Ni riječi nije trebalo zapisati. Ovo je jedan od onih tekstova koji se sam piše. Ugasiš fino diktafon, odložiš olovku, zatvoriš blok i slušaš pametnijega od sebe. Većeg intelektualnog zadovoljstva ionako nema.
Nogomet je tema samo naizgled, jer s nogometom jesmo počeli, s nogometom smo i završili - rezultat je trend, ideal je vječan i slične stvari - no srž onoga o čemu Daniel Gardijan govori jest hrvatsko društvo. Ovo naše malo, pokvareno društvo i kako ga popraviti. Nogomet Danijelu tek služi kao paradigma, primjer kako se i u najgorem segmentu tog malog, pokvarenog društva, najkorumpiranijem i najmračnijem, prilike mogu poboljšati do te mjere da postanu uzor s kojim se teško išta i itko može mjeriti. I to nadaleko.
Daniel Gardijan, mladić iz Zadra, upravo je diplomirao na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, mentor mu je bio Dražen Lalić, profesor iz Makarske, a tema "Modeli demokracije u hrvatskom nogometu: studija slučaja Udruge 'Naš Hajduk' (2011. - 2017.)". Upućeni, ili barem oni koji misle da su upućeni, "znat će" o čemu se tu radi, pa će u Danijelu odmah prepoznati jednog od onih "zaluđenih" Hajdukovih malih dioničara koji čekajući dosezanje višeg cilja mazohistički trpe sva rezultatska posrtanja prve momčadi "bijelih", dok će neupućeni "znati" da su, čim je nogomet tema, na pogrešnome mjestu. Krivo. I za jedne i za druge.
Tijekom dva sata druženja, pri čemu su se oko nas za stolovima smjenjivali navijači koji su žurili na utakmicu, Daniel Gardijan jedva da je nekoliko puta spomenuo Hajduka. U njegovu diplomskom radu, a u pitanju je gusto kucanih 60 stranica, Hajduk je tek medij kroz koji se provode demokratski procesi. Sve ono, međutim, što se proteklih godina oko Hajduka događa, prema Danijelu "razotkriva važnost participacije građana u području vlastitog interesa kako bi promijenili procese u društvu".
Može se, samo kad se hoće. I tu je, smatra Daniel, ne samo najveći nego i jedini problem. Htijenje. Hajduk kao emocija, kao vezivno tkivo, tjera ljude na (re)akciju, dok procesi u nekim drugim institucijama, za mjerenje uspjeha i kvalitete nekog društva nesumnjivo važnijim, prolaze ispod radara. Iako mnogi o njima ovise, čak i materijalno, tek rijetki ih zarezuju.
- Nedavno smo imali primjer ukidanja jedne, po sudu mnogih, dobre i socijalno važne televizijske emisije. Na tisuće negativnih i ogorčenih komentara bilo je upućeno vodstvu HRT-a, a kad je došlo vrijeme za prosvjed jedva da se skupilo dvadeset ljudi. A to znači da ostale nije briga, ili barem ne toliko da bi djelovali. E, s Hajdukom je suprotno, a ja ne želim vjerovati da je Hajduk, dakle nogometni kub, jedini segment našeg društva, i to segment koji nimalo ne utječe na egzistenciju velike većine građana, u kojemu je moguće ostvariti model u kojem građani uistinu vladaju, odnosno odlučuju - govori Gardijan.
Kao teorijsku podlogu za pisanje diplomskog rada Gardijan je u prvom redu koristio knjigu Erica Olina Wrighta "Vizije realističkih utopija", jer ovo što je Udruga "Naš Hajduk" napravila u klubu s Poljuda upravo je, prema Gardijanu, realistična utopija.
- Svojim obuhvatom i djelokrugom rada model upravljanja HNK Hajdukom je unikatan te neistražen na području Hrvatske. Baš stoga omogućuje postavljanje niza istraživačkih pitanja, pa tako i ja propitkujem primjenjuju li se modeli demokracije u upravljanju Hajdukom i koliko su uspješni, te kako funkcioniraju modeli demokracije na mikrorazini - objašnjava Gardijan.
