda računao i na druge narudžbe iz Zadra. Naime, Mladošić je kao katedralni kanonik bio jedan od pomoćnika nadbiskupa Vallaressa. Iako skromnog porijekla, bio je izuzetno inteligentan i odlično humanistički obrazovan te je godinama radio kao javni gradski bilježnik. Bio je čovjek širokih obzora, spadao je u krug visokih intelektualaca i obrazovanih plemića, intelektualnu elitu Zadra s kraja 15. i početka 16. stoljeća, koji se u to vrijeme u svemu uspoređivao s Venecijom. Mladošićeva narudžba poliptiha od jednog Carpaccia, koji inače pripada skupini njegovih ranijih radova, zajedno sa čuvenim ciklusom "Legende o sv. Uršuli", tomu je najbolji dokaz.
Komplementarne bube
Radeći godinama na ozdravljenju poliptiha Jadranka Baković je nailazila na svakojake nepredvidive poteškoće, no jedna je zasigurno bila posebna. Naime, jednog je dana uočila da joj nešto živo doslovce jede slike!
- Došla sam nakon vikenda na posao i shvatila da je moj cijeli prošlotjedni posao uništen. Dio slike kojeg sam radila akvarelom bio je uništen. Uočila sam neku vrstu insekata zelene boje koje nakon što se najedu akvarela i gumiarabike, poprime crvenu boju. Zbog toga sam ih nazvala "komplementarne bube". Pokušala sam ih uzgojiti umjetnim putem i poslati u Institut Ruđer Bošković da mi otkriju kakvi su to organizmi, ali mi to nažalost nije pošlo za rukom. Sve su umrle – priča Jadranka Baković.
Doprinos Giovannija Marussicha
Velik doprinos projektu i restauriranju poliptiha pružio je restaurator Giovanni Marussich koji u svom radu kombinira tradicionalne i moderne materijale i tehnike kojih je i sam većim dijelom autor. Osim sanacije sitnih oštećenja i ispravaka nedostataka prethodnih restauracija, izradio je i novi parketaž (drvena podloga) na svim slikama. U firentinskom pristupu obnove drvenog nositelja je preciznost s kojom se obavlja zahvat ključ uspjeha cijelog postupka. Restauratorski odjel firentinskog instituta Opificio delle Pietre Dure, čiji je dugogodišnji djelatnik bio i Giovanni Marussich, izveo je više restauracija slika na dasci od ijedne druge institucije na svijetu te stekao bogatstvo jedinstvenog iskustva.
Predavanje Jadranke Baković „Restauriranje poliptiha sv. Martina Vittorea Carpaccia iz zadarske katedrale“, održat će se u srijedu 27. rujna 2017. godine u 19 sati u Kneževoj palači.