Odgovori na ova pitanja začuđujuće su pozitivni, pri čemu Gardijana intrigira što model, uz nedvojbene manjkavosti među kojima je, samo naizgled paradoksalno, jedna od ključnih masovnost članstva, funkcionira među ljudima koji su po svom političkom, religijskom, nacionalnom ili geografskom određenju različiti i koji većinski nikad nisu bili dio neke slične organizacije, niti ih je zanimalo sudjelovanje u igri upravljanja, a kamoli kreiranje pravila te igre.
- HDZ i Crveni križ jedine su dvije organizacije u Hrvatskoj, uz Hrvatski auto klub, koje imaju više članova od Hajduka. S tom razlikom što u HDZ-u nitko stvarno nije prebrojio sve te članove niti želi reći koliko ih redovno plaća članarinu, niti će to učiniti, dok u Crvenom križu članarine i nema. Ostaje, dakle, samo Hajduk, i "Naš Hajduk" kao udruga o kojoj su svi podaci dostupni doslovno svakome i u svakom trenutku. Teško je na oltaru demokracije danas nešto više tražiti - kaže Gardijan.
Elitama je vlast izbijena iz ruku, pa je tako u "Našem Hajduku" predstavnička demokracija nadograđena elementima koji se "opasno" približavaju izravnoj demokraciji, što znači da je moć spuštena na nižu razinu te da je ravnomjernije raspoređena. A to je sklizak teren, s jedne strane prijeti diktatura jedne grupe ljudi nad ostalima, što kritičari često zamjeraju "našim hajdukovcima", a s druge otkliznuće u anarhiju. Ipak, Gardijan smatra kako u NH-u dobro "kližu", da proces drže maksimalno otvorenim i transparentnim te da su dosegnuli stupanj kojim su prestali biti primarno nogometna udruga, odnosno da su pokazali kako bi u demokratskom društvu trebale izgledati i djelovati institucije civilnoga društva.
- "Naš Hajduk" se pokazao kao važna društvena alternativa, koraci koji su napravljeni su veliki, čak i fascinantni, ne zaboravimo na promjenu Zakona o sportu, no konačni uspjeh još nije zajamčen. Postavljeni ciljevi, poput provođenja demokratskih izbora i početak otkupa dionica kluba, dosegnuti su bez većih problema, ali ipak ne treba brzati sa zaključcima jer se ciljevi udruge tek imaju susresti s još nizom izazova - oprezno će Gardijan.
Naš sugovornik potom niže grafove i pokazatelje iz kojih je jasno kako model koji "Naš Hajduk" aplicira u samom Hajduku na svim klupskim razinama donosi boljitak, pa čak i na terenu, što se prosječnom navijaču čini poput besmislice. No, Gardijan uvjerljivo razuvjerava sugovornika, služeći se isključivo argumentima. Istina, taj boljitak na terenu je malen pa će momčad, prema njemu, u godinama koje dolaze trebati ostvariti kvalitetnije rezultate kako bi se moglo reći da je model u potpunosti uspio.
Situacija političke nestabilnosti i ekonomske krize, zaključuje Gardijan, smanjile su moć struktura, a u tim se pukotinama nalazi prostor za društveno djelovanje. Svima je, ponavlja naš sugovornik, omogućeno ovakvo djelovanje, treba samo htjeti, odnosno pronaći što više na akciju spremnih istomišljenika. A potrebna je, naravno, i politička volja da dozvoli ili pak politička nemoć da spriječi ovakav model upravljanja. Model koji ipak krije zamke.
- Velik broj članova je i potencijal i deficit jer dobar dio članstva ne razumije ideju projekta i sve reperkusije koje on ima na demokratski proces te društvo u cjelini, što se manifestira u slabom odazivu članova na skupštinu. A budući da je skupština srž izravno demokratskog procesa, ključno je popraviti ovaj aspekt kako bi se povećala legitimnost Udruge. No, i takva razina razumijevanja i dalje je veća nego što je ona na razini razumijevanja u državi - ističe Gardijan.